Riječki kvart Pećine, početkom prošlog stoljeća, postao je kupališna zona i zona urbanih vila. Tako je to i danas, s tim da su najpoznatije kuće na ovoj lokaciji (stare stotinjak godina) one koje pripadaju obitelji Ružić.
Iako vlasnici vile o kojoj pišem ne nose prezime Ružić, već Dworski, oni su faktički izravno dio obitelji Ružić, koja je tridesetih godina prošlog stoljeća kupila ili gradila tri vile na adresi Pećine, a gdje su se preselili s Piramide iz kuća koje je tamo sagradio njihov otac.
Vila Dworski danas je u vlasništvu četvrte generacije obitelji, koju čine četvero unučadi Nade i Emanuela (Clemensa) Dworskog – jedan unuk živi u Americi, dvojica u Francuskoj, dok se Marijana Dworski trajno nastanila u Rijeci te preuzela ulogu skrbnice i kustosice vile Dworski. Brine se o kući i njezinu inventaru, njeguje vrt koji je osmislio Josip Kulfanek i, što je najvažnije, nastoji osigurati da ovaj rijedak i dragocjen dio bogate povijesti Rijeke i Sušaka ne nestane pod pohlepnim raljama bagera nekog špekulanta.
Saznajem to iz razgovora s Marijanom Dworski, koja je u Vilu Dworski – kuću njezine bake Nade Ružić i djeda Emanuela Clemensa von Dworskog – dolazila s roditeljima i dvojicom braće svakoga ljeta od najranijeg djetinjstva.
– Ova kuća je moj dom, oduvijek. Moga djeda, koji je kao pomorski časnik oženio Nadu Ružić, nisam upoznala jer je umro prije mog rođenja. Ali znam sve o njemu i ostalim članovima obitelji iz bogatog arhiva koji se nalazi u Vili Dworski. Baka Nada i djed Emanuel kupili su ovu vilu 1928. godine (kuća je bila izgrađena 1906., po nacrtima Giovannija Cureta).
Viktor Ružić, brat moje bake Nade, inače pravnik, izgradio je 1938. godine Vilu Ružić koja se nalazi u našem neposrednom susjedstvu (na broju 5), dok su Viktorova i Nadina sestra Zorka Ružić i njezin suprug Dagobert Müller von Thomamuhl (1932. godine) dali sagraditi kuću na broju 9. Arhitekt je bio David Bunetta, kod koga je i mladi Ružić, Jurica, tj. Gjuro ml., naručio projekt za svoju kuću u Fužinama. I to u blizini lokacije gdje je Gjuro Ružić stariji imao obiteljski ljetnikovac. Dakle, Ružići su tradicionalno živjeli na Pećinama i u Fužinama. Njihove su kuće primjeri urbanih vila koje i danas plijene ljepotom.
Dworski i Ružići
Moj djed Emanuel Clemens Dworski bio je Poljak. Rođen je 1875. godine u tadašnjoj Galiciji, u pokrajini Bukovini, koja je bila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Obitelj se preselila u Lavov (danas u Ukrajini), odakle je moj djed došao u Rijeku. Zamislite, kao četrnaestogodišnji dječak, putovao je sam vlakom iz Lavova preko Beča do Rijeke, kako bi se tu upisao na Akademiju austro-ugarske mornarice, koja je djelovala u velebnoj zgradi gdje je danas KBC Rijeka. Za vrijeme K. i K. Monarhije mladi su iz cijelog Carstva dolazili u Rijeku zbog školovanja na toj Akademiji, koja je jedina obrazovala časnike Austro-Ugarske Monarhije.
Diplomiranjem na Akademiji, Emanuel Clemens Dworski postao je mornarički časnik i do kraja Prvog svjetskog rata služio je austrougarskoj mornarici. Godine 1918. stekao je položaj kapetana fregate Austro-Ugarske ratne mornarice, a iste mu je godine austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj Karlo I. dodijelio dopuštenje da se koristi plemićkom titulom von.
