Ukrala sam slobodne trenutke između koncerata Zorana Majstorovića u različitim gradovima i ispunila tekst djelićima njegove strasti i glazbenog entuzijazma koji je neodvojiv od riječkog multiinstrumentalista. S obzirom na žar koji se osjeti u svakom odgovoru, poželjela sam razgovarati satima. Pričali smo o njegovoj ulozi voditelja na festivalu „Štikla“, njegovim nastupima koji će se održati u petak i subotu na Kantridi, te općenito o glazbi.
Kako birate izvođače, koji je najvažniji kriterij za sastavljanje programa? Koliko je važno da festivalima regionalni, a koliko međunarodni karakter?
U posljednjih 12 godina, koliko se održava festival Štikla, nastupilo je preko 50 glazbenika iz najmanje 10 različitih zemalja tako da svakako mislim da je međunarodni karakter festivala nešto po čemu je prepoznatljiv. Ove godine imamo glazbenike iz Italije, Slovenije i naravno Hrvatske. U tih 12 godina i drugi riječki jazz glazbenici i organizatori su vodili „Štiklu“ tako da to nije samo moja vizija, ali ja se uvijek trudim da glazbenici koji nisu s hrvatske jazz ili impro scene budu zastupljeni u programu. Budući da se koncerti održavaju na plaži jedan od kriterija je taj da to što glazbenici izvode bude primjereno tom ambijentu. Ljeto je, puši se i piju se pive tako da ja to smatram nekom vrstom jazz kluba na otvorenom.
Kakvu ulogu festival „Štikla“ igra u promociji lokalne kulture i umjetnosti? Postoji li poseban fokus na predstavljanje domaćih umjetnika?
Štikla se od svog prvog izdanja 2012. godine uvijek održava na istom mjestu pa mislim da je po tome već poznata lokalnoj zajednici. Također mislim da je bitno da Kantriđani i Riječani imaju mjesto gdje mogu sjesti uz more i slušati prvoklasne koncerte. Osim dvojice stranih glazbenika na festivalu će ove godine nastupiti i sedam domaćih tako je omjer definitivno u korist domaćih glazbenika, a tako je mislim bilo i svake godine do sada.
Kakvi su Vaši pogledi na trenutne trendove u umjetnosti i kulturi? Kako festival odgovara na njih?
Pratim trendove i aktualnosti na raznim umjetničko-glazbenim scenama u Hrvatskoj i u svijetu i nekako se u mojim razmišljanjima na kraju sve svodi na istu premisu; ako umjetnik ima dubinu spoznaje i istinsku poruku koju želi prenijeti njegov će rad, u kojem god mediju da djeluje, pronaći svoje mjesto i on će postati prepoznatljiv. Trendovi i aktualnosti dolaze i prolaze, sve brže i sve besmislenije, ali originalnost ne mora biti, i po mojem mišljenju najčešće nije, podložna nekim instant trendovima. Što se tiče festivala, ne bih rekao da ovaj festival odgovara na trendove nego mi se više čini da im iz godine u godinu postavlja pitanja.
Da moram istaknuti jednog hrvatskog glazbenika koji se može stopiti s više žanrova i različitih glazbenika pritom zadržavajući svoj potpis, rekla bih – Zoran Majstorović. Ovaj put se Vaša gitara spaja s orguljama Karla Lovrića, bubnjevima Sandra Legana i saksofonom Igorom Marina. Kako su nastajale autorske skladbe kada su glazbenici razdvojeni različitim gradovima,štoviše, različitim državama?
Moje skladbe nastaju na različite načine, nekad nastaju u dugotrajnom procesu s jasnom idejom za koji sastav pišem, a nekad nastanu u par minuta i onda tek kasnije odlučim kako ću ih aranžirati i koji sastav instrumenata želim na toj konkretnoj skladbi. Ono što mi je svakako bitno je to da glazbenici s kojima sviram mogu razumjeti moje glazbene ideje, a Igor, Karlo i Sandro to itekako mogu. Isto tako, jako mi je bitno ne probavati previše, ja nisam neki ljubitelj probi i pokušavam u svojoj glazbi zadržati dosta prostora za spontanost. Količina probi naravno ovisi o kontekstu i glazbi koja se svira, ali ja za svoju glazbu probu radim samo kada pripremam nešto novo. Kad sam već kod toga, upravo pripremam novi album koji će se zvati „Oramai“ i izaći će do kraja godine, a na njemu će biti isključivo moja autorska glazba koju sam prilagodio za sekstet. Inače, ove godine se obilježava 15. obljetnica uvrštavanja istarske ljestvice na Unescov popis nematerijalne baštine čovječanstva i sa ovom mojom novom glazbom mislim da ću predstaviti neki moj svježi pogled na taj društveno-glazbeni fenomen.
