U petak, 27. listopada u 19:00 sati otvara se izložba „Pobuđivački mehanizmi“ Zorana Pavelića, u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti. Riječ je o samostalnoj izložbi kojom se na institucionalnoj razini pridonosi analizi umjetnikova rada te kontekstualizaciji istog unutar hrvatske likovne scene. Povodom gostovanja u Rijeci, razgovarali smo s multimedijalnim i performativnim umjetnikom koji više od tri desetljeća stvara suvremenu hrvatsku umjetnost. Od jednostavnih parola/riječi, iza kojih se krije kompleksni problem pa do dematerijaliziranih instalacija, riječ je o umjetniku par excellence kalibra. U ugodnom i opuštenom tonu, pristupačnog karaktera i spremnog na konverzaciju, uz kavicu, popričali smo o raznim temama.
Kako je nastala Vaša izložba za MMSU, nekoliko riječi o konceptu, dojmovi tijekom postavljanja?
Za MMSU je ciklus specijalno rađen, o tome razmišljam još od 2018. godine sa nazivom Pobuđivački mehanizmi. To su radovi na papiru, njih cirka 70, 80-tak. To je novi ciklus koji još nije nigdje izlagan, tema je nastala u suradnji s odličnom kustosicom Sabinom Salamon, s njom sam izdogovarao detalje. Na stolu su bile dvije varijante za ime izložbe: „Glas umjetnika” ili „Pobuđivački mehanizmi”, a pošto bi neki radovi bili vezani za glas umjetnika, naprimjer ti prvi radovi koje sam prvotno nazvao „Pobuđivački Mehanizmi – Neplakati“, jer oni su u formatu metar sa sedamdeset /100cm x 70cm/, kao plakati po gradu za najavu koncerata izložbi itd. Ideja je još prvotno bila zamišljena sa Slavenom Toljom, međutim stvari su se zakomplicirale i nisam znao šta će biti dalje, prošlo je četiri godine, nisam znao da li će naslov izložbe ostati isti, hoće li prvotna zamisao biti samo dio novoga koncepta. Rekao sam Sabini, konceptualno slikarstvo, vidjet ćeš na izložbi, ima formata 240cm x 161cm specijalno dvanaest radova rađenih za izložbu, a koji postoje i u manjem obliku u formi tzv. Neplakata.Vizualno je diglo prostor. Postavljena su i dva mala platna. Dugo nisam imao izložbu, odnosno predstavljanje rada, na način na koji smo ju postavili u takvom prostoru. Sviđa mi se.
Pogled na umjetnost, pristup, Baranja, počeci.
Kada sam bio mlad, školski frendovi su se međusobno nazivali, koji su se bavili na bilo koji način likovnošću, Picasso, ali kada sam bio u osnovnoj školi i kad počneš čitat povijest, moje prezime iskoči. A što je bilo još smješnije sa mnom je u razred išao kolega koji se preziva Mihajlović (Darko), koji je znao izvrsno crtati kao i (Damir) Prpić koji se bavio muzikom, /smijeh/. Uvijek sam bio apolitičan. Nisam o tome nikada razmišljao.
Što se tiče strogog definiranja ne smatram se konceptualnim umjetnikom, jednostavno to volim. Moj problem, kako bi rekao, su 80-e. Kada sam počeo raditi živio sam u Baranji i slikao sam; išao sam više puta na prijemne ispite, od Novog sada, jer nam je to bilo blizu, onda Sarajeva i više puta u Zagreb gdje sam na kraju 1992. upisao Akademiju. U Osijeku tada nije bilo Akademije. Zanimljivo, kada sam bio u Makedoniji u vojsci 1986. godine, prišao mi je jedan potpukovnik i pitao da li znam naslikat grad Jajce poznata slika sa slapovima (središnji grad u BiH). Rekao sam mu da mogu ja šta god treba crtati, i tako mi je dopustio da imam jednu sobu gdje sam mogao nesmetano slikati .
