U povodu tiskanja i objavljivanja stručne monografije
INTROSPEKTIVA / AN INTROSPECTIVE
V.S.S.D. +/- ALEN OŽBOLT
1985 – 1995 / 1995 – 2018
ZNAŠ LI, SLIKARU, SVOJ DUG
(ili)
Ima li pitanje primat i u slikarstvu (umjetnosti ), “ispred”, “prije” odgovora, a priori?- Slučaj Veš Slikar Svoj Dolg (“predmet VSSD”)
Je li to istina?
Intro (Art & Criminality): In the beginning (1)
Kakav je Slikarev um? Čist /Praktički/Moć suđenja? “Kritički”?
Referencije na Kanta, C*ezannea, Nietzschea, Magrittea, Foucaulta, Lyotarda, Bachelarda /…/
/…/”C*ezanne je obećao da će ispuniti dug:”JA VAM DUGUJEM ISTINU U
SLIKARSTVU I JA ĆU VAM JE REĆI”( Emileu Bernardu, 23. oktobar 1905.g.)”
“I owe you the truth in painting and I will tell it to you.”
from a Letter to Emile Bernard
Paul Cezanne
(October 23,1905)
/
( …) I owe you the trouth on painting and I will tell it to you,
and as painting ought to be the truth, I owe you the truth about the truth
and I will tell it to you. (…)
from: “The Truth in Painting”
Jacques Derrida
“Da li teorija speech acts u slikarstvu ima svog zastupnika? Da li se ona razumije u slikarstvu?”
Jacques Derrida, “Istina u slikarstvu”, Svjetlost, Sarajevo, 1988.; str.6, 7
Nakon višedecenijskog “znanja” za Ime (Veš slikar svoj dolg) i n-puta ponovljene kontemplacije o toj zagonetci (pitanje-odgovor,ni-pitanje – ni-odgovor!?), oči u oči s vlastitim zadatkom/obećanjem/dugom da sad (iznova!) i ja (samo-)otkrijem svoje karte u toj trans-filozofijskoj, -estetičkoj, igri “pitanje – odgovor” kao Ime, projekt, začetak (koncept), najednom mi je bljesnulo pred “trećim” okom – poput “Newtonove jednostavne vizije” u viziji jednog Williama Blakea – da je i taj Slikar (skriven pod arbitrarnim potpisom anonimusa “Jordana Ožbolta”) usred čeličnog stiska (u škripcu) Kantovih triju “Kritika”; gotovo eksplicite: VEŠ (znaš li, spoznajni moment,znanje,teorijski um, s njegovim granicama!)/ SLIKAR (oj, Slikaru: estetički moment, “moć suđenja” kao poveznica između “čistog”- teorijskog i “praktičkog” momenta “kritike/-ka”; što, jasno, važi i za Župančićevog Poetu, Pjesnika)/ SVOJ DOLG praktički, etički moment “duga”, dužnosti, obećanja, obveze,”činjenja”, ne tek “slikovitog” već i “jezičkog”, govornog, u smislu “dane riječi”, “imenovanja”, Austinovih “govornih činova”,”akcija”, performativa: moralnog “action painting” djelovanja, s punom krivičnom i kaznenom odgovornošću, kao u grafitersko – uličnim “kriminalnim” aktivnostima (mahom noćnim, prema izjavama Svjedoka iz prve ruke) supkulturne, podzemne (underground) i “alternativne” bande “Jordan Ožbolt” (V.S.S.D., rano, početno razdoblje) iz stilske epohe Kasni Socijalizam – s ljudskim licem / naličjem, sredinom 80-ih (Ibidem: Dossier Jordan Ožbolt).
Dakle, nakon Kanta, Cezannea, Derridaa, i Slikar i Svjedok i Kritičar (Policajac,u prvobitnoj fazi “ilegalne” ergo “kriminalne”, vandalske karijere VSSD-tandema) dužni su (prisiljeni) pred Moći Suđenja reći “Istinu, istinu i samo istinu”. Tu smo na Artaud-ovu, Bataille-ovu i Foucault-ovu terenu “ubijenog samoubojice” (Van Gogha), nadzora, kazne, ludnice i Panoptikona. Naime, nad tandenom ne bdije vječno (trans-temporalna dimenzija kontinuuma vrijeme-prostor) samo “Kolektivizam” (nadređen čak i kozmičkoj “NSK-Deželi”) već – u prvom redu – In the beginning.