Već idući dan, u subotu 24. kolovoza svirate s drugim sastavom.
Da, to nekako i je bit jazza i improvizacije. Svirat ću s fenomenalnim harmonikašem Aleksanderom Ipavcem, već niz godina sviramo zajedno i mislim da imamo neku vrstu glazbenog bratstva iako među nama postoji malo veća razlika u godinama. Na kontrabasu će biti Bojan Skočilić, fantastični glazbenik iz Crikvenice. Ako vas interesira harmonika u kontekstu mediteranskih i latino improvizacija nemojte propustiti ovaj koncert.
Kada se osvrnete godinama unatrag, prisjetite se svojih početaka i brojnih suradnji koje su slijedile, bi li rekli da su te suradnje mijenjale Vaš pogled i razmišljanje o glazbi? Ili je taj prvi temelj glazbenog stvaralaštva bila i ostala potpuna sloboda koja je zapravo improvizacija?
Sigurno da se razmišljanje o glazbi mijenja sa godinama i naravno kroz razne suradnje. Recimo, nisam točno znao kako se svira brazilska glazba dok nisam svirao turneju s brazilskim glazbenicima koji su mi ispravili zablude o tome što gitara predstavlja i što treba svirati u njihovoj glazbi. Isto tako kada sam svirao s raznim američkim jazz glazbenicima shvatio sam mnoge stvari o jazzu, iako sam magistrirao na jazz konzervatoriju neke stvari se jednostavno mogu naučiti samo na bini. S glazbenicima iz Senegala sam svirao afričku glazbu i shvatio njihovu percepciju ritma i poliritmije. Svaki dio svijeta ima svoje glazbene specifičnosti koje se mogu shvatiti samo istraživanjem. Hrvatska ima toliko specifične autohtone glazbe da bi nam trebao jedan razgovor samo o tome da bih se dotaknuo svih posebnosti naše glazbene baštine. Temelj svakog glazbenog stvaralaštva je improvizacija i ona je nešto što je ukorijenjeno u našoj vrsti, neki naš davni predak kada je prvi put pokušao pjevati ili neku životinjsku kožu staviti na drveni obruč u pokušaju da napravi bubanj prije svega je improvizirao i tako pokušao glazbom utjecati na okolinu.
Kako je započela vaša suradnja s Igorom Marinom i što vas je privuklo da radite zajedno?
Upoznali smo se u Poreču na jednom mojem koncertu, Igor je bio u publici sa saksofonom u koferu na leđima i shvatio sam da je glazbenik koji nas je došao čuti. Nakon koncerta smo pričali i razmjenjivali iskustva i nekako je bilo prirodno da kad-tad zasviramo skupa, što se i desilo. To je bilo 2022. godine i od tada svake godine odsviramo nekoliko koncerata zajedno. Mislim da nas je privukla zajednička strast prema jazzu i sve što ide uz to.
Kvartet čini kombinacija glazbenika iz Hrvatske i Italije. Kako ta međunarodna dinamika utječe na vašu glazbu i kreativni proces?
Pa ja volim u svoju glazbu i nastupe donositi razne utjecaje koji me u kreativnim procesima inspiriraju da krenem nekim novim glazbenim putem. Svaki glazbenik kada improvizira predstavlja neki sukus svojih prijašnjih glazbenih iskustava, naravno uz dozu rizika koja je prisutna kod svake improvizacije. To što nismo iz iste zemlje i što nam se kulture i glazbeni putevi razlikuju, po mom mišljenju, može samo pridonijeti stilskoj raznovrsnosti sastava. Na programu su jazz standardi, ali i autorske kompozicije članova kvarteta.