A projekt Močvara je isto povezan s 80-im godinama. Stvar je u tome da smo se nekolicina nas našli: prije te 1988. godine kad smo osnovali neformalnu likovnu grupu Močvara, sudjelovali na izložbi 1984, u Gradskoj knjižnici Beli Manastir pod nazivom ‘Mladi umjetnici iz Baranje’, zatim izložba 1989, istog naziva u prostoru P+8, Beli Manastir, to je bila zgrada zvana Ljepotica, još postoji, te godine je bio pad Berlinskog zida, ali ne vežem se na to, ne znam, ali uglavnom, od tada pa do 1991. godine, smo djelovali te smo se razišli po svijetu: Ružica Zajec živi i radi u Njemačkoj, imali smo prošle godine zajednički projekt kod nje u Atelierhaus Kaarz . Kata je bila upisala studij u Firenci, a ja sam konačno bio primljen nakon osmog puta na Likovnu Akademiju u Zagrebu. Volontirao sam u Kulturnom informativnom centru, i tamo sam, što mi je najvažnije, upoznao Kožarića. Onda mi to nije bilo ništa jasno, ali ta osoba mi je puno pomogla. A što se tiče Baranje i Močvare, dobivali smo mi Polet i imali kontakt s Osijekom, ali nije bilo izložbi.
Mala digresija, između Belog Manastira i mog mjesta Branjin Vrh postoji crni kanal koji je svoj „izvor“ imao u Tvornici šećera, te postoji radničko naselje Šećerana. Pola Baranje je tu bilo zaposleno, ali završetkom rata klasična priča, a kasnije ne znam što se događalo s tim kompleksom. Sada na mjestu tvornice, izveli smo audio performans 2020. godine, koji će također biti izveden na otvorenju izložbe, ovdje u Rijeci. Bio sam koordinator projekta koji se zvao Centar Periferije – Močvara 2020.godine i okupio nekolicinu članova iz Močvare, čiji radovi potječu iz početne faze, jer na primjer Aleksandar Čalović se više ne bavi umjetnošću, ali uspjeli smo tada izabrati neke njegove radove. Zdenka Kner je izlagala svoje Xeroxe, od Marine Kner ostala je tek jedna slika, a Ružica Zajec nam je poslala nekoliko fotografija, kao i Kornelija Gere imala je radove sa akvarelima i crno bijelim fotografijama. A inače 1990.godine, bile su dvije izložbe grupe Močvara, jedna u Belom manastiru, P+8 i najpoznatija u Galeriji CM (Centar mladih) u Studentskom centru koji je vodila Blaženka Vojvodić, gdje su prije izlagali Kipke, Martek, i drugi. Onda sam htio da 2020.god. jedan dio izložbe bude u tom istom prostoru/galeriji, ali taj prostor nije bio više u nikakvoj funkciji , pa sam dobio prostor preko puta STUC-a u Osijeku, gdje se sada u blizini nalazi Galerija Knifer. Ustupili su mi prostor na jedan dan, bila je subota, otvorili izložbu a u nedjelju imali izvedbu ispred Tvornice šećera u Baranji. Drago mi je da se taj performans desio, tamo treba poticaj.
Jadransko ili Panonsko more? Život u Rijeci, kako je došlo do kohezije?
