Na 71. Splitskom ljetu u sklopu dramskog programa pred prepunim gledalištem je prikazana monodrama „Visibaba“ u produkciji Teatra &TD. Iako je predstava nastala 2023. godine splitski gledatelji su je imali prilike gledati tek ovo ljeto.
Visibaba Anić je žena u četrdesetim godinama koju nalazimo u čekaonici za pregled kod doktora. Slika nam je na samom početku odmah jasna, borba pojedinca sa sustavom jer Visibaba dolazi na zakazani pregled i suočava se s činjenicom koliko god bila točna u naručivanju uvijek mora čekati. I tu se priča raspliće, Visibaba ulazi u monolog koji nam je svima dobro poznat. Glagol u infinitivu – čekati ili glagolska imenica – čekanje, riječ koja donosi toliko retoričkih pitanja vezanih za osobne živote kojima nema kraja, i pitanje- kako se nositi s tim. Kod Visibabe se okidač očito dogodio u samoj čekaonici koja predstavlja mjesto ne samo čekanja već i sudbonosnih odluka. Čekanje spoznaje u kojem će nam smjeru dalje život teći nakon posjeta liječniku nosi u sebi određenu težinu. U tom promišljanju i Visibaba započinje svoju životnu priču u koju nas ubacuje „in medias res“ te se ne upoznajemo samo s njenim problemima već i odmah stvaramo sliku njene osobnosti. Senzibilna žena koja kroz život prolazi šutke prihvaćajući sve što joj život servira, ali čini se da bi bivanje u liječničkoj čekaonici moglo promijeniti stvari. Prva spoznaja da je ignorira medicinska sestra koja dugo razgovara na telefon i njena borba da je primi već nam ukazuje da se Visibaba počela zauzimati za sebe. Negodovanje na spoznaju da će ipak morati čekati pojačava dojam nervoze koji rastvara pitanja čovjekova čekanja. Kako bi ispunila vrijeme proučava što činiti dok čekaš i već je tu razljuti činjenica da bi bilo najbolje čitati knjigu što je u njenom svijetu jednostavno neprihvatljivo jer je čitanje aktivnost koja traži predanost koja se ne može postići dok čekaš pregled kod ginekologa, ali je zato „skrolanje“, po njenom mišljenju najidealnije. Za takvu radnju koristiš samo palac i vrtiš, ali ne čitaš jer te vijesti mogu obeshrabriti, a ti se ionako nalaziš na mjestu koje odlučuje o životu pa je nepoželjno sebe dodatno opteretiti lošim vijestima. Ipak, Visibaba ne bi bila Visibaba da ipak to sebi ne napravi te se šokira vijestima u kojima ginu Hrvati. Osjetljiva je na nesreće, ali ipak malo više na one u kojima su i Hrvati sudjelovali. Iz njenih rečenica iščitavamo kako je opterećena opstankom Hrvata koji je svake godine sve manje i kako ćemo kao nacija nestati što ukazuje na činjenicu da mediji utječu na njeno formiranje mišljenja i kako je podrška u životu jako važna. Kategorizira je u četiri grupe, a svaka od kategorija ima svoju utemeljenost koju obrazlaže, ali i iz koje iščitavamo i njenu prošlost koja je dovela do ovog trenutka. Obitelj joj je uglavnom bila jalova podrška koja ju nije mogla razumjeti, posebno otac koji ne vidi važnost u knjigama i asocijalnom ponašanju svoje kćeri. S partnerom također nije mogla ostvariti odnos jer je zanemarivao i ignorirao probleme. Ono na što se uvijek možeš osloniti su Hrvati kao nacija koja rado daje sebe u svim kriznim situacijama.
Kako vrijeme odmiče tako Visibaba dolazi lagano do vrhunca svoje priče u kojoj se opet referira na sustav te odlazeći korak dalje javlja se na bolnički telefon jer sestra nije prisutna. Ondje opet otkrivamo njenu krajnje empatičnu stranu jer ubrzo ulazi u razgovor sa ženom s druge strane slušalice koja joj je ispričala životnu priču. Tim činom je prešla ovlasti kao pacijent, ali ukazuje i na laganu kulminaciju događaja. Noć je ipak najviše plaši, kada čovjek ostaje sam sa svojim strahovima i od čega bježi te tako započinje priču o djevojčici koja je tražila određene vrijednosti i opasnosti s kojima se susrela u šumi koje također predstavljaju metafore života. Kako se kroz djelo provlači i neostvarena želja odlaska na Eurosong ona ujedno postaje i vrhunac izvedbe kada potpuno ogoli svoje strahove i želje da se prepušta maštanju nastupa na Eurosongu. Maštanja prekida prozivanje koje je uvodi liječniku koji nezainteresirano priopćava dijagnozu koja ujedno prekida sve njene slutnje.
Cijeli monolog je krajnje humorističan koji na trenutke prelazi u autoironiju pa i satiru. Ono što je specifično također za nju je i vlastita refleksivnost jer se možemo poistovjetiti barem s jednom situacijom Visibabina života. Sam pojam čekanja od kojeg i kreće cijela priča je zanimljivo osmišljen i provlači se kroz nekoliko dijelova koji čine kompoziciju monodrame s čvrstom strukturom koja nas vodi prema vrhuncu, a zatim i katarzičnom raspletu.
Lana Barić je odlično oscilirala u emotivnim stanjima ne gubeći prvotnu energiju u niti jednom trenu. Odlično je odigran i tehnički dio u kombinaciji sa svjetlom i sjenama i zvukovima oblikovateljica svjetla Dina Marijanović i oblikovatelj zvuka Miroslav Piškulić) dovodeći gledatelja u stanje poistovjećenosti s likom. U tome je ključnu ulogu odigralo svjetlo koje je bilo u službi psihološkog stanja lika kojem je doprinijela i glazba Mateja Merlića.
Scenografija (Andrea Lipej) je još jednom dokaz da za dobru predstavu ne treba mnogo, nekoliko sjedalica i platno s kojim možete stvori čaroliju jednog trenutka.
Glasovi u offu (Duško Ćurlić, Nikša Butijer, Bernard Tomić, Sanja Milardović) su pomogli dinamici predstave stvarajući odnos s glavnim likom i kreirajući situacije koje su u stvarnom vremenu ili produkt njene mašte.
Najslabiji dio predstave odnosi se na Visibabino maštanje o nastupu na Eurosongu koji je nejasan jer je nemoguće da knjižničarka koja ima dubok uvid u svoj život može maštati o trivijalnim događajima kao najbolja europska pop pjesma, osim ako nije riječ o „guilty pleasure“ momentu. Odličan video za isti su zaslužni Tin Ostrošić kamera i montaža David Gašo. Režiju potpisuje Sanja Milardović koja ima odličan osjećaj za ritam predstave tako da nas je u valovima nosilo Visibabino stanje iz situacije u situaciju. Za tekst su zaslužne Lana Barić, Sanja Milardović, Nikolina Rafaj, dramaturginja je također Nikolina Rafaj koji je karika svih prije nabrojanih elemenata. Aktualan je, životan i autoreferencijalan, svi smo barem jednom bili u Visibabinim situacijama bez obzira o kojem je segmentu života riječ.
Gledamo je, smijemo se i plačemo s njom jer znamo da je uspjela velikim dijelom prenijeti sve životne situacije i probleme koji nas muče, ali koji ne predstavljaju kraj svijeta. Od tud i njeno ime, jer ona je vjesnica proljeća, vjesnica da uvijek postoji nada u bolje sutra.
#71. splitsko ljeto #drama #predstava #Teatar &TD #Visibaba
