Kod ove se francuske grupe vrti jezična i glazbena igra značenja. Prijevod njezinog imena podudaran je brazilskoj bossa novi. Nouvelle Vague prema svojem repertoaru bili bi još jedan cover band, međutim u studijskim snimkama i na živim nastupima grupa rearanžira svoj repertoar u stilu bossa nove, ne drži se vjernosti originalu te, ne manje važno, njihove obrade ne vezuju se uz određenog izvođača, već uz praktično cijelo razdoblje novog vala, od Joy Division do Visage, od The Police do Violent Femmes. Kako portugalsko bossa nova tako i francusko nouvelle vague označavaju isto: novi val. Grupa je nastala 2003. kada je Marc Collin predložio originalnu ideju danas preminulom Olivieru Libauxu da naprave obradu Love Will Tear Us Apart Joy Division u stilu bossa nove. Ideja je bila i ponešto bizarna jer smatra se da su Francuzi po automatizmu neskloni pjevanju domaćih izvođača na engleskom pa da neće biti prihvaćeni kod publike. I to je na eventualnu pouku i preporuku ovdašnjem glazbenom pejzažu; izuzetno su rijetki domaći izvođači koji pjevaju na engleskom, a da vrijede i nešto znače kod publike. Bolja i veća vidljivost u međunarodnim razmjerima? Malo morgen.
U čemu Nouvelle Vague uspijeva jest na granici nemoguće misije. Publiku čiji je ukus definiran pop i rock glazbom dovesti do jednog od stilova koji su iz njih uglavnom isključeni. Valja podsjetiti da generacija kritičara omladinskog lista Polet iz sredine 80-ih godina nije definirala novi val kao određeni stil nego kao promjenu povijesnog karaktera u muzici na struju koja ne slijedi ritam unaprijed predviđenih i očekivanih promjena sitnih koraka. Te pri tome, poštujući razlike, svijet zabave i vrijednost umjetnosti dovoditi u međusobne odnose. Nije krivo bossa novu ubrojiti u lakoglazbeno štivo i namijenjeno zabavi čak i kada pjeva o nečemu neveselom, a njezin je, i ne samo njezin, umjetnički status rezultat nastojanja da se prevlada raskorak između kultura sela i grada, običnog i njegovanog ukusa, veselog i ozbiljnog, tradicionalnog i modernog stvaralaštva pa također senzualnog i nesenzualnog. Naravno, nije takva sprega zabave i umjetnosti izum kasnih 70-ih godina. Umijeće se Nouvelle Vague obrada i izvedbi vidi na nekoliko razina. Umjetnost koja ne pamti niti ne poznaje povijest svojega djelovanja naprosto je napuhano i smiješno uvjerenje o vlastitoj važnosti. Pri tome bahatost se samo ispostavlja jalovom i promašenom.
Uzmimo za primjer obradu Mala vida, pjesme koja govori o iskustvima ljubavne boli. U njoj se energija originala znatno spušta, ali zadržava se prepoznatljiva španjolska melodija. Što obrada dodaje jest izražajnije pjevanje koje se senzualno obraća mi corazon, voljenoj Ciganki. Gitana mia! To je možda najbolji pokazatelj francuskog doprinosa novom valu s Manu Chao u glavnoj ulozi. Pjevačice se ne daju sputati, to je pjesma o čežnji koja ne daje mira.
Ili pjesmu Eisbear slabo poznate njemačke novovalne grupe Grauzone. Opet spori ritam, nimalo spektakularan, ali i dalje nepopustljivo zavodljiv i senzualan u pravoj mjeri. Ove dvije navedene obrade nisu favoriti niti vrhunci, samo pokazuju dobar i trajan, a ne bilo kakav i na koncu ipak traljav glazbeni ukus. Već iz ovih dvaju primjera dade se vidjeti u kojim smjerovima teče igra Nouvelle Vague: senzualnost pošla ukrivo (“Love Will Tears Us Apart” – Joy Division), neizvjesnost svakodnevice i potreba za sigurnom egzistencijom (“Making Plans for Nigel” – XTC), neizbježnost sukoba i borbe (“The Guns of Brixton” – The Clash). Pitko i ležerno ne mora ujedno biti priglupo i neodgovorno (“This is not a Love Song” – Public Image). Sve ovo navedeno navodi da se jezična i glazbena igra Nouvelle Vague širi izvan sebe same i zahvaća pitanje povijesti pop glazbe, točnije rečeno njezinih unutarnjih granica te s njima određenog identiteta. Jedan od važnih razloga zašto se novi val ne može smatrati jedino stilskom oznakom leži u vrijednom zapažanju Tomislava Brleka koji otprilike kaže da je pop glazba poput kukuruznih kokica – nastane u jednom trenutku i već u drugom nestane.
Brlek to govori iz pozicije sveučilišnog profesora i komparatista s Filozofskog fakulteta te kao autor zanimljivog i poticajnog teksta o pop glazbi za retrospektivnu izložbu o kulturi i društvu osamdesetih godina. Ta pozicija povlašćuje visoku kulturu, ali tako da ne obezvređuje ni drugu; pop ovdje ne dolazi od biti popularan nego upravo od zvuka nastanka kokica. Pop glazba se, dakle, ponaša kao da nema ni povijesti ni pamćenja, kao da je sva samo u zabavi, a Poletove Aprilske teze radile su da se u njoj prepoznaju autentične, a ne neka rekla–kazala, umjetničke vrijednosti; nikakvo čudo što to nekima nikako nije sjelo – cijena zdravog razuma leži i u ovakvim samorazumljivostima. Pa zato ovi Francuzi i Francuskinje važu svoju zavodljivost. Kao što je poznato, biti zavođen prijatno je iskustvo, no ne nužno jer zavesti nekoga znači također dovesti u tešku gabulu.
Za odličnu britansko–francusku grupu Stereolab ponekad se kaže da izvodi pop glazbu kakva je nekada mogla postojati. I ne jedino zbog prisjećanja na tipično francuske ye ye melodije šezdesetih godina. To isto vrijedi i za Nouvelle Vague, za nastojanje da pop glazba njeguje interes za svojom povijesti. Tek s takvom pozadinom dolazi na vidjelo stilska raznolikost i repertoar izražajnog bogatstva. Uzmimo obradu pjesme The Look of Love grupe ABC s prošlogodišnjeg albuma Should I Stay or Should I Go. Originalna izvedba samo što ne pršti ritmom i kreativnim produkcijskim zahvatima. Ovdje je zvuk međutim u niskom registru, glasnoća mu je smanjena, ali intenzitet doživljaja je zadržan. Grupi ne pada na pamet da slavi potištena raspoloženja. Samo se prepušta zavodljivoj senzualnosti.
#bossa nova #Ivan Molek #Kritika #Nouvelle Vague #zavodljivost
