Velikom akcijom čišćenja podmorja Bakarskog zaljeva, provedenom u organizaciji SPD-a Luben i Velimira Vrzića, poznatog primorskog ekologa i podvodnog istraživača, što je okupila 250 ronioca i volontera iz sedam zemalja, u vrlo kratkom vremenskom roku u subotu je u Bakru prikupljeno više od deset kubika otpada, uglavnom onog kojeg još uobičavamo nazivati i komunalni.
Da netko ne bi slučajno krivo pomislio, nije to smeće što se na dnu Bakarskog zaljeva nakupilo prošle ili u prethodnih nekoliko godina, to je smeće što se na dnu Bakarskog zaljeva, najvećega zaljeva u Kvarnerskom primorju, koji je zbog izgradnje koksare svojedobno postao jedna od najdevastiranijih prirodnih ljepota Jadrana uopće, taložilo godinama unazad, desetljećima čak.
O tome što se sve nalazi na dnu ovog bisera Kvarnera slobodno možete pustiti mašti na volju, reklo bi se od igle do lokomotive, svjedoče tome i fotografije napravljene tijekom subotnje akcije, ali prava razina zagađenosti bakarskoga podmorja moći će se izmjeriti tek količinom otpada što će na površinu biti izvučen iduće godine, kada će ista ova ekipa predvođena Velimirom Vrzićem pokušati izboriti svoje mjesto u Guinnessovoj knjigi rekorda s najvećom ekološkom akcijom čišćenja podmorja ikad izvedenom na jednom mjestu na majčici Zemlji.
Ne znam je li i koliko Thomas Hobbes brinuo o ekološkim pitanjima njegova vremena, možda se time i nije zamarao, jer da ga je zanimalo onda bi razrađujući Plautov stih „čovjek je čovjeku vuk“ sigurno ustvrdio i da je „čovjek i prirodi vuk“. Možda u Hobbesovo vrijeme to i nije bilo toliko izraženo, ali danas svi zajedno patimo zbog te nebrige prema svemu što nam je oku ugodno u našoj neposrednoj blizini ne hajući za posljedice. Nije smeće nestalo, ako je potonulo na dno, nismo pomogli eko-sustavu ako smo u more bacili staru fotelju, gume, plastične stolce, plastične boce… nismo se riješili smeća, samo smo napravili još veći problem.