Kad se Carstvo raspalo, novostvorena Kraljevina Slovenaca, Hrvata i Srba imenovala ga je pomorskim delegatom Mornarice u Rijeci, gdje je trebao preuzeti sve objekte, uređaje i materijal bivše Austro-Ugarske Monarhije. Ali zbog poljskog državljanstva nije dugo zaposlen u mornarici Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, niti je prešao u mornaricu Republike Poljske. Razlog ostanka u Rijeci bila je ljubav, kaže Marijana Dworski.
Naime, 1911. godine Emanuel Clemens oženio se mladom Nadom Ružić, kćerkom Gjure Ružića i Jelke Badovinac, a od 1919. preuzeo nadzor nad nekretninama svog tasta Gjure Ružića (starijeg) koji je bio poznat riječki poduzetnik, vlasnik tvornice kože i jedno kratko vrijeme gradonačelnik Sušaka. On je bio uspješan trgovac, nije se bavio politikom. Njegov sin Viktor Ružić, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, bio je ban Savske banovine, a drugi sin – spomenuti Jurica ili Gjuro mlađi, bio je gradonačelnik Sušaka.
Život na Pećinama
Emanuel Clemens von Dworski i Nada Dworski imali su trojicu sinova: Emanuela Jerzyja (zvali su ga Manio), kapetana i stručnjaka za pomorsko pravo, Adama, kojeg su zvali Adaš, a koji je bio kipar i u svom je studiju izrađivao umjetničku grnčariju i druge predmete te živio u Velikoj Britaniji (Wales) i najmlađeg Juricu, koji je bio oceanograf i kasnije odselio u SAD.
O životu Dworskih na Pećinama Marijana Dworski kaže:
– Moj otac Adam oženio je Engleskinju i tako smo braća i ja rođeni u Velikoj Britaniji, ali smo od najmlađe dobi svakoga ljeta dolazili na Pećine u bakinu kuću. Putovali smo danima našim Volkswagenom, kampirali putem u Francuskoj i Italiji, a dolazili ovdje kao rođaci sa Zapada, što je tada pretpostavljalo i daleko bolji život nego u Rijeci. Ali mi nismo bili bogati, živjelo se skromno i kao djeca jako smo se radovali dolascima u Rijeku. Tu smo se družili s našim rođacima, kupali na plažama na koje su izlazili vrtovi naših kuća. Bili smo velika, sretna obitelj…
Pokojna Matilda Ružić i ja često smo primjećivale koliko su naši djedovi i bake bili bliski sa svojom braćom i sestrama. Duboko su se voljeli, unatoč ratovima i životnim okolnostima, uspjeli su barem posljednje godine svojih života provesti uglavnom zajedno. Zbog toga su njihova djeca bila više poput braće i sestara nego rođaka, a Matilda i ja bile smo daleko bliskije nego što su to obično rođaci u drugom koljenu.
Slabo smo poznavali potomke Gjure iz prvog braka s Barbarom Burić (koja je umrla u epidemiji). Naš se život na Pećinama odvijao u potpunosti unutar obiteljskog kruga Zorke, Nade, Jurice i Viktora – djece Gjure Ružića i njegove druge supruge Jelke Badovinac.
Zbog njemačkog podrijetla svog supruga Dagoberta Müllera, teta Zorka je izgubila svoju vilu na Pećinama 9 te je 1945. sa suprugom i sinom Dagobertom ml. pobjegla u Austriju, no šezdesetih je godina (nakon smrti supruga, koji je po vlastitoj želji pokopan na Mornaričkom groblju u Puli) često dolazila u posjet u Vilu Dworski, gdje bi ostajala dulje vrijeme. Ujak Jurica, koji se razveo od supruge, ručao je s nama svakoga dana, a vrlo često pridružio bi nam se i ujak Viktor. A kada oni nisu bili u našoj kući, mi smo bili u njihovim kućama.
Zajedno su se prepirali i žalili, kritizirali mlađe naraštaje i uspoređivali lijekove koje su pili za svoje bolesti. Često su se prisjećali prošlosti, ali nikada se nisu dugo zadržavali na nekadašnjim povlasticama ni na onome što su materijalno izgubili. Bili su sretni što su preživjeli i što su ostali zajedno. Voljeli su nas, a i mi smo voljeli njih, kaže Marijana Dworski.