Nad-Slikarev tisućuoki i tisućuruki Argos Panoptes. A Taj ne mari ni za jedan nacionalni mit, niti za privatne (personalne) mitologije pa niti za politiku kao, navodno, “najvišu umjetnost” smrtnih aktivističkih “art-ivista”, bili oni ili ne bili kolektivistički nastrojeni/ustrojeni/organizirani/administrativno “umreženi”. Taj Slikar ja Jedan Autor u smislu “naturalnog”, primordijalnog, ontološkog, “apolitičnog” gnostičkog Anthroposa (Hen kai pan), Pračovjeka, Pan – Kua. “Čudovišno” jedinstvo “dionizijske” i “apolinijske” prirode s kojim se rani Nietzsche “suočio” pišući “Rođenje tragedije iz duha muzike”. Uz načelno, eksplicino, deklarativno distanciranje (vidi predavanja A.Ožbolta) od ma kojeg političkog određenja/svrstavanja; ukoliko se i takav poetički “habitus” ne kani silom interpretirati kao svojevrsni “politički” stav. Što niti kao interpretacija temeljne intencije niti metodologije nikako ne pristaje uz umjetnički opus Veš slikar svoj dolg (1984. – 1995.) niti uz samostalno Ožboltovo umjetničko i teorijsko djelovanje. Radi se, naime, o eminentno poetičkom, estetičkom, a ne političko – ideologijskom samoodređenju. Utoliko je “rana faza” V.S.S.D.-a, tandem “Jordan Ožbolt”, uvjetno mišljeno i rečeno “cum grano salis”, po mnogim karakteristikama “srodnija” ontologijsko – anarhističkim “transestetičkim” idejama kakve je od sredine 80-ih nadalje formulirao Hakim Bey (Peter Lamborn Wilson) nego, primjerice, diskursu kolektivistički impostiranih organizacija tipa Neue Slovenische Kunst. Radi se o bitno različitim paradigmama. (Ibidem: Hakim Bey, “The Temporary Autonomous Zone”, The Temporar y Autonomous Zone, Ontological Anarchy, Poetic Terrorism, Autonomedia, New York,1991 Autonomedia Anti-copyright 1985., 1991.).
(…) And the last thing I may say before the showing the slides is that, I and my friend started to work together outside the gallery , not inside. We started like graffiti artist on the streets of Ljubljana at the beginning of 84. The graffiti art is night art, of course. Ande because it was not legal and can be dangerous, too, at that time in former Yugoslavia to make graffiti works outside, it was more safety to work in couple: while one is working on the painting, the other was watching…”(…) Alen Ožbolt, Lecture, speech, few easy steps ( back ) to VSSD
II. Intro-/Retro-/spekulacija o/s VSSD
In the beginning and without end
Gdje li su, kad li su, ek-sistiraju li uopće ( ek-sistere, biti-izvan-sebe), osjećamo li ih “u sebi” ili “izvan sebe”, ekstatično, kao u formi “razstave” ili pak “iz-ložbe” – kao nekakvu Ausstellung, Exhibition, neko e-motivno – ex-movere! – potresno, intenzivno afektivno iskustvo (iskušenje, može i uz srh iskušenja u smislu “temptation” Svetog Antonija Pustinjaka, ne? ) početak – kraj, alfa – omega izvornog vremena – prostora kao “formi zora”, zrenja sukcesije postajanja/prolaženja i “istovremenosti”, sinkroniciteta “postava” jedne Retrospektivne izložbe, “ovdje – sada ” (…dok ovo pišem u svijesti mi iskrsavaju silna veća i manja imena… Platon, Filon Aleksandrijski, Augustin, Kant, Heidegger, Lacan, Barnett Newman:Lyotard: Estetika Sublimnog…) Kao i Ti, Slikaru, pišem iz memorije, anamnezis…ne ispravljam greške, ne provjeravam sjećanja, slike koje mi iskrsavaju pred “unutrašnjim okom/očima”…dajem afektu da dođe do riječi. Tako, vidim razbijeno zrcalo, povezujem to sa svojim mislima zapisanim pred tri decenije: Veš Slikar Svoj Dolg – Muzej (“Rival”, 1989.), s razgovorima (zapisanim i nezapisanim, zajedno, skupa!), skupa s razglednicom na kojoj je bila “sublimna” reprodukcija slike-krajolika (pokrajine) – na kojoj si Ti nacrtao na oblačnom nebu sitni avion, kemijskom olovkom, te mi je poslao poštom (još nismo imali doma PC, internet,etc.). Negdje još, možda, “egzistira”, u nekoj tajnovitoj vremenskoj ekstazi/dimenziji, ta razglednica, skupa s brojem časopisa “M’Ars” (MG Ljubljana) – iz kojeg ono leta, godišta,hm? – u kojem su bili objavljeni prilozi na temu estetike uzvišenosti, romantičnog krajobraza, na čijim je koricama, mislim, bila ta ista slika kao i na razglednici.
