Umor i humor, dva brata

Dnevna doza umjetnosti

Bilo je to na jednom festivalu u Cannesu 90-ih. Bila je jutarnja projekcija nekog Godardovog filma. Jutro je bilo sunčano, a film je bio s padalinama: toliko tipično godarovski da mi je dosadio nakon dvadesetak minuta pa sam napustio salu i otišao u press centar na kofeinski i nikotinski stimulans, da me trgne iz uspavanosti. Popodne i navečer sam odgledao dva filma do kraja, a sutradan ujutro sam, za „Slobodnu Dalmaciju“, napisao kritiku za sva tri.

Preksutra me kolega Milan Vlajčić, filmski kritičar „Ekspress politike“ iz Beograda, počastio pićem za novinarskim šankom. Baš je inzistirao na tome pa nije prihvatio da naručim još jedan espresso: zvao sam „Martel“, on isto, kucnuli smo se, nazdravili i otpili prvi gutljaj. Onda sam ga pitao koji je razlog čašćenja. „Tvoja kritika Godardovog filma! Pažljivo  sam ga gledao, volim i cenim Godarda, ali mi je promakla bit. A ti si baš nju akcentirao“! Bilo je to davno, ne garantiram za svaku riječ ovoga citata, ali to je bio smisao njegovog komplimenta. Dok sam otpijao zadnji gutljaj, mislio sam da li da mu kažem ili ne da dotični film nisam gledao do kraja. Nisam mu ništa rekao, bilo bi uvredljivo da jesam. Ili mi ne bi povjerovao nego bi zaključio da se kurčim po splitski. I vjerojatni bi inzistirao na još jednoj rundi, a meni alkohol jutrom ne paše pa bio to i „Martel“.

Mali film, velika glad

„Dobru djecu“, dugometražni igrani prvijenac Filipa Peruzovića, gledao sam čitavih pola sata. Nemam ja pik na domaće filmove, dapače, na svaki hrvatski naslov dolazim u navijačkom raspoloženju. Ali nisam slijepi torcidaš po tom pitanju: ne ostajem do kraja utakmice ako moj tim u prvom poluvremenu igra kao da je na kamilici i sedativima. I još kad je to igra na male branke na malom terenu (jedan stan) sa samo dvoje igrača (Nina Violić – sestra i Filip Šovagović – brat).  Gledao sam predstavu po istome tekstu, u Gradskom kazalištu mladih u Splitu, i to je bilo podnošljivo; ostao sam do kraja pa sam i malo zapljeskao. Ali ova je filmska verzija, brate, pijesak koji ti curi između prstiju (a ostalo ga je u klepsidri manje nego što ga je isteklo). Moraš poštovati vrijeme svoga života i izaći iz Platonove pećine (kina) kada uvidiš da ta igra sjena na velikome ekranu neće opravdati svoje trajanje.

„Dobru djecu“ označavaju kao „humornu dramu“, ali to je hibrid oprašen kancerogenim pesticidima pa nema ni pravog humora ni prave drame jer jedno drugom smetaju da se razviju do punine, poništavaju se. Uvodne sekvence stvaraju već na početku t/umor kod gledatelja: statični kadrovi interijera stana (napravljeni po starom modelu modernističkih komornih filmova o otuđenju i nemogućnosti komunikacije) pa onda pojavljivanje likova u tom sumornom ozračju (koji progovore tu i tamo poneku riječ iz uobičajenog repertoara svakodnevnog života u nekoj stambenoj jedinici od betona) ne stvara očekivanje – što će se među njima dogoditi? – nego zamor očiju i ušiju (koji ostaju žedni i gladni kako u pogledu filmske forme tako i glede plišanog mede sadržaja). Sve to može proći na kazališnim daskama: na njima su živi glumci, nema krupnih planova i detalja, sve je jedna cjelina koja se neposredno doživljava. Ali na filmu (koji je, u korijenu, neumoljivo realističan medij, kako Andre Bazin tvrdi) svaki nedostatak i praznina poprimaju dimenzije velikoga ekrana i postaju nepodnošljive za gledanje onima koji nemaju mazohističkih sklonosti.