Pa to je sve povezano s Baranjom. Znači mi smo 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća bili u Studentskom centru u Osijeku, gdje su svirali Termiti, Trotakt Projekt, grupa Ksenija, naravno i mnogi drugi bendovi, ovo izdvajam samo radi veze sa Rijekom, a 1985. godine smo imali u Belom Manastiru Klub likovne omladine, likovna sekcija, foto sekcija. Tu je bio Goran Blagus, povjesničar umjetnosti, te smo kontaktirali Likovnu radionicu iz Osijeka pri STUC-u, pozvali studente završne godine sa Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i sa Likovne radionice iz Opatije preko Berislava Valušeka. A poveznica sa Rijekom bila je Baranja ’85, prva omladinska likovna kolonija u Batini na Zelenom otoku gdje su se okupili sudionici iz Osijeka, Zagreba, Rijeke i Opatije. Prvog dana njihovog dolaska bili su smješteni po kućama, a Eugen Vodopivec, Branka Stanković i njen dečko kod nas u Branjinom Vrhu. Predstavljajući Berislava Dumenčića, Branka je usput rekla, evo Kiko je svirao bubnjeve u legendarnim Termitima. Još su bili tu Goran Nemarnik Gus, Mirko Zrinščak i Vitomir Rizner. Svi su oni tada bili smješteni prvog dana dolaska po kućama, prije odlaska drugi dan na Zeleni otok, dok sam ja drugo jutro već morao ići u Novi Sad na prijemni. Nakon njihovog gostovanja pozvali su me u Rijeku, iste godine izložba Ex Tempore, te također 1989. i 1990. godine, gdje sam dobio nagradu Grand Hotel Adriatic. Inače, 1987.godine, nakon vojske, otišao sam u Rijeku na tjedan dana kod Eugena, no prije odlaska omama mi je rekla da mogu otići na more, ali da moram doći prije nego što mi se moji vrate – ja sam ostao godinu dana u Rijeci. Tada sam upoznao Mrleta, Prlju i druge, boravak u Rijeci omogućio mi je da upoznam riječku scenu, vizualnu i muzičku, koja je bila važna za moje umjetničko formativno razdoblje. Nešto kasnije, 1995. godine u Labinu na 2 međunarodnoj koloniji Lamparna, LAE, gdje smo bili tri tjedna, upoznao sam Damira Stojnića, a mentor nam je bio kipar Ivan Kožarić.
Prozivka 2013., gdje sam gostovao na projektu Spajalica u organizaciji MMiSU Rijeka, kada sam ‘prozivao’ imena svih posjetitelja koje Muzej inače poziva na svoja otvorenja izložbi. Originalna drvena čeka je bila postavljena na Korzu tri dana s koje se odvijao performans. Zadnji dan Prozivke 2013., padala je kiša, prilikom izvođenja svaki pročitani papir sam zgužvao sve do posljednjeg od čega je nastao grumen – loptica od papira koja će biti izložena na manjoj drvenoj čeki zajedno sa ostalim Prozivkama na izložbi.
Kako komentirate stanje na tržištu umjetnina, zaradu koju je moguće postignuti na hrvatskom ili inozemnom tržištu?
Ja sam dosada dospio u dva muzeja: Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu i Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. U prvobitnom dogovoru je to bilo dobro isplanirano, financijski, ali na kraju ispadne manja suma, još ako se uspoređujemo s europskom ili svjetskom scenom – nismo blizu. Vani će ti netko za jedan rad, ako ga se cijeni i razumije, dati peterostruko više nego kod nas. A što to znači da ga cijene? To znači da ga stave u kolekciju, većinom privatnu, prezentiraju ga, brinu se o radu. Htio sam reći da nekako, novčano, naravno, da svima treba takva stabilnost, ali kod prodaje kolekcionarima treba pažljivo odabrati. Također, 2010.godine je u Meštrovićevom paviljonu bila održana prodajna izložba na koju sam bio pozvan da sudjelujem. Trebao sam smisliti nešto „za van“, za na pročelje. Stavio sam transparent na kojemu je bila ispisana riječ TRGOVINA iznad ulaza i stavio sam namjerno cijenu rada 70.000 kuna (još su bile kune) po cijeni koja je bila dodjeljivana kao prva nagrada T-HT natječaja u MSU. Ako ti nešto daruješ, kako očekivati da će netko nešto otkupiti?
Jedan od zanimljivih angažmana koji biste izdvojili tijekom karijere, anegdotu, nešto šta ljudi možda ne znaju o Vama?