Poljska vila
Emanuel Clemens Dworski nije bio samo upravitelj poslova Gjure Ružića. Njegova karijera u ratnoj mornarici Monarhije učinila ga je poznatim i u Poljskoj. Premda se u svoju domovinu nikada nije vratio (umro je 1941. godine na Sušaku), poljski ministar vanjskih poslova Josef Beck imenovao ga je 1932. godine počasnim konzulom Republike Poljske u gradu Sušaku. Tako je von Dworski prvi i jedini do sada počasni konzul Poljske na području današnje Rijeke, a konzulat je bio smješten u Vili Dworski, gdje je Emanuel Clemens stariji živio s obitelji.
U svojstvu počasnog konzula von Dworski je najčešće posredovao u izdavanju poljskih dokumenata, bavio se trgovinskim pomorskim prometom s Poljskom, kao i obilježavanjem važnih datuma vezanih uz poljsku povijest. Za taj rad, 1938. godine dodijeljen mu je Zlatni križ za zasluge.
Njegovo djelovanje posebno dolazi do izražaja početkom Drugog svjetskog rata i njemačke okupacije Poljske, kada su poljski dragovoljci preko Sušaka, a onda dalje preko Italije, odlazili u Francusku kako bi tamo stupili u redove poljske oslobodilačke vojske.
Vila Dworski, u kojoj je djelovao počasni poljski konzulat, ostala je otvorena za Poljake i nakon smrti Emanuela Clemensa von Dworskog sve do kraja Drugog svjetskog rata, a zahvaljujući Emanuelovoj unuci koju nikada nije upoznao – Marijani Dworski i njezinoj emotivnoj pripadnosti trima narodima – hrvatskom, engleskom i poljskom – kuća na adresi Pećine 3 od 2022. godine otvara svoja vrata slavljenju najvažnijih poljskih državnih praznika u znak sjećanja na svog djeda, koji je od anonimnog dječaka iz Poljske postao poljski počasni konzul.
– Moja ljubav prema ovoj kući, koju smatram svojim pravim domom, sastoji se u održavanju njezinih prostora onakvima kakvi su bili kada se moja obitelj doselila ovamo 1928. godine. Želim održati tu sliku danas zaboravljenog svijeta – od portreta i intarziranog namještaja do kamenog sudopera i kuhinjskog pribora. Sav je namještaj iz tog vremena, kao i obiteljski portreti, fotografije, knjige; čak i danas koristimo sve što je upotrebljivo iz nekadašnje kuhinje.
Naša baka i djed (Nada i Emanuel) međusobno su govorili njemački, pa u kući imamo znatan broj knjiga na njemačkom jeziku koji je bio službeni jezik Monarhije. Moj otac i njegova braća tridesetih su godina posjetili Poljsku i donijeli i knjige na poljskom jeziku, tako da sam formirala poljsku vitrinu.
Kulturno dobro
O tome kako je počelo njezino istraživanje kućnih arhiva, Marijana Dworski kaže:
– Unatoč tome što sam cijelog života provodila više mjeseci godišnje u Vili Dworski, nikada se nisam istinski posvetila proučavanju njezine goleme arhive fotografija, osobne korespondencije i službenih dokumenata, sačuvanih u brojnim kutijama od tikovine koje je moj djed Emanuel donio s Dalekog istoka.
Prije svega, stariji članovi obitelji za života nisu baš poticali takvo zanimanje, a starinsko rukom pisano pismo, na različitim jezicima, nije mi bilo osobito privlačno.
Jedna usputna primjedba moje šogorice iz 2015. godine: „Jesi li vidjela nacrte kuće u drvenoj kutiji na katu?” potaknula je ono što se pretvorilo u projekt istraživanja i očuvanja baštine koji bi, moguće, mogao trajati cijeli moj život, a u kojem sudjelujemo moj suprug John Stuart Milsom i ja. Zahvaljujući suvremenim tehnologijama, proučavanje i čitanje arhive postalo je daleko lakše. Prikupljanjem, uspoređivanjem i proučavanjem tog bogatstva efemernih zapisa i dokumentacije uspjeli smo zaviriti u živote ljudi iz prošlosti i povijesne događaje koji su se događali u vrijeme industrijskog procvata luke Fiume/Rijeka, u razdoblju belle époque početkom 20. stoljeća na Kvarnerskom zaljevu, tijekom posljednjih dana austro-ugarskih pomorskih istraživanja, ratova i konačnog nestanka te Monarhije.
