Nove teniske pobjede se nižu i broje, dok Nebom iznad pustinje nove se zvijezde rađaju, plamte, i roje. Noć tiho pada na Rijad dok sinovi pustinje na kamilama svoje pjesme poje. Pred nama fotka njena fanove ostavlja bez daha. Bože kako je lijepa, sada bih tako rado slušao Baha. Nad Rijadom mjesec mlad, pale se svjetla grada, a u daljini se nazire mjesećeva mijena. Jedan od vjernih fanova veli: "Niko kao šarmantna i neodoljiva Rybakova Elena"... Marko Raguž (Nebo iznad Rijada - Šampioni iz škole vječnosti)
O smislu pisanja: Priče o životu, a ljepše od života
“Volio je da priča, a pričao je lijepo, korijeni njegovih riječi bili su duboko u zemlji, a grane su im se izvijale u nebo. Postale su mi potreba i zadovoljstvo. Ne znam šta je to bilo u njima što me obasjavalo, nekih priča se jedva i sjećam, ali je ostala nekakva omama od njih, nešto nesvakidašnje, svijetlo i lijepo: priče o životu, a ljepše od života”. U svojoj knjizi Pisma iz Azije Zuko Džumhur propovjeda: “Arapska pjesma rodila se u pustinji. Arapin je zapjevao od straha. Pustinja uplaši i junake i divove. Pustinje se jedino ne boje pjesnici (…) U pustinjama je čovjek propjevao da ne poludi. Možda se svaka poezija i svuda u svijetu rodila u pustinjama.”
Šetajući po vrelom suncu Zukinih pustinjskih dina kazat ću nešto o esejistici koja se kao književna forma pojavljuje tamo gdje postoji velika potreba za otvaranjem i za nuđenjem jedne subjektivne perspektive na stvarnost. To naprosto nije moguće načinom izražavanja koji pripada akademskom žanru. Stoga je esej kao forma mnogo bliži umjetničkim formama, na primjer formi pripovijetke ili formi romana, nego nekim znanstvenim žanrovima. Postoje mnoge dodirne točke, i neki su se autori bavili eksperimentiranjem i kombiniranjem navedenih žanrova. Pomenut ću kao primjer roman „Jesenja violina“ bosanskohercegovačkog autora Tvrtka Kulenovića. Taj tekst je jedan idealan primjer za uspješno ekperimentiranje proznim i esejističkim tekstom. „Jesenja violina“ je s jedne strane roman, a s druge strane esej. Ako to štivo pogledamo s prednje strane medaljona, zaključit ćemo da se radi o romanu, a ukoliko to štivo pogledamo sa stražnje strane medaljona, doći ćemo do zaključka da se radi o eseju. Baš kao i roman, i esej ima ogromnu sposobnost da apsorbuje, da prima u sebe. Postoje brojni klasični pisci koji su svoje prozne tekstove prožimali esejistikom. Ovom prilikom mi na pamet dolaze romani Viktora Igoa, koji je svoju prozu umnogome protkivao esejističkim zapisima vrhunskog nivoa – o umjetnosti, a prije svega o arhitekturi. To je posebno vidljivo u njegovom romanu „Zvonar bogorodičine crkve u Parizu“. Toga ima i kod Krleže za koga je Crnjanski rekao da svoje eseje o dalmatinskoj arhitekturi piše tako lijepo i uvjerljivo kao da iz njega progovara stotinu arhitekata. Marcel Proust je još jedan francuski književnik koji je mnogo koristio potencijale proznog teksta da upija književno tkivo koje pripada drugim žanrovima. Tako su njegovi eseji o umjetnosti utkani u proznu strukturu „Traganja za izgubljenim vremenom“ primjeri za vrhunsku esejistiku o umjetnosti u ukupnoj povijesti svjetske književnosti. Baš kao što su neki književnici svoje prozne tekstove preplitali esejistikom, isto tako se na drugoj strani mogu pronaći primjeri literarnog koda u esejistici. Želim zapravo kazati da u esej možemo staviti šta god hoćemo – s tim da se uvaže konvencije eseja (koje po svojoj fleksibilnosti podsjećaju na konvencije romana), i