Radio sam 2009. godine na, sada već starom, postavu MSU-a skupa sa Svenom Stilinovićem i muzejskim tehničarem Duletom i još nekim dečkima. Mi smo dolazili kad smo trebali i ostajali do kada treba, ali ljudi iz muzeja nisu baš dolazili ujutro pa smo nas troje morali čekati na njihov dolazak . Prvih desetak dana mi je bilo super sam biti u prostoru muzeja, jer neke radove nikada nisam vidio fizički, a neke nisam nikada niti vidio te smo razmišljali gdje će šta biti i kako će stajati u prostoru. I tako sam počeo fotkati, nešto, e onda se dogodilo da sam se na neki način fotkao bez glave, između ostaloga ima jedna fotka i ispred Kožarićeva ateljea, i vidio da to nije loše. Tako je nastala serija radova Markiranje. Nađem rakurs imam deset sekundi na fotiću i dvije tri fotke najviše napravim. Također, sjetio sam se jedne situacije, to je bilo negdje 1993.godine u Zagrebu, u Galeriji Beck na Kožarićevoj izložbi ‘Izložba kanti za smeće’. Dolazim sa Kožarićem na izložbu koji me upoznaje i predstavlja Božidaru Becku (Đurđevac, 1926 – Zagreb, 2000, bio je hrvatski povjesničar umjetnosti, dugogodišnji direktor Galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu, osnivač i spriritus movens Novih tendencija) vrlo simpatična ugodna i susretljiva osoba, pričamo o Baranji zanima ga odakle sam kakva je situacija, Kožarić predlaže da napravim izložbu. Kaže evo odmah poslije moje, zašto ne. Poslije Kožarića Pavelić, samo to, tako das mo se svi smijali.
Gostovali ste i u Galeriji O.K.?
Prvotno je 1999.godine u Galeriji Miroslav Kraljević u Zagrebu bila održana izložba Home Spirit, koja je 2000. godine bila također postavljena u Galeriji O.K Multimedijalnog centra., ali je imala dodatak u vidu dokumentarnog aspekta. Kada je HDLU bio Đamija, kad je bio Muzej revolucije, i tako kroz serije te posebna serija radova od četiri fotografije na kojima se mogla pročitati cijela rečenica: POLITIČKI GOVOR JE SUPREMATIZAM. Rad na projektu odnosno na radovima sam počeo 1999. godine, čak 1998. godine.
Grupa PLEH?
Ružica Šimunović, (Rijeka, 23. 11. 1960. – Washington D.C.27. travnja 2018.), hrvatska povjesničarka umjetnosti, likovna kritičarka i dugogodišnja urednica na Hrvatskom radiju koja je nažalost umrla 2018. godine, radila mi je knjigu: Zoran Pavelić: Politički govor je suprematizam (Pleh, Zagreb, 2012.), to smo izdali kao Umjetnička organizacija ne kao grupa. Tu su članovi umjetnici Marijan Molnar, koji je imao izložbu u Malom Salonu, Vlatko Vincek i umjetnica Kata Mijatović, nas četvero smo u toj grupi. Osnovani smo se 2007. godine u Zagrebu za vizualno i multimedijalno stvaralaštvo kao i izdavaštvo. Na naslovnici knjige imas fotografiju Kazne, to mi je prvi poslijeratni performans koji sam izvodio kod Slavena Tolja u Art radionici Lazareti u Dubrovniku 1998. godine u Galeriji Otok. Ta Kazna se izvodila od osam navečer do ponoći svakih sat, u praznom prostoru u kutu galerije. Partneri smo s trenutnom izložbom u Rijeci, te sam tražio sredstva preko PLEH-a za katalog, kojega neće bit na otvorenju, ali će bit kasnije jer je ipak riječ o malo opsežnijem materijalu i ono što je biser, i ima tu neka povezanost s Rijekom – radimo Glas umjetnika, novine na 16 stranica, to će tek biti, ali da se zna.
Naslovna fotografija: 175 km, Voices and Words, art quartier budapest-2015.
Sve korištene fotografije su objavljene uz dopuštenje autora.
#Muzej moderne i suvremene umjetnosti #Rijeka #suvremena umjetnost #Zoran Pavelić
