1.
Točno se sjećam trenutka kada je cijela ova priča započela. Bio je Prvi maj u Rijeci, sada već tradicionalno obavijen tmurno zelenim nebom iz kojeg je lila kiša. Nakon obilatog roštilja i ponešto piva, s prijateljima s faksa sam se odvažio na već općeprihvaćen dio društvenog procesa naše generacije: skrolanje društvenim mrežama u potpunoj tišini dok sjedimo jedni pored drugih. Nije nama mladima lako… Dok su neki surfali bespućima Facebooka, TikToka ili Twittera, ja sam pokušao u moru zastarjelih irelevantnih reelova i ironičnih memova na Instagramu ispuniti svoje vrijeme nekom barem iole poluinteresantnom zanimacijom dok razgovor ne započne ponovno. Taman kada sam pomislio da me nije išlo sasvim se slučajno pred mojim očima pojavila reklama koja je bila nešto privlačnija od ostalih. Bio je to neki europski projekt čiji mi je puni naziv isprva ostao mutan u sjećanju u narednim danima, samo sam se sjećao da je glavna tema bila vezana uz demokraciju. Krivim dobro pivo i još bolji roštilj moga cimera. Ipak, moram priznati da je ono što me na prvu privuklo da se uopće i prijavim bila činjenica da će se projekt odvijati u periodu od deset dana u Strugi u Sjevernoj Makedoniji. Ta mi je zemlja oduvijek ostala u pozitivnom i nostalgičnom sjećanju nakon moja dva prethodna posjeta, te sam nekako podsvjesno priželjkivao vratiti joj se što je prije moguće. S grupom Time i njihovim sada već pomalo cheesy evergreenom posvećenom istoj svesrdno sam se oduvijek slagao.
Već i prije sam znao da se na takvim tipovima projekata organizatori i udruge pobrinu o putnim troškovima kao i troškovima smještaja i obroka za sudionike, što za prosječnog studenta u kroničnoj besparici znači veliko olakšanje i priliku za godišnjim odmorom koji je u posljednjih 5 do 6 godina nezaustavljivo rastućih troškova života postao nezamisliv. Sve što od novca poneseš moći ćeš potrošiti na ono što poželiš, ne zamarajući se o plaćanju stanarine, masne hrane iz menze ili preskupih ulaznica za koncerte i slične evente. Godišnji odmor, i još k tome na Ohridskom jezeru… Takve se ponude teško odbijaju.
Naposljetku sam, nakon razmjene nekoliko mailova s voditeljicom hrvatske udruge pod čijim smo vodstvom i sudjelovali na projektu, napokon naučio i puni naziv ovog treninga: „Demokracija, njezina važnost i naše lokalne zajednice kao demokratska društva“. U organizaciji ovoga Erasmus+ treninga sudjelovale su udruge i njihovi predstavnici iz pet europskih zemalja: Youth Council Next Generation (Sjeverna Makedonija), Ringišpil 8 (Hrvatska), Learning Library (Estonija), Association LA GÉNÉRATION DE DEMAIN (Francuska) i Well-Being Lab (Švedska). Trening je trajao od 14. do 24. lipnja, a radionice su predvodili treneri Emanuel Caristi i Slave Kostadinov.
2.
Glavne su teme treninga bili temeljni principi demokratskog društva i njegova teoretska baza, kao i predstavljanje primjera njihovog sprovođenja u praksi. Uz teme glasanja i sudjelovanja u udrugama i organizacijama na lokalnoj razini, također se obrađivala i vladavina prava i pojedine točke iste koje se moraju održavati kako bi sistem pravedno funkcionirao. Svaka je radionica započela kratkom vježbom s ciljem brzog povezivanja te izgradnje radnih i prijateljskih odnosa među sudionicima koji su došli iz raznolikih pozadina, kultura i životnih iskustava. Osim toga, za vrijeme radionica treneri su nasumičnim putem odabirali skupine koje bi izvršavale zadane zadatke, pa su samim time svi sudionici morali pronaći načina kako međusobno komunicirati i ispuniti ciljeve svake radionice.
Znao sam da je za sudjelovanje na europskim projektima naglasak stavljen i na sudjelovanje, ali se nisam previše brinuo oko toga. Neke sam stvari znao otprije, neke sam tek tamo naučio, a velik broj toga sam „pohvatao“ u razgovorima s drugim sudionicima unutar i izvan radionica. Improviziraš i snađeš se, važno je samo da na bilo kakav način doprineseš idejama i realizaciji, pa sve ostalo ide puno lakše. Ipak su najbolji godišnji odmori oni na kojima uspiješ i naučiti nešto dok uživaš u zasluženom miru.