Pali su Ti na pamet Warholl, Stella (…Čisto po naključju, ali pa ne, navajam neke, čudno, začuda le ameriške reference…), a ja sam u memoriji “skočio” i do Barnetta Newmana, “here and now” te Lyotarda, do “kantovske” i “lyotardovske” problematike beskonačnosti / beskonačnog / neprikazivog, onoga “užasnog”, zazornog, nemogućeg, što razlikuje “sud ukusa” i kanon, Lijepo, “kalokagathia”, od estetike genija, uzvišenog, ČIME se, ne po prvi put, već immer wieder “In the beginning”, hoćemo-nećemo-moramo baviti, barem dok lutamo “fraktalnim dimenzijama” Pokrajine neke preteklosti, “v družbi s preteklostjo” (The company of the past, Tvoja ref. na J.Bergera). Simbol takve jedne “pokrajine” kakva bi trebala biti Tvoja Intro-/Retrospektiva (2) po vlastitoj prirodi ne može nikako biti “jednoznačan”, nije to “signal” poput onih na semaforima, nego je “symbolein” – nešto “prirodno”, samoniklo, kontingentno, ireduktibilno na pojam, uvijek višeznačno i podložno re-interpretacijama, neiscrpno, pošto se opire svakome pojmu: da je to moguće svesti na pojam, ne bi nam trebali simboli, sanjali bismo “koncepte”. (Ne ni “vse na površini”,kot je rekel Warholl…In ni le to kar je, kot je trdil Stella (It is, what it is.)).
Problem Toposa, topologije, karte / teritorija … I to zadire u dubinu, raspliće/zapliće, prodire kroz “površinu”, i kod Hakima Bey-a (The Temporary Autonomous Zone, Ontological Anarchy,Poetic Terrorism, Autonomedia, New York, 1991; Autonomedia Anti-copyright 1985, 1991, i drugi tekstovi ), i kod Houellebecq-a, roman “Karta i teritorij”).
Kako Bey pregnantno formulira varljivost “karte” (u “TAZ”), “Karta je apstraktna politička rešetka, divovska prijevara koja se postiže kondicioniranjem tipa mrkva/batina a provodi ga “ekspertna” Država, i to sve dotad dok za većinu ljudi karta ne postane teritorij – ne više “Otok Kornjača”, nego “SAD” (U.S.A.). Pa ipak, budući da je apstrakcija, karta ne može prekriti zemlju s preciznošću od 1:1. Unutar fraktalne složenosti stvarnog geografskog obličja karta može vidjeti samo dimenzionalne rešetke. SKRIVENA OBGRLJENA PROSTRANSTVA IZMIČU MJERNOM ŠTAPU (istaknuo: BC, ja). Karta nije točna; ona NE MOŽE biti točna (istaknuo:H.Bey).
Od ove “ontologijsko – anarhistčke” digresije ( referencija na Bey-a ), vraćam se na naizgled “užu” temu / predmet:
OD TRANSCENDENTALNOG SHEMATIZMA IZVORNE TRANSCENDENTALNE UOBRAZILJE (EINBILDUNGSKRAFT )/ IZVORNOG VREMENA KAO FORME ZORA/ IZVORNOG PROSTORA KAO FORME ZORA (KANT / HEIDEGGER / CEROVAC “spor”,rasprava od x desetljeća,stoljeća,milenija: “Vrijeme-Prostor”, Božja čuda – “sloboda”, sposobnost “kontrafaktičkog” djelovanja (Filon A.), i-tome-slično/različito/suprotno) DO JEDNE NOVE INTROSPEKCIJE – POSTAVA – RETROSPEKTIVE (KOJA NE MOŽE BITI ZATVORENA KARTA / ZATVOR / PANOPTICON; Ibidem: M.Foucault , nadzor i kazna, ludnica, historija ludila u doba klasicizma, i – tako – dalje).
