Ljeto je na izmaku, premda se do jučer činilo da nikad neće završiti. Kiša se sručila na grad, auti se množe na cestama, stvaraju se gužve pred parkiralištima, sami čvorovi i petlje koji se ne daju razmrsiti, redaju se mrzovoljni i izbezumljeni pogledi iza vjetrobranskih stakala i pokoja psovka. Kiša je Rijeku, kao i uvijek, pronašla nespremnu i čangrizavu, ali mnogi su je zazivali, jedva dočekali, u to sam sigurna. Na more i plaže zasad se više neće ići, ali zato mrzitelji vrućina napokon dolaze na svoje i izlaze iz stanova. Grad ponovno dobiva smisao. Otvaraju se prostori u kojima svjetlucaju i bruje začudne umjetničke instalacije.
Vraćamo se u Drugo more, gdje je postavljena izložba koju potpisuje nagrađivani vizualni umjetnik i arhitekt Hrvoje Spudić.
Spudić se godinama bavi istraživanjem analogne tehnologije i pokazuje nam kako ona još uvijek ima nešto za reći, premda se, u vremenu kad je digitalna tehnologija postala conditio sine qua non, čini da je rekla sve što je imala. Od instalacije Rotoprojektor, koja intervenira u konvencije filmske projekcije, preko Optičkog zvuka, gdje je zvuk moguće prevesti u svjetlost, do izložbe Slika s konkretnom uputom, ovaj umjetnik kontinuirano testira i pomiče granice medija.
Dobila sam priliku porazgovarati s njim o radu na starim i novim projektima, uzorima, suradnjama i planovima, ali i zaviriti u tehničku stranu filmskih aparata, saznati kako dišu, od čega se sastoje i što sve mogu postići.
Diplomirao si na Arhitektonskom fakultetu, gdje radiš kao docent na Kabinetu za crtanje i plastično oblikovanje, ali posvećen si i vizualnoj umjetnosti – fotografiji, analognom filmu i projektorima, fenomenu zvuka i svjetla. U svojim radovima propituješ načine na koje se stvarnost reprezentira putem različitih medija. Što te potaknulo da polje svog umjetničkog djelovanja pozicioniraš upravo u ovom pravcu?
– Uh, pa to je baš teško pitanje, trebao bih malo prokopati po povijesti svega što sam radio. Nekako su mi ti analogni mediji uvijek bili bliski, a bili su mi bliski upravo zato što su mi neposredni. U smislu, mogu ih lako, brzo i dobro razumjeti – kako rade i zašto rade upravo tako kako rade. Mislim da, kad neki medij možeš na taj način shvatiti i nekako ga dokučiti, onda s njim možeš dalje raditi, istraživati ga, igrati se s njim.
S analognim filmom upoznao sam se kad sam studirao arhitekturu. Tada je u SC-u u Zagrebu postojala Klubvizija i tamo sam, igrom slučaja, došao na predavanja Ivana Ladislava Galete. Ta predavanja, kao i samo postojanje tog laba, nekako su me usmjerili u tom pravcu. Tamo sam otkrio da, osim fotografije i camere obscure, kojima sam se do tada bavio, postoji i 16-milimetarski film, sa svim svojim ljepotama i specifičnostima.
„Arheologija medija“ lijepa je sintagma kojom opisuješ svoj rad. Postoji li nešto što ti je posebno privuklo pažnju, nešto što si otkrio tijekom procesa rastavljanja i ponovnog sastavljanja aparata, a što bi volio podijeliti s čitateljima?
– Možda imam nešto što nije baš vezano uz ovo što tu radim, ali evo, kao što sam spomenuo, taj filmski laboratorij Klubvizija još i danas postoji, samo u drukčijem obliku i na drugoj lokaciji. Taj filmski lab zapravo je povezan s cijelom mrežom artist-run filmskih laboratorija diljem Europe. Jako lijepo surađuju međusobno, pomažu si, dijele znanje i informacije i imaju taj neki meni blizak pristup, što mi je posebno drago.
