Umjetnost ili politika? – večeras u Rijeci odlučujete vi

Sinoć je u foyeru HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci, uoči večerašnje premijere predstave Venezuela, održana tribina s izraelskim koreografom Ohadom Naharinem, jednim od najznačajnijih suvremenih koreografskih glasova. Događaj je privukao veliku pozornost nakon što je grčki ministar financija Yanis Varoufakis otkazao svoj nastup u programu Filozofskog teatra, prosvjedujući protiv odluke kazališta da ugosti Naharina. Politička polemika koja je prethodila premijeri u fokus je stavila Rijeku, gdje se Venezuela, stvorena za čuvenu Batsheva Dance Company, po prvi put u povijesti postavlja s drugim ansamblom, upravo ovdje, u HNK-u Ivana pl. Zajca.

Tridesetak posjetitelja tribine dočekivala je ispred aktivistica koja je posjetiteljima dijelila letke pozivajući na bojkot večerašnje premijere i svih njezinih repriza. Predstavila se kao članica inicijative K.R.U.H., odnosno Štrajk za Gazu istaknuvši: “Ne podržavamo kulturnu suradnju s državom koja u ovom trenutku provodi genocid, niti podržavamo što nas je Republika Hrvatska svrstala u suučesnike tog genocida i srcem podržava Izrael.”

Tribinu je otvorila intendantica Dubravka Vrgoč, naglasivši kako je kazalište prostor otvorenosti, dijaloga i umjetničke slobode; stoga i mjesto na kojem ovakvi razgovori moraju imati svoje legitimno i nezaobilazno mjesto.

Naharin je potom publici približio koncept Venezuele, komada koji traje četrdeset minuta, ali se izvodi dvaput; drugi put s drugim plesačima, uz posve drukčiju glazbu i rekvizite: “Volim da ljudi gledaju predstavu više puta. Ovdje sam vas na određeni način prisilio da je vidite dvaput”, rekao je, objašnjavajući da mu je cilj gledatelju “oteti naviku usporedbe” i potaknuti ga da iskustvo drugog gledanja živi kao novo. Veliki dio razgovora posvetio je Gagi, jeziku pokreta kojim se bavi desetljećima, a koji danas podučava oko 150 certificiranih učitelja diljem svijeta. Naglasio je da mu susreti s neplesačima jednako oblikuju rad kao i rad s profesionalcima: “Možete biti u invalidskim kolicima ili olimpijski prvak — imaju više zajedničkog nego različitog.” U njegovoj filozofiji tijelo je središte; težina, energija, trenje, gravitacija: “ne morate biti plesač da biste to osjetili”.

Govoreći o glazbi, Naharin je istaknuo da prvi dio Venezuele prati gregorijanski koral, dok drugi dio uvodi potpuno različite ritmove i stilove uključujući ballroom ples na koral i rap na tekst Notoriousa B.I.G.-a. “Predstava nije o tome što riječi znače, nego o ritmu”, rekao je, naglasivši da ga zanima “napon između elemenata”, a ne narativna logika.

Na pitanje o vezi plesa i židovske tradicije, odbacio je ideju o “genetskoj” predodređenosti: “Židovska priča je lijepa priča, ali nije priča o rasi. Nisam religiozan; samo se slučajno nalazim u Izraelu.” Razlikuje esenciju i stil: “Svi jedemo istu hranu, ali netko koristi štapiće, netko vilicu, netko ruke.”

Politički dio razgovora bio je neminovan. Naharin je rekao da su se pozivi na otkazivanje njegovih predstava tijekom godina pojavljivali iz različitih smjerova  uključujući i institucije u njegovoj vlastitoj zemlji. “Prije dva tjedna dva su gradonačelnika u Izraelu zatražila da se naše predstave ukinu. Ministar kulture želi smanjiti sredstva mojoj kompaniji. Pokušavaju nas kazniti, manipulirati, ali nikad se nisam osjećao stvarno ugroženo.” Istaknuo je: “Ne radim ništa hrabro, samo radim ono u što strastveno vjerujem. I oko mene je dovoljno ljudi koji vjeruju u isto.”

Javno financiranje umjetnosti, dodao je, ne smatra privilegijom: “To je novac poreznih obveznika koji se vraća umjetnosti. Vlada nam ne čini uslugu, trebala bi davati još više.” Za kraj je rekao: “Ne predstavljam Izrael. Pripadam zajednici plesača, umjetnika. To je moja zajednica.”

U kombinaciji političkih pritisaka, aktivističkih zahtjeva, institucionalne odgovornosti i umjetničke autonomije, riječki se Zajc našao u središtu razgovora koji nadilazi lokalne okvire. Upravo činjenica da se Venezuela prvi put izvodi izvan Batsheve, i to u ambijentu obilježenom globalnim i nacionalnim prijeporima dokazuje da umjetnost ne postoji u vakuumu te da pritisci ne mogu oduzeti njezinu temeljnu funkciju.

U konačnici, premijera Venezuele u Rijeci otvara niz pitanja na koja svatko mora odgovoriti sam. Je li riječ ponajprije o umjetnosti ili o politici? Je li sada pravo vrijeme za ovakav susret ili je upravo zbog okolnosti nužniji nego ikad? Gdje završava odgovornost umjetnika, a gdje počinje odgovornost institucije? I gdje su granice – između solidarnosti i cenzure, između građanskog stava i profesionalne autonomije, između umjetničke geste i političkog tumačenja?

Istaknuta i druga fotografija: Ana Marija Ilić