A tu je, naravno, i povijest moje poljske obitelji iz austrijske Galicije te način na koji ih je sudbina povezala s obitelji Ružić iz Sušaka.
Vila Dworski čuva mnoštvo dokumenata koje tek sređujem i odgovorno tvrdim da njihov značaj nadilazi arhiv jedne dobrostojeće građanske obitelji sa Sušaka.
Iz pisama i razglednica koje je moj djed Emanuel Dworski slao baki Nadi saznajemo neke detalje koji ilustriraju vrijeme, ali i njihovu obiteljsku povezanost i planove.
Na primjer, 27. listopada 1917. godine, kad se već znalo da je kraj Prvog svjetskog rata blizu, sjedeći na palubi SMS-a Mars u Puli, on piše supruzi Nadi:
„Kad bismo Dagobert i ja kupili manji brod, mogli bismo se s našim obiteljima – ti, Nado, sa sinovima Maniom i Adašem te Viktorom i njegovom suprugom kao putnicima – otisnuti na putovanje do Indije. Naravno da bi plovidba s Nord Lloydom bila daleko komfornija, ali i brod od 600 do 1.000 tona mogao bi biti pogodan. S brodom Albatros od 600 tona već imamo iskustvo plovidbe do Australije! Troškove ovog putovanja mogli bismo isplatiti prenoseći robu iz Europe, a dovozeći onu iz Indije u povratku.”
Dakle, moj djed je bio maštar, ali je u svoje zamisli uključivao sve članove obitelji Ružić u koju je došao kao zet! Fascinira me ta njihova povezanost.
Vidi se to i po načinu na koji su zajedno živjeli u ovoj vili, koju otvaramo često za posjete sugrađanima i turistima. Rado pričam o povijesti kuće i moje obitelji.
Ovdje živim od smrti naše tete Tanje Dworski, udovice strica Mania Emanuela Dworskog. U biti, 2014. godine došla sam u Rijeku zbog Matilde Ružić. Željela sam biti sa svojom dragom sestričnom koja se teško razboljela. Potom sam njegovala tetu Tanju, do njezine smrti. I ostala trajno na ovoj adresi. Tu živim već dvanaest godina – to je moj dom. A svojom prisutnošću i održavanjem kuće naše bake i djeda, borim se da Vila Dworski ne doživi sudbinu Park hotela ili Vile Turković, koja je potpuno devastirana i otvorena propadanju.
Vila Dworski je kulturno dobro ovog grada i Republike Hrvatske. Sav moj rad usmjeren je na zaštitu kuće i njezinih stvari od propadanja. Mislim da radim dobro ne samo za svoju obitelj, već i za širu zajednicu. Sušak je bio grad, imao je svoju građansku klasu, ali i istaknute pojedince koji su tom gradu davali štih mitteleuropske sredine. Gjuro Ružić i njegovi sinovi te kćeri s obiteljima – obrazovanjem i društvenim položajem – svakako spadaju u te istaknute pojedince. O tome, uostalom, svjedoče i vile na Pećinama sa svojim arhivima i vrijednim memorabilijama. Te korijene grada Sušaka, a danas Rijeke, treba održavati i prezentirati daljnjim generacijama, ne dopustiti da se izgube tragovi naše pripadnosti europskoj civilizaciji.
Povijest gradnje i vlasništva
Giovanni Maria Curet, istaknuti riječki arhitekt, sa svojom suprugom Natalijom, rođ. Weber, kupuje 1906. godine parcelu s putem do mora na lokaciji Grčevo. Na tom zemljištu s pogledom na more Curet je sagradio današnju raskošnu vilu s tipičnim secesijskim ukrasnim elementima i upečatljivim tornjem. Kuća se sastojala od tri stana koji su gledali na tri vrtne terase, a isprva je bila zamišljena kao ljetna rezidencija.