Struga je sjajno odabrana lokacija s obzirom na temu treninga. Posebno će mi ostati u sjećanju jedan trenutak prve večeri treninga, kada je cijeli hrvatski tim napokon stigao u hotel nakon mukotrpnog puta u kojem je bilo uključeno i kašnjenje leta Croatia Airlinesa, opasno brza vožnja taksista od skopskog aerodroma do autobusnog kolodvora, pa vožnja izbrazdanim makedonskim cestama u trajanju više od tri sata od Skopja do Struge… Iako smo već satima bili spremni na zasluženi san, u hotelu su nas već dočekali neki od sudionika i trenera, pa smo ih odlučili upoznati u nešto manje formalnom kontekstu prije početka treninga. Za vrijeme razgovora jedan mi je sudionik rekao da Makedonci imaju posebnu uzrečicu za ovo mjesto u kojem ćemo provesti narednih 10 dana: „Како Струга нема друга“ (lat. Kako Struga nema druga). Iako mi je na prvu to zvučalo kao još jedan u nizu pustih turističkih slogana na kakve sam još odavno navikao u svojoj zemlji, naposljetku ipak moram priznati da sam bio u krivu.
3.
Ovo mjestašce na Ohridskom jezeru ponosi se svojim pjesnicima, ali i pjesništvom općenito. Osim što je glavni i oku najupečatljiviji struški most nad rijekom Crni Drim nazvan Mostom poezije, i struški su pjesnici ostavili traga koji je vidljiv i dan danas.
Najpoznatiji su svakako braća Miladinov, koji su za vrijeme 19. stoljeća na području Struge i obližnjih mjesta prikupljali staru kulturnu baštinu, lokalne folklorne običaje i tradicije te ih tako spasili od zaborava. U tom su pogledu Miladinovci bili veoma slični Maksimilijanu Vrhovcu, biskupu zaslužnom za prikupljanje hrvatske baštine početkom 19. stoljeća. Njihova je poezija pak melankoličnog karaktera, pisana u romantičarskom stilu za vrijeme njihova izbjeglištva u Rusiji, a posvetili su je krajolicima, pejzažima i žiteljima zemlje koju su bili prisiljeni napustiti. Osim kulturnog centra koji je nazvan po braći pjesnicima, vrlo se često po Strugi mogu vidjeti i veliki murali koji nose njihova imena kao i isječke njihove poezije. I međunarodni pjesnici su bili predstavljeni širom Struge, pa sam tako sasvim slučajno nabasao na bistu poljskog književnika Adama Mickiewicza na šetalištu uz obalu Ohridskog jezera, kao i QR kod hrvatskog pjesnika Slavka Mihalića u Parku poezije nadomak struške gradske knjižnice, a zasigurno ih je bilo još i više.
I sam je Crni Drim bio posebnoga sjaja. Hodajući popločenim putevima uz rijeku za vrijeme uzavrelih lipanjskih dana, potpuno je bilo uobičajeno vidjeti mnoštvo kupača koji s veseljem skaču s Mosta poezije i obližnje obale u zaista jedinstveno i osvježavajuće plavetnilo Crnog Drima. Prvoga dana treninga sam nehotice, iako već po podsvjesnom običaju i navici, zakasnio na jednu od radionica dok me preostalih dvadesetak sudionika moralo čekati iako su razlozi moga izbivanja, ja bih rekao, bili i više nego opravdani. Odlučio sam iskoristiti pauzu između radionica čitajući knjigu koju sam ponio sa sobom iz Hrvatske, poklon samome sebi s jednog od prethodnih zadataka na studentskom poslu, ali mi je bilo potrebno neko prikladno mjesto da me potakne. Ugledao sam jednu praznu klupu skrivenu u hladovini pokraj partizanskih bisti koja gleda ravno na Crni Drim. Osim žamora sretnih kupača, otprilike desetak metara od klupe koju sam nazvao svojom sjedio je i jedan stariji Makedonac sasušen poput pruta, s licem i rukama izbrazdanima godinama iskustva, koji je harmonikom ispunio moje uši instrumentalnim izvedbama stare narodne glazbe. Idealnije mjesto za pročitati knjigu teško da sam i mogao zamisliti. Kada sam shvatio svoju pogrešku i prije negoli sam potrčao prema hotelu, ostavio sam harmonikašu nešto metalnih eura i denara koji su mi se našli u novčaniku, kao mali znak zahvale, a za ovaj sitni propust sam se naknadno iskupio pravovremenim dolascima na preostale radionice.