U jednom sam trenutku istraživao kako funkcionira snimanje zvuka na film, što je također jedna tema za sebe, ali da sad ne odem preduboko u tu materiju, shvatio sam da se filmski projektor može modificirati tako da, osim što reproducira zvuk, može i snimati zvuk kao svjetlosni zapis. Taj neki gadget, taj uređaj koji sam uspio napraviti, podijelio sam sa svim tim ljudima i sad oni po Europi postaju mali snimači zvuka.
To je patent.
– Pa, to je još pitanje. Kad sam to istraživao i kopao po nekim izvorima, kopao sam i po patentima. Kroz čitanje tih patenata i gledanje njihovih crteža shvatio sam kako to zapravo radi i što bih ja tu mogao izokrenuti da radi ono što ja hoću da radi. (smijeh)
Tako da ne znam je li to patentiranje…
Rotoprojektor je naziv projekta na kojem radiš, ali ujedno i naziv stroja koji si sam iskonstruirao. Možeš li nam reći nešto više o njemu?
– Taj projekt, odnosno Rotoprojektor, nastao je iz jedne moje banalne ideje. Filmski projektor vrti film kroz sebe nekom statičnom brzinom od 24 sličice u sekundi i ja sam se pitao je li moguće da sve te sličice vidimo u prostoru. Onda sam došao na ideju da se u projektor stavi jedan film koji traje jednu sekundu i da se projektor sam rotira kroz prostor tako da dosegne brzinu od jedne rotacije u sekundi.
S time sam se igrao, pokušavao to napraviti i na kraju sam uspio. Ta statična slika koju smo navikli gledati u kinu ili na televiziji, kao statični frame, postaje jedan svjetlosni prsten na zidu u galeriji koji se mijenja kroz vrijeme. To je bio neki početak Rotoprojektora.
Kasnije sam shvatio da to ima skroz neke nove mogućnosti. Na primjer, što ako se projektor okreće sporo, što se onda događa? Što se događa ako je film koji se projicira na tom projektoru snimljen tim istim rotirajućim strojem? Događa se to da se ta dva pokreta ponište i onda se snimljeni prostor registrira na projiciranom prostoru. Krenulo je od te ideje i onda se to razvilo u nekom svom smjeru.
Eksperimentiraš i izlaziš iz okvira konvencionalne upotrebe medija. Meni je dojmljiva instalacija Rotoprojektor 4 jer ostavlja dojam razotkrivanja jednog prostora iz drugog, kao da se jedan prostor presvlači u drugi dok slika s projektora prelazi preko zidova. Uspostavlja se igra privida i stvarnosti. Koliko se izložba Slika s konkretnom uputom nastavlja na istraživanja Rotoprojektora, a koliko se od njih udaljava?
– Na neki način jest nastavak. Stroj s kojim radim, taj Siemensov projektor, ista je to mašina, ali s njim sada radim neke druge stvari. Ne rotiram ga, on je statičan, ali njegove bazične mogućnosti, koje su namijenjene upravo tome da budu statične, koristim na drugačiji način.
U smislu, filmski projektor želi projicirati sliku od 24 framea u sekundi, s maksimalnim svjetlom, da slika bude oštra i velika, kao što je veliko platno. Te četiri komponente – brzinu filma, svjetlinu slike, zoom i fokus – shvatio sam da mogu mijenjati i projektor sam preparirao na način da tim četirima stvarima mogu upravljati.
Ideja je da se s tih deset sekundi svjetlosnog spektra, na dva projektora, dobije beskonačan broj mogućnosti slike koju vidiš. I ona se ne ponavlja zbog analogne prirode te stvari, jer se uvijek neki frame preskoči, dogodi se ubrzanje… To su stvari koje se događaju na tom spoju analogne tehnologije i digitalne upute. Nikad to neće biti ista slika.
Naziv izložbe je Slika s konkretnom uputom – što je ta konkretna uputa?
– Riječ je o uputi samom projektoru. Uputa je zapravo niz naredbi koje se zadaju jednom projektoru i na koje on nešto napravi. Ta uputa pokreće cijeli stroj i stvara sliku.
U tvojim radovima važan je i fenomen afterimagea, odnosno činjenica da dio slike nastaje tek u oku gledatelja. Može li gledatelj u tom smislu postati svojevrsni suautor slike?