baš se u tome sastoji njegova čar. Njegove sposobnosti prihvatanja onog što pripada drugim žanrovima je ogromna, što nam kazuje da je otvorenost njegova temeljna osobina. Tako se u društvima u kojima postoji velika potreba za otvaranjem, kakvo je danas tranzicijsko društvo Bosne i Hercegovine, esej nameće kao jedna dominantna i optimalna forma za oblikovanje pogleda na Svijet, i zajednicu koja je do tada egzistirala na principu Geta. Esej možemo pisati na veliki broj načina, možemo pisati na skoro svaku moguću temu, možemo o jednoj temi u okviru jednog eseja govoriti na više različitih načina. U stvari, ne želim govoriti o tome šta je to esej, jer se to ne može definisati (kao što je vrlo teško precizno definirati roman, novelu i sl.). Esej se po svojoj fleksibilnoj prirodi opire definicijama. Ako govorimo o “uzburkanom moru literature” onda govorimo ponajčešće o čarima eseja zbog njegove “dubine i širine” koju može zahvatiti.Veoma često ćemo naići na fiksirane stavove o tome šta je to npr. esej (ili roman), od čega se on sastoji i kako se rastavlja na „dijelove“, kako pisati esej, i tada se obično govori o istim (ili sličnim stvarima), ili o istim stvarima iz različitih uglova. A zapravo samo esej može „kazati šta to jeste esej“, jer ćemo pišući o eseju pisati esej – to znači da će taj esej o eseju u svojoj osnovi biti kao i svaki drugi esej, odnosno postaće dio organizma kojega sačinjavaju svi eseji ikada napisani. Baš kao što svako napisano književno djelo ulazi u metafizičku Katedralu u kojoj su pohranjena sva književna djela ikad napisana – tako i esej nalazi svoju porodicu po srodnosti i urasta u jedan mnogo širi poredak. Dakle, esej o eseju, podrazumijeva govorenje o eseju kroz govorenje o samome sebi. To znači – iznutra. A isto tako mu je cilj da izvana opiše ono što jeste esej, tačnije, ono što se nekome čini da jeste. Mogu navesti neke dobre strane pisanja u formi eseja, a što će biti zasnovano na potpuno subjektivnim razlozima. (Uzgred rečeno, pisanje na ovu temu – „esej o eseju“ – podrazumijeva iskustvo u pisanju, što znači da je kvalitet, tj. ostvarenost, uspjelost takvog eseja usko vezan za to iskustvo. Stoga unaprijed sumnjam u svoju mogućnost da dobro pišem na ovu temu, bez obzira na to što je esej forma u kojoj obično pišem. Možda to dolazi od potrebe da se moje vlastito Ich pronađe u tekstu, kako bi moglo artikulirati jedan specifični pogled na Univerzum. A svako živo biće tokom odrastanja i preobrazbe iz jedne životne faze u drugu, ima potrebu da artikulira svoj pogled na stvarnost, svoju samoću pod hladnim nebom i beskrajnom hladnom pustinjom – što se prostire iznad nas. Sve te potrebe se mogu artikulirati pomoću Ich perspektive i nikako drugačije. Stoga esej posjeduje potencijal autentičnog oblikovanja stvarnosti – potencijal koji tekstovi akademskog žanra naprosto ne posjeduju. Kako drugačije oblikovati na primjer svoj subjektivni strah od Boga, od nadmoćne civilizacije u dubinama svemira, koja možda iz sjene upravlja svim bitnim procesima na planeti Zemlji, ako ne u jednoj formi koja do kraja otvara tu samozatajnu Ich perspektivu. Čim postanemo svjesni da nas krov naše kuće ili krov institucije u kojoj djelujemo ne može zaštititi od surovih mehanizama vasione – tada se otvara prostor za formu eseja, i za jedno autentično oblikovanje pogleda na stvarnost. Međutim, budući da se radi o eseju, svaki subjektivni stav može biti uvažen – što je uostalom još jedna prednost eseja.