Moja teza: novi postav je nužno, po sebi, kontingentan, nov događaj / projekcija u 3D – “kutiji” (“zatvoru”/”rasteru”/”strukturi”/”konstruktu”) temporalnog prostora ili “oprostorenog/rasprostrtog/razstavljenog” vremena: Pokrajina se nikako ne da deduktivno izvesti iz “historije” svih prethodnih događaja-činova-djela-instalacija- performansa-events; utoliko je egzistencijalizam u pravu. U nečemu ima pravo i A.B.Oliva (Ideologija izdajnika). Nije točno da je zadatak “kritičara”, pa ni “samokritičara”, kuratora ili filozofa da bude tobože “objektivan”; NE: treba stvoriti neki “koncept”, “začeti” nešto (conception – začeće), “in the beginning”, ODABRATI nekog, nešto (artiste, djela…) i boriti se za to, i kao neki Subjekt, a ne izigravajući navodno “egzaktnog” znanstvenika (koji također nužno ovisi o odabranim aksiomima, premisama, mjernim sustavima, “paradigmama”,”predrazumijevanju”, predrasudama; ibidem: P. Feyerabend,”Against Method”). U određenom stvaralačkom smislu, “na kraju” si isto “na početku” neke nove situacije, Opus Magnum, Mysterium Coniunctionis, kakav “na početku” nije bio na dnevnom redu, osim u smislu Bergsonovog shvaćanja (koje visoko cijenim) da se vrijeme vremenuje – iz budućnosti: prvo je budućnost pa eto “sadašnjosti”: ovdje i sada (B.Newman), pa TO tek “prođe” u neku BILOST, “preteklost”, prošlost, u navodni “ne-bitak”: NIJE prvo bio nekakav vrag zna kako “nastao” MOZAK, pa da bi tek potom počeo “funkcionirati”, percipirati, misliti… Kao da “budućnost” IN THE BEGINNING unaprijed, “a priori” djeluje na legendarne “začetke” djelovanja koje sad “rekonstruiramo”, retrospektivno postavljamo; i dalje neuhvatljive, kompleksne, višeznačne. Ek-statika, ekstatičnost vremena, egzistencije, “subjekta” percepcije/djelovanja/mišljenja čudnovata je “stvar” , kao i “Ding an sich” (Kant), o kojoj NIKAKO ništa ne možemo niti vidjeti niti “znanstveno tvrditi” mimo “fenomena”, POJAVA, “djela”, “instalacija” u 3D Vremena – Prostora. Možemo reći što hoćemo i preko te “granice spoznaje” o “stvari po sebi”, ali nikako to ne može biti “znanstveno”, “konačno”, “verificirano”, neopovrgljivo. Što li je proizvedeni “bozon”, “božanska čestica”, bez CERN-a, akceleratora, boga Šive koji pleše i gomile dolara, funta, eura? Kako “to” uopće može po sebi,bez toga, “izgledati” – kome?
Tako da je i Projekt Introspekcija 2 – Retrospektiva nužno nekakav “mjerni sustav”, “akcelerator”, koji podrazumijeva uključenost Subjekta u cijeli proces, bez pretenzije na “konačno rješenje”.
Ne, nije sve na površini.
NUTARNJI GLASOVI, NUTARNJI POGLEDI
Tijekom 80-ih napisao sam nekoliko eseja, rasprava koje dodiruju i estetičke probleme o kojima mislimo, vodimo razgovor, na početku priprema za Retrospektivu.
U jednome, koji sam naslovio “Bivstvovanje i prostor” (kritika Heideggerove reinterpretacije Kanta) ukazujem na problem “istovremenosti” ma kojeg “povijesnog”, “temporalnog” postava, pa bilo da se radi o formi Izložbe (Retrospektive, u ovom slučaju).