Sve je u redu, sve razumijemo, takva je situacija na domaćem terenu: mali budžet, dvoje glumaca, jedan interijer i suvremena tema o obiteljskim odnosima post mortem i dobiješ film više u filmografiji, nešto se i zaradi, a hrvatska kinematografija ubilježi još jedan realizirani naslov. I stvari idu dalje svojim tijekom, ne stvarajući valove ni vodopade. Ali trebaš biti Bergman da bi s dvoje glumaca stvorio film koji drži gledateljevu pažnju, kad već nisi Lars von Trier. Njegov redateljski prvijenac, super-artificijelna „Europa“, s kojim je zabljesnuo na Cannesu došao mi je pred oči prije nego što sam izišao iz kinoteke, zavapivši u sebi: „ Dajte mi veliki art na velikom ekranu, dajte mi nešto poput „Europe“, da ne umrem od filmske gladi!“

Utjeha na slovenskom

Par dana poslije, moja je glad zadovoljena obilnom zakuskom u trajanju od dva sata, prvenstveno Zoranu Predinu zato hvala. Radi se o dokumentarno-igranom biografskom filmu „Praslovan“ (2024.) Slobodana Maksimovića koji prati karijeru tog kultnog slovenskog (i jugoslavenskog) kantautora, od njenih početaka do današnjih dana. Po prirodi stvari (teme i sadržaja) film je bliži televizijsko-dokumentarističkom izričaju nego svome vlastitome, ali ga vade igrane sekvence (vodič i turisti u fiktivnom muzeju Zorana Predina) koje unose dašak svježine i humora i služe kao intermezzo između dugog niza iskaza o Predinu od strane impresivnog broja svjedočanstava o njegovu liku i djelu. Nabrojimo samo neke: Boris Dežulović, Branko Đurić, Miljenko Jergović, Gabi Novak, Đorđe Balašević, Matija Dedić, Vlado Kreslin, Ante Tomić…

Najviše je, naravno, zastupljen sam Predin, kako sadašnji tako i ondašnji (kao frontman „Lačnog Franza“) koji o sebi zna govoriti ležerno, duhovito, samokritički to jest onako kako se kod nas (istočno od Slovenije) ne govori u javnom prostoru. Njegovo djelo (40 albuma, nekoliko knjiga, glazba za nekoliko filmova i tako dalje) govori za njega i ide pred njim, a tuđa usta ga hvale (svi svjedoci odreda imaju samo visoko pozitivna mišljenja o njemu). Prema svemu tome, on je autentični anti-političar to jest on je Umjetnik. I to long-play artist: karijera mu i dalje traje i, po svemu sudeći, tek doživljava kreativni vrhunac zrelosti. Kad imaš takav lik kao glavni u svome filmu, ne bereš brigu ni o filmskoj formi niti o gledanosti: sadržaj je tu (gotovo) sve.

Predinov stas (nalik je malo debljem Georgeu Clooneyu) i facu kamera voli, a mikrofon njegov glas. Time je već pola filmskog posla obavljeno. Dalje je samo pitanje mjere: koliko dati filmskog vremena njemu, a koliko ostalim likovima. Ne brineš ni za filmsku glazbu jer  tu niz Predinovih pjesama koje pokreću emocije i sjećanja pa je sve komotnije a da ne postaje prekomotno (u smislu duljine trajanja).  „Dobra djeca“ i „Praslovan“ primjeri su nekih tipičnih karakteristika hrvatske i srpske kinematografije i njihovih autora. S ove strane Drine daje se više pažnje i važnosti formi nego sadržaju pa imamo više filmova s ozbiljnim namjerama, u stvari, s pretenzijama koje vode u intelektualizaciju, redukciju, pretjeranu stilizaciju. Brutano kazano: izvanka gladac, iznutra jadac. S druge strane Drine ne haju toliko do forme, filmske strukture i stila nego im je do iznošenja sadržaja bez nekih sputavajućih filmskih normi i pretenzija za dosezanjem nekih estetskih visina. Kod njih su stvari spontanije, bez kravate su koja im steže vrat. Hrvatski filmovi pak, u pravilu, nose odijela, uz kojih je kravata obvezatna, pa često djeluju uštogljeno i ukočeno se kreću, kao da se boje slobode spontanog pokreta.

Oni rijetki filmski autori koji nadilaze te grupne (nacionalne) suprotnosti, sintetizirajući ih u jedinstvo forme i sadržaja, ne možemo nazvati ni hrvatskima ni srpskima (a ne smijemo jugoslavenskima) pa ih onda zovimo regionalnima (to jest post-jugoslavenskima). Najbolji među njima de facto spadaju među autore europskog, pa i svjetskog, kalibra, o čemu svjedoče i nagrade na prestižnim filmskim festivalima. Oni su naprosto izuzeci koji potvrđuju pravilo i možemo ih nabrojati na prste jedne ruke. Oni rade filmove s obje ruke dok ovi drugi, rade filmove samo s jednom rukom (Hrvati desnom a Srbi lijevom?). Pa onda bi trebalo postojati kod nas i par filmskih kritičara koji gledaju filmove s oba oka….  

Istaknuta fotografija: prizor iz filma “Dobra djeca”