U riječkoj Galeriji O.K. u utorak (22. rujna, 20 sati) će biti otvorena izložba „Živo polje“ Vanje Pagara, akademskog slikara i umjetnika čiji se rad već više od tri desetljeća razvija kroz različite medije, od slikarstva, fotografije i videa do zvuka, instalacija i performansa.
Pagarov opus proteže se od ranih eksperimenata s apstraktnim ekspresionizmom i istraživanja organskih stiliziranih formi do postkonceptualnog minimalizma, u kojemu propituje osnovne slikarske elemente, njihove odnose i mogućnosti transformacije. Video, zvuk i fotografiju koristi u različitim konstelacijama, često kao dijelove multimedijalnih instalacija, performansa i projekcija, dok u akcijama i performansima nerijetko otvara i pitanja društveno zadanih obrazaca ponašanja i vrijednosti.
U „Živom polju“ Pagar se vraća interesu koji ga prati još od kraja devedesetih – odnosu unaprijed zadanih parametara i slučajnosti koja se unutar njih može dogoditi. Ovoga puta riječ je o interaktivnoj audio-vizualnoj instalaciji u kojoj publika aktivno sudjeluje u promjenama slike i zvuka, postajući tako dijelom samoga rada.
Uoči otvorenja izložbe s Vanjom Pagarom razgovarali smo o počecima njegova umjetničkog puta, odnosu prema različitim medijima, razvoju „Živog polja“, čovjeku i algoritmima, dugogodišnjoj povezanosti s Galerijom O.K. te o tome što ga danas, nakon više od trideset godina umjetničke prakse, i dalje tjera na istraživanje i igru.
Diplomirali ste slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1992. godine, a u više od trideset godina umjetničke prakse izgradili ste opsežan i prepoznatljiv opus. Kada se vratite na same početke, što Vas je tada najviše zanimalo i koliko je taj početni interes odredio smjer kojim će se Vaš rad kasnije razvijati?
– Imao sam sreću biti u jednoj od posljednjih generacija kojima su predavali profesori iz stare garde ALU Zagreb. Većina je njih polako odlazila u mirovinu, a ono što sam uz njihovu pomoć uspio zaključiti tada jest da želim istraživati esencijalna likovna pitanja i kopati onoliko duboko koliko mogu. Kada bih naišao na meni zanimljiva područja, bavio bih se njima u nekim malim ciklusima sve do trenutka kada bih zadovoljio radoznalost. Pri kraju studija zanimao me apstraktni ekspresionizam, više zbog tadašnjeg istraživanja tehničkih i kompozicijskih mogućnosti nego zbog nekog zauzetog stava. Kasnije sam malo-pomalo počeo sebe shvaćati manje ozbiljno i jednostavno počeo raditi što mi padne na pamet, na način koji mi se učini prikladnim.
Nisam neki veliki ljubitelj digitalije, ali sve su to samo drugačiji alati za stvaranje u jednoj drugoj vrsti medija
Vanja Pagar
Tijekom godina bavili ste se različitim medijima, od slikarstva i fotografije do videa, zvuka, instalacija i performansa, pri čemu se pojedini interesi i postupci često pojavljuju u različitim oblicima. Kako birate medij kroz koji ćete razvijati određenu ideju i što Vam sama promjena medija omogućuje u istraživanju?
– Rekao bih da se pojedini mediji ponude sami, ovisno o onome što želim reći ili prikazati. Uvijek pokušavam sagledati temu iz svih mogućih pozicija, kao kreator i iz pozicije konzumenta. Onda se pristup i postupak sami nametnu. Često kombiniram različite tehnike kako bih postigao zaokruženu cjelinu koja kroz gotov rad govori kako se meni čini da bi trebala govoriti. Uglavnom propitujem apsolutno sve moguće materijale i alate, od tradicionalnih do novomedijskih, a ako mi zatrebaju neki drugi, onda ih sam izmislim. Uvijek polazim od činjenice da se volim igrati. Ako mi nešto nije zanimljivo, ne bavim se time.