Evo jednog izvatka, fragmenta, rasprave, u svrhu daljnjeg “rada na materijalu”, razgovoru o izložbi:
Citiram samoga sebe, nakon kojih tri i po desetljeća od formulacije tih rečenica:
/…/ ISTOVREMENOST nečega može biti pojmljena kao UNUTARNJA, a da NIJE transcendentalno omogućena formalnim uvjetom vremena /…/ “Istovremenost” nije stvar vremena jer se tu prvenstveno ne radi niti o sukcesiji nekog subjekt – objekt zbivanja niti o VREMENSKOJ ekstatičnosti, niti o vremenskoj transcendenciji, niti pak o vremenskoj samoafekciji, jer KOEGZISTENCIJA svega onoga iz raznorodnih područja iskustva ne može se bitno pojmiti niti objasniti “vremenskom sintezom” ili shematizmom kao tobože čisto vremenskim. / Došli smo tek do sugestije zaključka da bi mimo pozivanja na produkcionu moć, spontanitet i receptivitet transcendentalne uobrazilje i na njezino obrazovanje shemata bila apsolutno nezamisliva vremenitost kao i prostornost, budući da se jedino “puna” i sadržajno obrazovana egzistencija “vremenuje” i “prostire”. / VRIJEME I PROSTOR NE IŠČEZAVAJU KAO PRAZNE FORME JEDINO STOGA ŠTO SU IZVORNO SUPRIPADNE FORME STRUKTURALNE CJELINE OBRAZOVANJA SVIJETA, NEKOG NJEGOVOG INTEGRALNOG IZVIRANJA. /…/
/Izvor: Branko Cerovac, Čovjek i svijet / O stvaraocima budućnosti ( 1981. )/Bivstvovanje i prostor ( 1984. )/ Atom, individua i kozmički singularitet ( 1987. )/ Čovjek i svijet u Benjamina ( 1986. )/ Kotač koji se … (1988.); Rijeka, 1989. /
IDEALNA PROJEKCIJA INTRO-/RETROSPEKTIVE bila bi nešto krajnje “sublimno”: apsolutno beskonačna i neprikaziva punoća, “pleroma”, koju se, jasno, NIKAKO ne može sagledati niti kroz Borgesov “Alef”, pa niti pomoću “savršeno” konstruiranog Panoptikona u Univerzumu kao Zatvoru, sa stookim, tisućuokim Argosom kao “idealnom publikom” u “Galeriji” multipliluminoziteta “svijesti”.
Ako je vrijeme POKRETNA SLIKA VJEČNOSTI (Platon, “Timaios”), ako je ono što je za nas SUKCESIVNO – “za Boga” ISTOVREMENO (Augustin, “Ispovijesti”), kako je Slikar kanio “dati”, “vratiti” DUG “Istine u slikarstvu” (Cezanne / Derrida)!? E, to je “hamletovsko” pitanje “ovdje i sada” (Newman / Lyotard). “Veš Slikar Svoj Dolg”…To je tek “etapa”, jedna “epoha”, aspekt, segment (ne-)mogućeg Projekta Retrospektive. Kojeg pomoću neke još upitne “arheologijske” metode (Foucault:”Arheologija znanja”) valja iskopati i pro-/pretumačiti, preispitati, MNOGOZNAČNO, iz tamnih dubina “prošlog tisućljeća”! To jest, nekako “to” projicirati, dekonstruirati pomoću jednako problemski teško dokučive superstrukture / infrastrukture OVE Intro-/ retrospektive.
Ukratko, Prošlost, Preteklost – koja “sada” uključuje i nekoliko decenija “nekadašnje” Budućnosti, valja uzeti u ruke poput mentalnog, ali i fizičkog “umjetničkog materijala” (Th.Adorno), ne pristupiti tome kao konzervatorskom, restauratorskom (Adorno), “monumentalnom”,”antikvarnom” spomen-zadatku (Nietzsche, O koristi i šteti historije za život), već “revolucionirajući” formu “retrospektive” izvesti neki preobražaj u smislu “skoka” ne od kvantiteta u kvaliteti već u neki kontingentni, “slučajni” novum, koji fenomenologiju Pokrajine, krajolika, “teritorija” usmjerava ka mogućoj intuiciji relacije fenomenon – noumenon, otkrivajući / skrivajući “neskrivenost” (aletheia)tog nevidljivog, “nematerijalnog” genius loci bez kojeg ta i takva pokrajina nikada ne bi nastala. Krajolik preobražen novim/ponovnim pogledom na drevni kraj (pokrajinu), na “preteklost-družicu-partnericu-družbu”… Uz neminovnu bol, patnju, žrtvu, odricanje, selekciju “materijala”, koju podrazumijeva svaki (re-)kreativni izložbeni zahvat nad tijelom / duhom Preteklosti.