Park poezije pored kojeg se nalazi gradska knjižnica izgledao je kao park koji je svaki Kontinentalac barem jednom u životu vidio šetajući svojim rodnim gradom. Drveće koje stvara ugodnu hladovinu, mnoštvo klupica, maleno jezerce da upotpuni dojam, bezbroj grafita po svim zidovima… Kao da sam doma. Ni u kojem trenutku se nisam osjećao kao stranac za vrijeme svoga boravka u Strugi. Moguće je da mi je to proizašlo iz već poznatih scena koje sam stalno uočavao kroz tih deset dana, iako također ne smijem zaboraviti i na zaista jedinstvenu dobrotu i gostoprimstvo svih domaćina s kojima smo razgovarali. Teško mi je nabrojati koliko sam već puta vidio starije Makedonce kako se vidno razvesele kada čuju hrvatski jezik, pa krenu pričati o lijepom periodu mladosti koji su proveli služeći vojni rok u JNA čas po Istri, čas po Rijeci i Dalmaciji. Jedan nam je stariji Makedonac rado pričao i o svojoj službi u Bihaću i njegovim ludim izlascima u Zagreb, kao i žurbi natrag u vojarnu prije negoli bilo tko od njegovih nadležnih shvati što se događa. Nikada mi takve priče nisu dojadile.
4.
Samo na temu makedonskog gostoprimstva bih mogao napisati čitavu knjigu. U koji god makedonski restoran da sjedneš, poslužit će ti takve porcije da pomisliš da si nakon četrdeset godina lutanja pustinjom napokon naišao na oazu. Nikada nećeš izaći gladan iz makedonskog restorana. Konobari su uvijek ljubazni i spremni pomoći na koji god način, a i vlasnici restorana su poprilično prijateljski nastrojeni i uvijek voljni za razgovor. Vrlo lako stekneš dojam da domaćine poznaješ već godinama. Po završetku večere u jednome od malog milijuna restorana uz obalu Crnog Drima članovi estonskog i hrvatskog tima imali su samo riječi hvale za ukusnu i obilatu hranu, a cuga je tekla poput vode. Međutim, trener koji nam se pridružio na večeri, inače Sicilijanac porijeklom, odvažio se isprobati lignje dok je ostatak ljudi za stolom naručio sigurnije obroke. Nije ni potrebno reći da je on bio jedini za tim stolom koji je požalio svoj odabir. Znanstvenici još nisu otkrili makedonske lignje, tako da je moja topla preporuka svima drugima da se drže mesa, slatkovodne ribe i vegetarijanskih opcija kada posjete Sjevernu Makedoniju.
Usprkos nostalgičnoj čari prethodno spomenutog Parka poezije, ipak moram priznati da će mi to mjesto najviše ostati u sjećanju zbog sasvim slučajnog techno partyja koji se tamo održao predzadnje večeri. Prišli smo najbliže pozornici što smo mogli, tik uz knjižnicu, dok nam je disc jockey bio neki stariji frajer koji nas je pomalo podsjećao na Isusa. Zanimljivo iskustvo, zaista, a zasigurno je i drugima oko nas bilo tako. Ipak ne viđaš svake večeri nasred malog gradskog parka Sicilijanca kako pleše s Hrvatima, Estonkama i Šveđaninom u krugu, u sredini kojeg su ruksaci i pića, nalik nekakvom pradavnom ritualu koji su spontano započeli. Iste te sadržajne večeri dogodila se i jedna zabranjena plovidba brodom uz strušku obalu, ali detalje iste ću prepustiti članovima njegove šarolike posade. Tko zna, zna.