Kroz različite faze Vašega rada pojavljuje se interes za odnose između unaprijed određenih parametara i slučajnosti koja se unutar njih može dogoditi, stvarajući tako beskonačan niz mogućih varijacija. U ranijim slikarskim ciklusima istraživali ste odnose boja na različitoj dnevnoj svjetlosti, potom taj proces prenijeli u algoritamski sustav koji ste kasnije razrađivali uključujući različite medije i postupke. U Živom polju, višekanalnoj audio-vizualnoj instalaciji koju izlažete u Galeriji O.K., taj ste princip dodatno razvili kroz interakciju s publikom, koja sudjeluje u kreiranju rada. Što Vam je kod takvog pristupa najzanimljivije?
– U seriji radova „Odnosi“ s kraja devedesetih, koji su zapravo bili klasična ulja na platnu, istraživao sam odnose dviju boja, nešto najosnovnije, ali strašno zahtjevno. U svakoj slici iz te serije radova inzistirao sam na tome da budem osobno zadovoljan vibracijom kod sudara dviju obojenih ploha. Prvih 16 slika iz te serije radio sam više od dvije godine. Boja se pri sušenju mijenja, neki pigmenti manje, a neki više, neke obojene plohe premazivao sam i pet puta dok ne bih postigao odnos boja kakav sam tražio. Uljane boje jako se sporo suše, tako da sam paralelno radio na svih 16 slika, vrlo komplicirano, a rezultat je naizgled potpuno banalan. Kako sam se rano počeo baviti grafičkim dizajnom uz pomoć računala, donekle sam poznavao mogućnosti JavaScripta i sličnih programskih jezika, pa sam pokušao primijeniti njegove mogućnosti kako bih istražio kako se ovaj problem sklada dviju boja može interpretirati na zaslonu monitora. U digitalnim radovima koje sam tada razvio dvije boje mijenjale su se iz početno zadanih, unutar također zadanih vrijednosti, zadanom brzinom. Onda sam primijetio da se u nekim trenucima kod tih izmjena boja također događaju odnosi koji djeluju prirodno, ono što sam želio postići slikajući bojama na platnu. Sljedeći korak bila je izrada polja boja u rasteru koja su se također mijenjala. Nakon toga namjeravao sam napraviti takav raster od pojedinačnih piksela preko cijelog zaslona, očekujući da ću svjedočiti nekoj vrsti interferencije koja bi stvarala relativno slučajne prizore. U jednom trenutku shvatio sam da dublje istraživanje više nema smisla jer su tako kompleksni algoritmi postali prezahtjevni za procesore tadašnjih kućnih računala. Ostavio sam se ćorava posla i bavio se drugim stvarima.
Nakon dvadesetak godina pogledam svoj mobitel u ruci i shvatim kakva sve čuda može izvesti. Shvatio sam da su se računala u međuvremenu jako razvila pa sam opet sjeo za stol i počeo ispočetka. Malo-pomalo, trebalo mi je pola godine sporadičnog programiranja da bih došao do nečega što sam nazvao „Živo polje“, a to je interaktivni raster polja koji varira u gustoći, mijenja boje unutar zadanog raspona i uz to producira zadane tonove, također unutar zadanog raspona, ovisno o brzini izmjena pojedinačnih obojenih polja. U slučaju toga rada izloženog u Galeriji O.K. sami posjetitelji mijenjaju gustoću rastera (time i gustoću zvuka) putem dodirnih interaktivnih zaslona. Interakcija se vrlo jednostavno omogućuje i jačinom zvukova u prostoru galerije, senzorima pokreta i slično. Sam po sebi, jednom pokrenut, prikaz algoritma nikada nije isti zbog parametara zapisanih u kodu. Kada se na više zaslona ili projekcija mijenjaju gustoće rastera, tada se ono što vidite i čujete na izložbi može mijenjati od potpune tišine i statičnih prikaza do kakofonije boja i različitih zvukovnih kompozicija. Tu su i naljepnice s QR kodovima koje je moguće snimiti mobitelom i tako direktno, svojim mobilnim uređajima, pristupiti istom radu sa servera te tako dodati još veći broj aparata za reprodukciju i interakciju u prostoru galerije. Posjetitelji tako dodatno mogu sudjelovati u kreiranju ukupne atmosfere.