A produbljena Introspekcija – II – trebala bi biti najdubljom satisfakcijom za “izgubljeno vrijeme”.
JAMA, VATRA, PLAMEN, KREACIJA / DESTRUKCIJA,ČOVJEK, GOREĆA SLIKA/ANAMORFOZA; RADIKALNA A-POLITIČNOST “SLIKARA” /VEŠ SLIKAR …/
Ecce homo
Ja! Ich weiss, woher ich stamme!
Ungesaettigt gleich der Flamme
Gluehe und verzehr* ich mich.
Licht wird alles, was ich fasse,
Kohle alles, was ich lasse:
Flamme bin ich sicherlich.
F.W. Nietzsche
/ Die froehliche Wissenschaft ( La gaya scienza ),1882 ( ergaenzt 1887 ); Scherz, List und Rache, Vorspiel in deutschen Reimen /
Da! Znam odakle potičem! / Nezasitan kao plamen / Žarim se i sažižem. / Svjetlom postane sve što uhvatim / Ugarom sve što ostavim:/ Plamen sam ja sigurno… ( Nietzscheovi stihovi ( u “Veseloj znanosti” ), u mom slobodnom prijevodu s njemačkog na hrvatski ).
/…/ “Language and culture are the most complex human systems, and they are my elementary homeland.” /…/
/…/ “History is not only a time of great and marvellous works, monuments, history is HYSTERIA, too. You have this dark side of human being, evils in human history and in present.” /…/
A. Ožbolt, Lecture, speech, few easy steps ( back ) to VSSD
Radikalno spuštanje/nadilaženje usuda bijele kocke zadanoga modernizma u bezdan/u/ jame, podzemlja, “uterusa” (hyster…!), “crne rupe”, tamne / goruće materije, “nemirnog”, “pokretnog” ognja, čak i “nemirne” svijeće, u agonalnu “dramu materije” (čiji intenzitet u Strindberga ističe G.Bachelard u “Plamenu voštanice”), u “kompleksnom sustavu” estetske metafizike / metodologije “Slikara” / VSSD-a /, praćeno gnozom / grozom / prosvjetljenjem iskušavanja apsurda, iščeznuća smisla cijele “povijesne” procedure, progresije/regresije, “dijalektike”, re-evolucije/ involucije, uz “vandalističke”, “autodestruktivne” geste i postupke prepuštanja (meta-)fizičkoj destrukciji vlastitih “slika”, “djela” (ergon) putem “zloupotrebe” elementa vatre (energeia!), te neumitnog “vremena”, temporalnosti, efemernosti, inherentne potrošnosti svake “kreature”, svakog “artefakta”, unaprijed osuđenog na “izmještenost”, “iskošenost”, anamorfotičnost, “političku nekorektnost”, “ahistoričnost”, “amoralnost”, “migraciju”, anonimnost, na “vječno vraćanje istog” kroz elementarne procese poput gorenja (Burning Painting / Anamorphosis, Ljubljana, 8th February 1990), nužna je “zen” pljuska Kulturi od strane Fysis, u predsokratovskom, heraklitovskom smislu “prirode”. Taj umjetnički čin VSSD, ujedno i poiesis i praxis, ima specijalnu etičku i teorijsku odnosno filozofijsku dimenziju, onkraj svake političko – ideologijske kontaminacije i pragme. Njegova kontingencija, jednokratnost, pogađa cijeli kozmos Kreacije, humanističkih iluzija i predrasuda ( to jest želja, težnji, “egzistencijalnih” briga,nada, strepnji, interesa ). “Pattern of behaviour” ovog “Slikara” – vatrom – a “bez stilskog idioma” – ide u red “Stilova radikalne volje” i “Estetike šutnje” (S. Sontag). Poput dragovoljno osamljenog, “samoizoliranog”, “anonimnog” Ciorana u kavani francuskog egzistencijalizma (Ibidem: E.Cioran, “Historija i utopija”). Rad razlike (Derrida, O gramatologiji) diferencira to jest “cijepa” monolitni korpus “slovenske umjetnosti”,a VSSD okupira podzemlje Ljubljane i Galeriju ŠKUC (radikalnih 80-ih) svojim “ne-muzejem”, “crnilom”, totalnim ambijentom, da bi i to dokrajčio vatrom u osvit “mračnih” 90-ih.