S obzirom na to da je hotel u kojemu su radionice bile održavane i gdje smo noćili najčešće namijenjen većim skupinama koje dolaze organizirano, u hotelu je znalo biti poprilično prometno, a nova lica su dolazila i odlazila praktički svaki dan. Ipak, negdje šestog ili sedmog dana treninga u hotel je došao jedan srpski folklorni ansambl iz Prijedora. Šarolika je to bila ekipa. Bake i djedovi zborovođe su sa sobom poveli svoju „unučad“, dječake i djevojčice od 8 do 18 godina koji su, čim su pristigli, odlučili spojiti svoje klavijature i mikrofone u struju i počastiti nas sudionike s pozamašnom setlistom koja je uključivala sve od tradicionalnih pjesama iz 19. stoljeća, do narodne glazbe iz osamdesetih i nešto novijih cajki. Neki od sudionika i sudionica su im se čak pridružili i u spontanom kolu. Nikada nam nije bilo dosadno s njima. Posljednjeg smo dana, kada su već sve radionice bile privedene kraju, odlučili odigrati i oproštajnu nogometnu utakmicu s folklorašima. Unatoč krajnje razočaravajućim rezultatima koji su nam svako malo pristizali s Eura u Njemačkoj, u ovoj su utakmici ipak svi ispali pobjednici, neovisno o rezultatu tekme.
5.
Osim radionica i mnoštva slobodnog vremena u Strugi, u trening su bila uključena i dva slobodna dana, gdje su sudionici organiziranim prijevozom išli do obližnjih Ohrida i Vevčana. Prvi slobodni dan smo išli u Ohrid, udaljen nekih dvadesetak minuta autobusne vožnje od Struge, gdje smo imali potpunu slobodu hodati i istraživati gdje god smo poželjeli. Ohrid je sam po sebi stvarno poseban gradić na obali, a u određenim stvarima me neodoljivo podsjećao i na sada već daleke dalmatinske i istarske scene na koje sam već bio navikao. S nekolicinom članova estonskih, hrvatskih, švedskih, francuskih i makedonskih timova sam se zaputio najprije do malene crkvice sv. Jovana Kanea i počastio se sada već prepoznatljivim pogledom koji se može vidjeti s povišenog brežuljka u blizini iste, a nakon punjenja boca ledenom vodom iz česme pored Bogoslova krenuli smo popločenim puteljcima kroz šumu.
Nakon desetak minuta lutanja došli smo i do Samuilove tvrđave, za koju moram priznati da je jednako čarobna i dok je natopljena travanjskom kišom koliko i na vrući ljetni dan. Prošetali smo zidinama i počastili oči prelijepim pogledima na rezidencijalni dio Ohrida kao i njegovu povijesnu jezgru, ali i pogledom na jezero i udaljene planine, a poseban je ugođaj pružila i borova šuma podno jednog dijela zidina koja nas je zapljusnula svojim karakterističnim mirisom. U jednom sam se trenutku odvažio postati i turističkim vodičem, s obzirom na to da smo istraživali svojevoljno i bez pratnje, pa sam „nabadao“ iz sjećanja podatke i informacije kojih sam se prisjećao s fakultetskih predavanja. Tako sam članicama estonskog i hrvatskog tima ispričao ukratko o caru Samuilu, važnosti Ohrida kao njegova vojno-političkog i crkvenog uporišta u 10. i ranom 11. stoljeću, ali i legende o posljednjoj bitci Samuilove vojske i bizantskih jedinica predvođenih carem Bazilijem II. kod Kleidiona, tj. Kluča. Navodno su nakon poraza Samuilovi vojnici bili oslijepljeni, a svakom stotom vojniku je ostavljeno jedno oko kako bi ostatak svojih suboraca mogao odvesti natrag do Samuila koji je, nakon što je vidio stanje svojih vojnika, umro od šoka. Naglasak je potrebno staviti na „navodno“.
Oni koji su me slušali jedva su dočekali da završim sa svojim trabunjanjem, te smo odlučili izbjeći nesnosne vrućine i moj nalet elana na ovako posebne prizore pa smo sjeli u prvi kafić koji smo pronašli, odmah podno srednjovjekovne tvrđave, kako bi se odmorili i osvježili prije nastavka avanture. Već tada je uslijedio još jedan podsjetnik na dalmatinsku obalu, kada smo dobili račun i shvatili da je Ohrid po pitanju cijena uznapredovao do hrvatskih razina. Najviše, ipak, iznenađuje činjenica da Ohrid, koji dijeli obalu istog jezera sa Strugom i nije toliko daleko udaljen od nje, čak dvaput, a na nekim mjestima i triput, skuplji od iste. Dodatno se plaća dobar pogled, izgleda, a valjda je glavna misao da stranci neće previše mariti i brinuti za toliko visoke cijene. Uz dobro očuvanu povijesnu jezgru, turiste na svakom uglu i cijene zbog kojih se zapitaš, na trenutke mi se pričinilo da se nisam maknuo dalje od Jadrana, samo je u svemu tome nedostajao slani zrak da upotpuni dojam.