Dakle, osnovna prednost eseja bi se mogla sastojati u tome da se kroz tu formu mogu spojiti dvije težnje u pisanju. Radi se prije svega o sklonosti (dakle, u ovom slučaju moje sklonosti) prema literarnom i intelektualnom. Ali sama struktura eseja istovremeno podrazumijeva mnogo više. Ona podrazumijeva da je sve ono što je bitno u čovjekovom životu sabijeno u jedan durbin sa Ich perspektivom i da se kroz taj durbin posmatra ukupna stvarnost čovjeka – a sve u odnosu na tačku na koju taj durbin uperimo. Baš kao što veliki teleskopi u pustinjama Arizone predstavljaju jedno visoko sofisticirano oko čovječanstva koje luta u radijusu univerzuma koje je nama poznato – s tim da na dnu tog teleskopa uvijek postoji jedno jedinstveno oko čovjeka koje tu dosegnutu sliku univerzuma prevodi na jezik njegovog subjektiviteta. Potpuno je identično i sa formom eseja. Tu se radi uvijek o Ich perspektivi koja ulazi u korelacije sa objektivnom stvarnoću, i koja je pokušava osmisliti i racionalizirati, koja pokušava napraviti kontakt sa tom objektivnom stvarnoću – najjednostavnije govoreći. Svaki esej je jedan specifični pogled na svijet, odnosno jedna jedinstvena interpretacija stvarnosti, koja nije zamagljena akademskom objektivnošću. (Uzgred budi rečeno, akademski alati i instrumenti uvijek gube utrku sa stvarnošću, kad se suoče sa činjenicom da čovjek u ovakvom poretku Univerzuma zapravo ništa pouzdano ne zna. Ne zna pouzdano ništa niti o samome sebi, i o svome porijeklu. Upravo se tu uspostavljaju mnoge prednosti eseja.) Već je bilo govora o tome da esej mnogo koristi potencijale intelektualizma, odnosno čovjekove sposobnosti da misaone strukture iz vlastitog uma projektuje u objektivnu svarnost. (A sve u smislu razmišljanja, i to neposrednog, o pitanjima i problemima različite vrste.) To je jedan opći okvir pod koji se mogu podvesti sva dosadašnja znanja o knjiženosti – koja se jedino istinski mogu temeljiti na iskustvu – pa tako i o jednom fantastičnom i izvanrednom rukavcu književnosti, koji se zove esej. Pojedini zakoni pustinje vrijede i za literaturu – moramo biti svjesni da nakon velike oluje pješčane dine više ne ostaju iste – novi krajolik, novi ljudi, novi pejsaži. Apokalipsu će ipak poneko preživjeti – na primjer Ahmed Burić i “Sinovi pustinje”. ostaje ono što je najvitalnije. Preživjet će i Neum. Ovdje ne mislim na grad nego na “glupost” kao takvu. Drugim riječima kazano – sve ono što se nalazi “s onu stranu pameti” ostaje. Tamo je negdje i fantazija. To je “dvogrba kamila” koja krstari pustinjom noseći na svojim leđima literaturu i pisca očajnika. Po Čehovu je pisanje kao “umjetnost zbog umjetnosti” korisnije je od stvaranja za prezreni metalni sitniš. Pisci ne kupuju kuće, ne putuju u kupeu prvoga razreda, ne igraju na ruletu i ne jedu juhu od kečige. Slava je izazovna zakrpa na staroj odjeći pjesnikovoj, a književno ime zamislivo je samo u zemljama, gdje riječ “literat” ne traže u “Rječniku od trideset tisuća stranih riječi”. Pisati mogu pokušati svi ljudi, bez obzira na zvanje, vjeroispovijest, dob, naobrazbu i obiteljsko stanje. Pisanje nije zabranjeno, štoviše, ni luđacima, kazališnim diletantima, pa ni ljudima lišenim svih prava. Dobro je, uostalom, ako su ljudi, koji se četvoronoške penju na Parnas, po mogućnosti zreli ljudi i.t.d.