– Meni je to uvijek interesantno, jer ta slika postoji zapisana na filmu, projicirana na platnu, ali postoji i u oku promatrača, u njegovoj percepciji. Siguran sam da svatko vidi malo drukčije. Svatko će tu sliku, koja dolazi do nekih rubova vidljivosti i nevidljivosti, brzine flickera i mijenjanja tog spektra, doživjeti malo drukčije.
Na web-stranici spominješ izumitelja i kinematografa Raoula Grimoina-Sansona i njegovu Cinéoramu. Koliko su rani filmaši i autori eksperimentalnih filmova utjecali na tvoj rad?
– Mogao bih reći da su jako utjecali zato što volim kopati po patentima, izumima i starim tehnologijama koje više nisu relevantne. Mislim da se iz svega toga može pronaći nešto interesantno i zanimljivo. Ta Cinéorama bila mi je bitna na početku tog projekta, odnosno u nastanku tog projektora.
Projektor je izvorno napravljen da bude nevidljiv. Njegov je zadatak da sakrije vlastiti mehanizam kako bismo vidjeli film. Ti radiš upravo suprotno. Zašto te zanima razotkriti aparat?
– Da, to da projektor mora ostati nevidljiv, to je točno. To sam neko vrijeme i radio, a još uvijek tu i tamo radim kao projekcionist analognog filma. Jedan od mentora koji me tome podučavao rekao mi je da nitko ne smije znati da projekcionist postoji, jer ako se sazna da on postoji, napravio si veliku grešku.
Ali kod ovakvih radova volim demistificirati ono što se događa, da ne bude misterij kako stvari funkcioniraju. Pokazati da se događa ovo, pa ono, ali da ono što na kraju nastane može biti nešto sasvim neočekivano. Mislim da je upravo u tom spoju nešto interesantno.
Jedan od Rotoprojektora posvetio si i Tomislavu Gotovcu. Kako bi povezao taj projekt s Gotovčevim eksperimentalnim filmom Glenn Miller?
– Glenn Miller je jedan meni genijalan film. Što se tu događa? Na jednom srednjoškolskom igralištu u Zagrebu nalazi se atletska staza, a ono što Tom Gotovac radi jest da na auto montira kameru i vozi se ukrug po toj stazi. Kamera se pritom diže od centra prema nebu, a onda prema van. I to je cijeli film. U središtu filma je nebo.
Ta rotacija oko centra i snimanje centra s vanjskog ruba nešto je što sam povezao s onim što sam tada radio, pogotovo zato što je to igralište odmah pored mjesta gdje radim. Doslovno, Arhitektonski fakultet je nasuprot tog igrališta. Htio sam napraviti inverziju Tomovog rada, gdje kamera stoji na centru i snima prema van. Znači, kamera nije na rubu, nego je u centru.
Kada se tako snimljeni materijal projicira na prostor pomoću istog tog rotirajućeg projektora kojim je snimljen, onda se prostor registrira na projicirani prostor. Zgrada koja je na sjeveru uvijek bude na sjeveru prostorije, zgrada koja je na jugu bude na jugu, a ono što se miče jest sam okvir i ja u njemu kako šećem i gledam u kameru.
Često surađuješ s vizualnom umjetnicom Sarom Salamon. Projekti Translacije, Hrapavi objekt 1 i Tihi objekti polučili su veliki uspjeh. Možeš li nam reći nešto više o njima?
– Sara i ja često surađujemo i radimo u poljima koja su nam bliska. Fokus je uvijek na istraživanju medija, ali u ovom slučaju nije riječ o filmu, već o zvuku i nekoj njegovoj granici. I, naravno, o raznoraznim tehnikama snimanja i reprodukcije zvuka koje stvaraju nešto novo.
Tihi objekti bili su projekt snimanja, odnosno kopiranja zvuka s ploča na papir i reprodukcije tog kopiranog zvuka s papira pomoću drugog papira.
Zanimljivo. Kako je to moguće?