U povratku niz brdo do centra grada uz jezero, gdje nas je kao orijentir čekao veliki kip ronioca, stali smo usput do ostataka antičkog kazališta, ali se zbog prevelikih vrućina nismo dugo zadržavali. U jednom je trenutku trener predložio da se nakratko sklonimo u crkvu sv. Sofije kako bi došli k sebi. Nakon ulaska u dvorište i susreta s malenom kornjačom koja je bezbrižno išla svojim putem, došli smo i do samoga ulaza, ali se cijela ekipa počela predomišljati čim je ugledala čovjeka za pultom koji naplaćuje ulaz. U tom smo trenutku pomislili da bi bilo najbolje da barem na tom malom djeliću hladovine u dvorištu uzmemo predah i krenemo prema obali. U jednom sam trenutku sjeo sa strane s voditeljicom hrvatske udruge i komentirao sve što smo do tada prošli. Izgleda da smo taman pronašli pravo mjesto, jer je čovjek iza pulta prepoznao da pričamo „našim“ jezikom, pa je rekao da možemo ući bez plaćanja, samo je zamolio da to učinimo u potpunoj tišini. Tek po ulasku smo shvatili zašto nas je to priupitao. Sasvim smo slučajno u jednoj od najpoznatijih crkvi u Ohridu iznutra obloženoj dobro očuvanim srednjovjekovnim ikonama naišli na glazbeno uvježbavanje, vjerojatno za nadolazeće „Ohridsko leto“. Osim starije žene za klavirom glavna je zvijezda bez imalo sumnje bila djevojčica, jedva rane osnovnoškolske dobi, koja je na violini pripremala svoju glazbenu točku. Teško da je ikome od nas uopće palo napamet da bi mogli doživjeti nešto ovakvo. Sjeli smo na stolice uz zid pred samim ulazom, motrili čas glazbu koja nam puni uši, čas povijest koja nam je šaputala svoju priču s bogato ukrašenih zidova. Kada je djevojčica završila svoju probu i počela dobivati replike svoga učitelja, napustili smo sv. Sofiju i krenuli dalje.
Nakon još jedne šetnje i još jednog preskupog osvježenja u nasumično odabranom kafiću uz obalu, dobili smo preporuku od ostalih sudionika da isprobamo i vožnju brodom po Ohridskom jezeru, a neki su nam poručili da pronađemo specifičnog vozača s „kapetanskom kapom i ogromnim zulufima“. Nasreću, čak i s tako oskudnim opisom čovjeka nije nam dugo trebalo da ga pronađemo. Nakon kratkih pregovora o plaćanju denarima ili eurima, priupitao nas je odakle dolazimo i kako se zovemo. Već je u njegovim ozarenim očima bilo vidljivo da ima barem jednu zanimljivu priču za ispričati o svakoj zemlji koju smo spomenuli, a kada ga je trener upitao za njegovo ime predstavio se samo kao Giuseppe Garibaldi, na opći smijeh svih nas osim, naravno, našeg trenera. Vožnja je trajala gotovo sat vremena… valjda. Teško je bilo prosuditi tijek vremena dok ruku držiš u osvježavajućem jezeru, a zvuk Tomosovog motora iz doba bivše Juge miješa se s uzburkanom vodom koju brod smjelo siječe. Kapetan Garibaldi je stalno razgovarao barem s nekim od nas, a najžustrije monologe zadržavao je za trenutke kada je znao zaustaviti brod na nasumičnim lokacijama usred jezera.
Tako nam je ispričao o miroljubivom i plemenitom životu ohridskih ribiča, porijeklu samog imena grada Ohrida prema čemu smo svi mi putnici bili pomalo skeptični, njegovim pomorskim avanturama za vrijeme kojih je običavao noćiti u najluksuznijim engleskim hotelima gdje je nerijetko znao zaprepastiti osoblje jedući svoje obroke rukama, a i podsmjehnuo se kada sam mu spomenuo da studiram u Rijeci, pa je rado govorio o dijelu svoje obitelji koji živi tamo i koji ga nazivaju Šogorom, iako je to izgovorio s posebnim ponosom, kao da mu je to još jedna u nizu slavnih i velikih titula koje sada stoje uz njegovo ime. Vidjela se životna mudrost kako izvire iz Garibaldija sa svakom izgovorenom riječi, a i lokacije zaustavljenog broda poput visokih strmih stijena nekako išaranih mangupskim grafitima ponudile su mu izuzetnu pozornicu s koje smo ga svi puno lakše i pozornije slušali.