Nekoliko godina nakon početka gradnje došlo je do zastoja iz financijskih razloga, pa je Curetima novac posudio Albert Eduard Jones, Velšanin i direktor Tvornice torpeda u Rijeci (Torpedofabrik Whitehead & Comp.).
Kuću je 1916. godine financirala i Filipina Moravec rođ. Schmolka, da bi krajem 1917. godine ipak došlo do promjene vlasnika. Kuća je prodana Arturu Taussigu, trgovcu iz Rige.
Razdoblje nakon Prvog svjetskog rata bilo je teško ne samo u Rijeci, već i na Sušaku. Ratni gubici, raspad Austro-Ugarske i D’Annunzijeva okupacija Fiume (Rijeke) poremetili su poslovne tokove pa je Artur Taussig izgubio vilu. A kupuju je kapetan Emanuel Clemens Dworski de Prus i njegova supruga Nada Dworski rođ. Ružić.
Nadini su roditelji umrli, a njihovi su potomci željeli živjeti neposredno uz more. Došlo je vrijeme za napuštanje obiteljskih kuća na sušačkoj Piramidi. Nada pl. Dworsky rođ. Ružić upisana je kao vlasnica kuće, sada nazvane „Villa Dworski”. Nekoliko godina kasnije, u središtu kuće dodane su dvije sobe, terasa i ostakljena veranda.
Poznati i zloglasni posjetitelji Vile Dworski bili su vrlo ekscentrična grofica Anna Nugent s Trsata, admiral Miklós Horthy, biskup i političar Dom Luigi Bumçi, ali i Georg von Trapp (kasnije planetarno poznat po knjizi Marije von Trapp „Sound of Music” po kojoj je snimljen film kod nas prikazivan pod naslovom „Moje pjesme, moji snovi”).
Podaci preuzeti sa stranice villladworski.com
Imena koja se ponavljaju
Budući da su članovi obitelji Ružić i Dworski kroz generacije dobivali imena po precima, to može biti zbunjujuće za čitatelje.
Evo popisa Dworskih i Ružića s istim imenima i prezimenima:
Capt. Emanuel (Clemens) Dworski, stariji (Czernowitz, 1875. – Sušak, 1941.): kapetan fregate Austro-Ugarske Monarhije i počasni konzul Poljske u gradu Sušaku. Oženio je Nadu Ružić s kojom je imao tri sina. Najstariji je dobio ime po ocu.
Capt. Emanuel Dworski, mlađi (Sušak, 1912. – 1991.): kapetan duge plovidbe i pravnik. U obitelji su ga zvali Manio.
Gjuro Ružić, stariji (1834. – 1922.): posjednik i veletrgovac, gradski mecena, jedno kratko vrijeme je obavljao dužnost gradonačelnika Sušaka, ali se razočarao i dao ostavku na tu dužnost. Najstariji sin iz drugog braka dobio je ime po ocu.
Gjuro Ružić, mlađi (1891. – 1976.): političar i gradonačelnik Sušaka – za djecu u obitelji Dworski bio je ujak Jurica – najstariji brat njihove majke Nade Ružić.
Viktor Ružić (1893. – 1976.): ban Savske banovine te ministar pravde u Kraljevini Jugoslaviji (za djecu ujak Viktor, najmlađi brat Nade Ružić). Njegov sin je također dobio ime po ocu.
Viktor Ružić (1924. – 1992.): tehnički direktor u Tvornici papira – Marijana Dworska ga zove moj barba Vikić – bio je otac Matilde i Viktora (III.).
Kobna 1976. godina
Nakon Drugog svjetskog rata u Titovoj Jugoslaviji brojna imanja Ružićevih konfiscirana ili nacionalizirana. Srećom, Vila Dworski i Vila Ružić ostale su u obiteljskom vlasništvu, iako su 1946. u dijelove vile useljene druge obitelji.
U Vili Dworski Nada i njezini sinovi ograničeni su na stan u prizemlju. Dvije useljene obitelji ostale su u stanovima na gornja dva kata oko 25 godina. Potom su vilu ponovo dobili na korištenje prethodni vlasnici, Dworski.