Sasvim jasno, iskusni esejisti će imati neki svoj posebni pogled na temu „esej o eseju“ – jer njihovo književno iskustvo je ispekao sam život. Oni mogu mnogo više govoriti o eseju u odnosu na same zakonitosti esejističke forme, na zakonitosti i konvencije same forme eseja. Naravno da se na ovu temu može pisati i na taj način. Također se o ovome problemu može pisati na način da se odabere esej nekog pisca (tj.esejiste) kao primjer na osnovu kojeg bi se tema obradila. Svejedno, najbolje je pisati na osnovu cjelokupnog iskustva u čitanju eseja. Međutim, takvo pisanje nikada ne može dosegnuti onoliko duboko kao pisanje o eseju iz vlastitog iskustva u pisanju eseja. A za to iskustvo je potreban prostor i vrijeme. Esejistiku je potrebno njegovati kao i vlastiti život. Ona prelazi iz jedne faze u drugu, tokom čitavog procesa osmišljavanja stvarnosti. Vremenom, ona dobija na vrijednosti, jer vrijeme potvrđuje njene prednosti. Šta još reći za kraj ovog pokušaja pisanja na temu esej o eseju? Postoje eseji u kojima dominira fokusiranost na temu, ali u kojima je u drugi plan potisnuta estetska strana eseja – ili ono što bi se moglo imenovati literarnošću. S druge strane, postoje eseji u kojima dominira estetsko i literarno uz postojanje tematskog okvira koji je naizgled u drugom planu. Sasvim je slično i sa formom romana. Baš kao što romanopisac iznutra poznaje zakonitosti nastanka jednog književnog djela, isto tako i vrsan esejista iznutra poznaje zakonitosti i konvencije forme samoga eseja. Pisati na temu esej o eseju, podrazumijeva da esejista mora i iznutra i izvana posjedovati potrebna znanja i iskustva – ukoliko želi da na uspješan način obradi temu. Esej je eksperimentalna forma. On voli da istražuje i da se poigrava. Bez igre njegova egzistencija nema smisla. Mogućnosti miješanja, kombinovanja i poigravanja sa različitim postupcima su ogromne. Besmisleno je i pokušati ih nabrajati. “Impresije o ljudima i pojavama trebalo bi zapisivati ustrajno kao i one o snovima. To znači: odmah i uvijek. Podjednako tvrdoglavo i ustrajno. To znači: neprestano, a što je važno: točno i podudarno, s pažnjom uperenom upravo na zagonetno protjecanje likova, toliko prozirnih kao sjenke i toliko pahuljičavih kao pelud na vjetru što se trajno rasplinuje iz pamćenja, nestajući zamagljen koprenom vlastitih snova u kojima se često čovjek znoji krvavije nego na javi… Treba zapisivati javu kako je sanjamo kad smo budni ili sne koji nas progone, istinitije od svake stvarnosti: jedno i drugo je trajanje podjednako sablasnog motiva, izraženog fiktivnim sanjarijama na javi i mračnom stravičnošću u snu”, savjetuje nas Krleža
Rani snjegovi
KUSTENDORF – KATANAC NA VRATIMA KULTNOG RESTORANA “VISKONTI”
Ono što je nekad bila kultna sarajevska kafana “Šetalište” to je danas restoran Viskonti na Mećavniku. Lokal je odavno postao idealizirani most nad ponorom (Abgrunds Brücke), koji umjetnik pokušava osmisliti, kako bi spojio nespojivo, racionalizirao iracionalno. “Prohladno vam je ovdje”, govori onomad Petar Božović, velikan našeg glumišta, za jedne posjete Mećavniku. Nije prohladno, ma kakvi. Nikada nije zima u zemlji nade, podučava nas jedna ruska uzrečica. Restoran Viskonti je ugostio cijelu plejadu planetarno poznatih umjetnika i kao takav već ima kultni status, odnosno rezervirano mjesto pod zlatnom palmom “Kusturica Univerzuma”. Priča sa restoranom “Viskonti” je zapravo mogući početak jedne nove filmske priče. Ne samo zbog Emira Kusturice koji je vlasnik, nego i zbog samog imena restorana koji je dobio po talijanskom filmskom klasiku Lukinu Viskontiju. Pikolo Lukino je rođen 2. novembra 1906. godine kao grof Don Luchio Visconti di Modrone, član plemstva najvećeg ranga u Milanu i jedne od vodećih aristokratskih familija u celoj Italiji. Većinu svoje mladosti je proveo kao “buntovnik bez razloga”, njegujući ljubav prema umjetnosti, muzici i konjskim trkama. Sa trideset godina ulazi u svijet filma radeći kao asistent redatelja, a poslije i kao kostimograf za već afirmiranog francuza Jean Renoira. Njegovo poznanstvo sa redateljem Renoirom je uticalo na to da postane ljevičar. Iako je bio u dobrim odnosima sa Musolinijevim sinom Vittoriom, postao je veoma aktivan u anti-fašističkom pokretu, a tokom Drugog svetskog rata i u Pokretu otpora. Nakon njegove smrti je uvedena filmska nagrada Lukino Viskonti, a jedan od dobitnika je bio i Emir Kusturica…