Vašim se radom, naročito putem performansa i instalacije, nerijetko provlače i društveno angažirane teme. Doticali ste se tako pitanja turizma, lokalne zajednice, marginaliziranih skupina i općenito društvenih obrazaca. U Živom polju otvarate pitanje odnosa između čovjeka i tehnologije, ljudskog faktora i sustava zadanih pravila. Kako gledate na taj sveprisutni suživot čovjeka i algoritma i koliko nam takav program uopće ostavlja prostora za intervenciju?
– Iza svega za sada ipak stoje ljudi koji programiraju određeno ponašanje alata. Kako će to izgledati za par godina, to je drugi par cipela. Vodeći programeri u najvećim tvrtkama koje se bave razvijanjem umjetne inteligencije počeli su upozoravati na nepredvidljivost sustava u kojem je sve više odluka prepušteno samim algoritmima. To više nije znanstvena fantastika, postalo je vrlo ozbiljno i opasno. Ljudi su pohlepni, željni moći. Tragično je kako svaki izum koji može promijeniti društvo nabolje neki majmuni prvo iskoriste kao oružje. To nam je valjda u prirodi. S druge strane, razvoj ovih tehnologija otvara nam nezamislive mogućnosti u sferi kreativnosti.
Galerija O.K. važan je dio povijesti riječke nezavisne i suvremene umjetničke scene te su kroz nju prošla brojna značajna imena, uključujući i Vas. 2002. izlagali ste Odnose, 2005. sudjelovali na Art annaleu, 2010. predstavili Nove Amorfe, a 2026. se vraćate sa Živim poljem. Kako danas, nakon tolikog vremenskog odmaka, gledate na kontinuitet između tih različitih faza svojega rada i kakav je osjećaj ponovno sudjelovati u programu galerije s kojom ste povezani već više od dva desetljeća?
Uvijek pokušavam sagledati temu iz svih mogućih pozicija, kao kreator i iz pozicije konzumenta. Onda se pristup i postupak sami nametnu
Vanja Pagar
– S Čarlijem i Galerijom O.K. surađujem stvarno dugo, uvijek je tu, između ostalih, bio i Krešo Kovačiček, Branko Cerovac i drugi, a bilo je tu još i puno više suradnji nego što ste nabrojali. Družili smo se i radili s velikim brojem umjetnika, dosta njih više i nema, ali ostaju dokumentacija i sjećanja, uvijek je bilo ludo zabavno. Neke situacije bile su potpuno nadrealne. Gledajući s odmakom sve te ljude i izložbe, performanse i koncerte, ostaje mi uvijek jedan dobar osjećaj.
Osim umjetničke prakse, bavite se i scenografijom, montažom dokumentarnih filmova, grafičkim dizajnom te organizacijom kulturnih događanja. Na čemu ste trenutačno najviše angažirani i u kojem smjeru dalje želite razvijati svoj rad? Postoje li neka nova pitanja, mediji ili područja koja Vas posebno zanimaju?
– Slikarstvo mi je ostalo pod kožom, volim cijeli taj proces s mirisom terpentina i potrebom za samoćom, poštrapan bojom posvuda. Trenutačno me zanimaju ovakvi interaktivni multimedijalni radovi, to je polje toliko široko da ne znam kuda krenuti, a da nešto zanimljivo ne propustim. Nisam neki veliki ljubitelj digitalije, ali sve su to samo drugačiji alati za stvaranje u jednoj drugoj vrsti medija. Inače, kada sam u prilici, s kolegama radim na skupnim izložbama, volim povezivati dobre ljude i zajednički realizirati nešto zanimljivo. U Splitu sudjelujem i u radu HULU Split, tamo se zbilja trudimo i mislim da uspijevamo sačiniti dobre godišnje projekte. Na kraju, u takvim projektima svi proživljavamo neko kvalitetno zajedničko vrijeme.
#Galerija O.K. #instalacija #Odnosi #performans #Vanja Pagar #Živo polje