Izvjesne radikalno – baubologijske, majeutičke (porodiljske, babičke) interese za “porađanjem” specifičnih “muzejskih” akvizicija u podzemnom skladištu – gdje bi nastale, a priori lišene normalne životne “pretpovijesti” potencijalnih kandidata za muzejsko eutanaziranje, VSSD nije ostvario već ih je ostavio da inkubiraju u “matrix”-u beskonačnosti, vraćene u carstvo sublimnih, neprikazivih ideja. Skladište je ostalo pusto, nikad nije postalo muzejem. (Ibidem: V.Pelevin, “Čapajev ili praznina”, P. Sloterdijk, “Doći na svijet, dospjeti u jezik”).
2019. – 2025.
Izložba je početkom veljače 2020. postavljena i otvorena (6. 02. 2020.) u Modernoj galeriji u Ljubljani. Neposredno pred proglašenje pandemije COVID-a 19 (famozne „Korone“!). Usprkos svim tehno-medicinsko-despotskim (G. Agamben) mjerama socijalnog distanciranja i „lockdown“-a, golema je „Introspektiva“ bila postavljena, otvorena i trajala je sve do duboko u ljeto 2020.
Održana su i brojna stručna vodstva, te, napokon i okrugli stol, tog ljeta, od čega je prošlo, evo, gotovo punih pet godina (2020. – 2025.). Napravljen je i objavljen sjajan mrežni, online KATALOG te izložbe, da bi tek nedavno, potkraj godine 2024., bilo dovršeno, ostvareno TISKANJE kapitalne KNJIGE, monografije izložbe o kojoj je riječ. Na najkvalitetnijem papiru. Volumen od skoro beskrajnih nekoliko stotina stranica.
Monografija je prezentirana – po prvi put – gostima, publici, javnosti – dana 14. ožujka 2025. U velikom, autorski koncipiranom i oblikovanom Atelieru Alena Ožbolta. U čemu svemu sam, na poziv, i ja sudjelovao.
Stručnu monografiju
INTROSPEKTIVA / AN INTROSPECTIVE
V.S.S.D. +/-Alen Ožbolt
1985.-1995. / 1995. – 2018.
Uredio je Alen Ožbolt.
Izdavač (nakladnik): Akademija za likovno umetnost in oblikovanje (ALUO Ljubljana ) u sudjelovanju s Modernom galerijom (MG + MSU) u Ljubljani.
Autorske tekstove, predgovore (na slov.: besedila) potpisuju:
Branko Cerovac, Andre Dekker, Bojan Gorenec, Tomo Stanič, Tomislav Vignjević, Alenka Zupančič, Mladen Dolar, Boris Čibej, Alen Ožbolt, Martina Vovk.
Mrežni (slov.: spletni) katalog i tiskanu monografiju oblikovao je Marko Damiš.
Broj stranica: 667; tiskano i objavljeno u Ljubljani, Slovenija, studenoga (novembra) 2024. godine.
Pošto su u monografiji i u mrežnom katalogu izložbe objavljeni tekstovi na slovenskom jeziku i s prijevodom na engleski, ovom prigodom sam odlučio napokon objaviti vlastiti tekst na hrvatskom jeziku, uz određene autorske izmjene i nadopune, u sažetoj verziji. Za stručnu javnost i za čitateljstvo portala Artkvart.
Istaknuta i ostale fotografije: iz online kjnige INTROSPEKTIVA V.S.S.D. +/- Alen Ožbolt 1985–1995/1995–2018 dostupne na sljedećoj poveznici
#Alen Ožbolt #Branko Cerovac #Introspektiva #monografija #Veš slikar svoj dolg