– To možeš isprobati ako imaš gramofon. Staviš ploču na gramofon i uzmeš komadić papira, recimo neku novčanicu, pa jedan njezin ugao ubaciš u groove ploče. Dogodit će se da ćeš kroz taj papirić čuti titranje zvuka, jer je ploča snimljena na način da je zvuk zapisan kao fizički val. Taj val titra, ploča zatitra papir, papir zatitra zrak, zrak zatitra u uhu i ti čuješ zvuk.
Gramofonska ploča bila je izvor. Nju smo kopirali na papir nekim tehnikama kojima smo se dugo bavili – utiskivanjem, korištenjem epoksi smole – pa smo dobili gotovo nevidljivu kopiju ploče na papiru. Taj naš papir rotira se na improviziranom gramofonu, a drugi veliki papir sluša tu ploču.
I to smo izložili kao neko polje tih objekata, od kojih svaki svira neki svoj zvukić. Tihi zvukić.
Salamon je više puta rekla kako u svom umjetničkom radu pokušava „iznevjeriti medij“. Ta formulacija lijepo sažima njezin pristup – ne prihvatiti unaprijed zadane mogućnosti medija. Kako bi ti opisao vlastiti odnos prema mediju koji koristiš?
– Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Meni to dolazi iz fascinacije time kako stvari rade i zašto rade tako kako rade. Ako to shvatim, onda se mogu igrati s nekim njihovim aspektima, mijenjati ih i vidjeti što će se dogoditi.
Oboje se bavite umjetničko-istraživačkim radom. Na koji se način vaše prakse nadopunjuju?
– Ja mislim da je moj adut taj tehnički aspekt „šarafljenja“ stvarima, a Sara, uz to što je također tehničarka, dodaje i taj neki jako poetski moment, u smislu da želi postići začudnost i neočekivanost. Ali radimo zajedno, pa se to sve nekako ispreplete.
Postoji li nešto što u vlastitom radu danas radiš upravo zato što te zajednički rad sa Salamon doveo do toga?
– Mislim da su sva moja istraživanja zvuka kasnije dovela do ovoga što sam rekao na početku, do snimanja optičkog zvuka. Zajedno smo kroz Tihe objekte započeli bavljenje zvukom. Mene je to kasnije otvorilo prema drugom mediju.
Iznenadi li te ponekad ono što si postigao? Zapravo, iznevjeri li ponekad medij tebe?
– I jedno i drugo! (smijeh)
Misliš li da danas još uvijek dovoljno propitujemo uređaje koji oblikuju način na koji gledamo i doživljavamo svijet?
– Pa, stvari su nekako zatvorenije, u smislu da nam je teže ući u neke stvari, teže nam je shvatiti kako neke stvari rade. Recimo, ti suvremeni mediji, digitalni mediji, tehnologija za koju je nužno da znaš dobro programirati, meni su nekako daleki, ali mislim da uvijek ima ljudi koji znaju kopati i koji kopaju po tim stvarima.
Kakvu budućnost priželjkuješ Rotoprojektoru?
– Taj pomak projektora općenito mi je zanimljiv i razmišljao sam čak i o tome da ovdje napravim neki projektor koji ima linearni pomak: naprijed – natrag ili lijevo – desno. I onda, u kombinaciji svega toga, možda nastane nešto treće.
Kad bi se otisnuo u snimanje kratkometražnog ili dugometražnog filma, kako bi taj film izgledao, ako uzmemo u obzir način na koji pristupaš filmu kao mediju?
– Evo, baš kad ovo kažeš… Prije par godina prijavio sam eksperimentalni film na kojem još uvijek radim i koji još nije ni blizu kraja. I taj će film također nastati iz nekih tehnika i tehnologija. Teško mi je sebe zamisliti kako uzimam kameru i snimam stvari koje se događaju. Više želim da ta kamera nešto radi, da bude isprogramirana na neki način, da može snimati projekciju koja isto projicira nešto što je na nju reprogramirano i da se dogodi nešto neočekivano.
Izložba Slika s konkretnom uputom Hrvoja Spudića u Filodrammatici otvorena je do 2. listopada, uz slobodan ulaz.
Istaknutu fotografiju snimio Kristian Sirotich
#Filodrammatica #Hrvoje Spudić #Rotoprojektor #Sara Salamon #Slika s konkretnom uputom