Možete li nam reći nešto više o vašem autorskom radu i što možemo očekivati na koncertu?
Na koncertu možete očekivati glazbu koja će se desiti te večeri i koja će biti unikatna za taj dan, taj sastav glazbenika i tu pozornicu uz more. Moj autorski rad je spoj svakodnevnih životnih i glazbenih iskustava u posljednjih 30 godina. Naravno da se razni koncepti razlikuju i da svaki ima svoje posebnosti ali u tome nalazim nove izazove i sa svakim novim albumom ili projektom nastojim napraviti nešto svježe i spojiti sva ta promišljanja u neki novi i jedinstveni zvuk.
Koliko improvizacije možemo očekivati na koncertu i kako balansirate između strukturiranih aranžmana i spontanosti?
Možete očekivati puno improvizacije, a taj balans između strukturiranog i spontanog je također predmet improvizacije. Ja osobno volim pustiti dosta prostora za trenutne odluke i instant aranžiranje na bini, na primjer ako na prvoj skladbi prvi solo svira saksofon to ćemo sigurno promijeniti na drugoj skladbi gdje će prvi solo svirati gitara ili orgulje, a te odluke se donose spontano na bini ovisno o tome kako nas glazba vodi.
Kako kombinirate različite kulturne utjecaje u svojoj glazbi, s obzirom na to da radite s glazbenicima iz različitih zemalja?
Mislim da se to najbolje može čuti na mojim albumima, ja zaista volim spajati ono što se naizgled čini nespojivo. Uvijek mi je bio izazov svirati indijske rage na bolivijskom charangu ili istarsku ljestvicu na arapskoj lutnji. Ono što geografski i kulturološki izgleda daleko u nekim mojim vizijama postaje blisko, a sviranje s glazbenicima iz raznih zemalja samo potpiruje tu kreativnu vatru.
Kako birate svoje suradnike i što vam je najvažnije kada odlučujete s kim ćete raditi?
Iskreno, sada više ne biram i ne odlučujem, pokušavam pustiti da sve to dođe samo pa što bude bude. Postoji li neki glazbeni san ili cilj koji još niste ostvarili, a koji biste voljeli ostvariti u budućnosti? Sigurno postoji ali sad mi ne pada na pamet ništa konkretno. To je isto kao i glazba, mijenja se s protokom vremena i uvijek stvara nove izazove. Recimo, volio bih otići u Indiju i tamo snimiti album sa nekim glazbenicima koje nisam nikad ni čuo ni upoznao pa neka se kulture spajaju.
Kako uspijevate integrirati elemente drugih žanrova u jazz kontekst bez gubljenja autentičnosti?
Mislim da se autentičnost u jazzu najviše i dobiva integriranjem elemenata drugih žanrova u skladateljske i izvođačke procese. Svirati jazz u Hrvatskoj 2024. godine sa sobom mora donijeti kontekst vremena i prostora. Kada govorim o jazzu iz te perspektive mislim da taj pojam znači nešto vrlo drugačije nego kad je nastao pred nekih 120 godina. Poznavati tradiciju i vokabular jazza je sigurno temelj glazbene komunikacije u tom glazbenom stilu ali beskonačno recikliranje mislim da nema smisla. Kao što je davno Charlie Parker rekao, nauči pa zaboravi.
Postoje li neki neočekivani izvori inspiracije izvan glazbe koji utječu na vaše skladateljske i izvođačke odluke?
Svakodnevni život mi je najveća inspiracija, u svemu oko sebe čujem melodije i ritmičke obrasce koji nekad ostanu i pretvore se u neku kompoziciju, a nekad ispare i ostanu potencijal koji tog puta nije prešao u glazbeni oblik pa čeka neki novi trenutak.
Kako zamišljate glazbu za pedeset godina?
Mogao bih parafrazirati Alberta Einsteina i reći da ne znam kakve bi glazba mogla imati forme za pedeset godina ali da sam siguran da će se za petsto godina svirati na način kako se sviralo pred petsto godina.
Sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
#glazba #intervju #Jazz #Štikla #Zoran Majstorović