Za izvorne pripadnike obitelji Ružić bila je kobna 1976. godina.
Nada je umrla u rujnu 1976., njezin brat Viktor umro je u lipnju te godine, brat Jurica kasnije u jesen 1976., a njezina sestra Zorka preminula je 1977. godine. Svi u roku od jedne godine.
Vila Dworski ostala je u nasljeđe trojici Nadinih sinova. Najstariji Emanuel zvan Manio, kapetan i odvjetnik, živio je trajno na srednjem katu. Adam ili Adaš, srednji sin, kipar, oženjen i nastanjen u Velikoj Britaniji, uzeo je prizemlje dovodeći svoju ženu i djecu da svako ljeto provode u kući. Najmlađi Đuro, oceanograf, uzeo je zadnji kat, ali oženjen i nastanjen u SAD-u rijetko se vraćao.
Zahvaljujući skrbi Marijane Dworski, kćerke Adama, ova vila živi i danas.
Dr. Emanuel Dworski, mlađi
Odlazeći na razgovor s Marijanom Dworski, stalno sam imala pred očima sliku Emanuela Dworskog, dekana Ekonomskog fakulteta u Rijeci početkom sedamdesetih godina. Naše studentske indekse krasio je njegov vrlo otmjeni potpis otisnut na pečatu fakulteta. Izdvajao se pojavom od ostalih profesora – bio je elegantan, prosijed, s bijelim brkovima… Dolazio je na posao motorom, koji bi parkirao ispred zgrade Fakulteta. Nama, tada studentima, prof. dr. Emanuel Dworski činio se užasno starim. A opet, taj motor, kožna kaciga s motorističkim naočalama, odavali su osobu sportskog, možda i avanturističkog duha. Danas znam da je u to vrijeme imao svega 60 godina.
A Hrvatska enciklopedija o njemu bilježi:
Emanuel Jerzy Dworski bio je hrvatski pravnik i pomorac (Sušak, 1912. – Rijeka, 1991.). Pravo s doktoratom završio u Zagrebu 1937., a Pomorsko-trgovačku akademiju u Bakru 1938. Voditelj Pravnog odsjeka u Vojnoj upravi Jugoslavenske armije (1945. – 1946.), sudac riječkoga Okružnog privrednog suda (1947. – 1952. i 1956.) i zapovjednik na prekomorskim brodovima (1953. – 1954., 1957. – 1959.). U Rijeci profesor Više pomorske škole od 1959., nastavnik pomorskog i prometnog prava na Ekonomskom fakultetu (1963. – 1973.) te jedan od osnivača i prvih nastavnika riječkog Pravnog fakulteta. Stručnjak UN-a za pomorsko zakonodavstvo u Gvineji (1967. – 1968.) te Međuvladine pomorske savjetodavne organizacije (IMCO) u Nepalu (1970. – 1972.) i Barbadosu (1974. – 1975.).*
Marijana Dworski u kući još čuva motorističku kacigu i naočale svog strica Mania. Sjeća se i daljnjih događanja:
– Barba Manio je pao s motora i povrijedio vratnu kralježnicu. Njegova supruga, teta Tanja, inzistirala je da proda motor. Tako je i učinio. Nakon smrti strica Mania, moja su braća pokušavala naći mladića koji je kupio motor. Željeli su ga otkupiti, ali mu nisu ušli u trag…
Bili smo emotivno vezani uz sve što se događalo u Vili Dworski u našem djetinjstvu, pa tako i uz taj BMW 250 koji je vozio barba Manio. Sjećam se i vožnje na motoru – sjedila sam naprijed, opasana kožnim opasačem s barbom Maniom. S njim sam išla i u Metliku, tri-četiri sata vožnje od Rijeke…
Barba Manio je s prijateljima jedne godine otišao brodom iz Rijeke do Herceg Novog u Boki kotorskoj, a dalje motorima na Lovćen. Često je putovao motorom i sa suprugom Tanjom – ona i on s kožnim kacigama na glavi izgledali su super… A mi djeca smo se rado igrali motorističkim kacigama.
#Marijana Dworski #Pećine #Svjetlana Hribar #Viktor Ružić #Vila Dworski #Vila Ružić