Po povratku s broda odlučili smo pričekati autobus koji će nas vratiti u Strugu, ali sama pomisao da će nas spopasti još jedna prenapuhana сметка (račun) odvratila nas je od zaposjedanja još jednog u nizu nebrojenih kafića i restorana što su me svojim izgledom uporno vraćali u Dalmaciju. U trgovini smo uzeli piće i razmatrali opcije gdje bismo mogli sjesti. Vidjeli smo mnoštvo malih zelenih površina i parkića, ali niti jedne žive duše da sjedi na njima. Moguće iz puke pristojnosti, moguće iz jednostavnog razloga da oni koji uobičajeno obilaze Ohrid imaju i više nego dovoljno da si priušte sjesti u prethodno navedene turističke zamke. Bilo kako bilo, ohrabreni umorom i željom da se što prije vratimo u hotel, prvi smo sjeli na zelenu površinu, ne razmišljajući o društvenoj prihvatljivosti ovog poduhvata. Netom nakon našeg zauzimanja tratine, krenuli su i drugi ljudi zauzimati slobodna mjesta oko nas. Izgleda da uvijek treba netko poduzeti početni korak, pa će zatim sve drugo lakše ići.
6.
Na drugi smo se slobodni dan javnim prijevozom zaputili u Vevčane. Ovo seoce skriveno u planinama slovi kao najmanja općina Sjeverne Makedonije po broju stanovnika, iako sam u samo jednome danu naučio da i tako malena mjesta od jedva dvije i pol tisuće stanovnika imaju iznimne priče za ispričati došljacima. Tijekom posjete Multikulturalnom centru Kosta Srbakoski, vodiči Darko i Aleksandra ispričali su sudionicima treninga zanimljive točke iz povijesti Vevčana. Govorili su o tome kako su Vevčani bili prvo mjesto koje je podiglo ustanak protiv Jugoslavije netom prije njena raspada 1987., a povod pobuni stanovnika bila je namjera središnjih vlasti u Skopju da prenamijene poznate Vevčanske izvore kako bi napajali vile bogatih partijskih funkcionera. Pokušaji represije središnjih vlasti bili su nasilni, te je prema vodičima tada jugoslavenska milicija po prvi puta koristila elektrošokere u svrhu zaustavljanja demonstracija. Unatoč tome otpor naroda Vevčana se isplatio, te su Vevčanski izvori ostali sačuvani i netaknuti, a priča o kolektivnoj solidarnosti i suradnji u obrani vlastitih prava odlično se uklopila u sveukupnu temu treninga.
Sukladno s time, jedan od najpoznatijih i najupečatljivijih Vevčanskih suvenira koji si posjetitelji mogu priuštiti je svakako vevčanski „pasoš“, koji vrijedi samo na teritoriju satirične „Republike Vevčani“. Njegova funkcija, ipak, nije posve konvencionalna. U jednome nam je trenutku Darko ispričao kako je uvjerljivo najveća i najpoznatija mjesna manifestacija Vevčanski karneval, koji se održava sredinom siječnja svake godine te ga je čak u jednom trenutku, s posebnim ponosom na njegovom ozarenom licu poistovjetio veličinom i važnošću s riječkim karnevalom. Funkcija ovoga „pasoša“ je da, sukladno s tradicijom, svaki kostimirani posjetitelj karnevala po Vevčanima obilazi domove stanovnika čija su vrata na te dane uvijek svima otvorena, te uz pokoju domaću rakiju popriča s njima i tako u vlastitom pasošu prikupi novi pečat od domaćina, kao znak da je tu kuću obišao.
Osim multikulturalnog centra, imali smo priliku posjetiti i Kuću Mihajla Pupina, jednog od najvažnijih znanstvenika s ovih prostora. Iako Pupin sam po sebi nije bio rođen u Vevčanima već u Banatu, njegovi su preci svoje porijeklo vukli točno iz te kuće koju smo posjetili. U prostoru muzeja nam je simpatični vodič ispričao dijelove biografije njegovih predaka dok je Darko na brzinu prevodio sve na engleski jezik, kao i popis Pupinovih patenata i ostalih postignuća kojima je zadužio čovječanstvo. Iako Kuća Mihajla Pupina nije samo muzej, već i restoran u sklopu kojeg se nalazi i prenoćište, ipak smo odlučili preskočiti ručak tamo i zaputili se prema Vevčanskim izvorima.
Dok smo se šetali uzbrdicom po gorućem suncu, na pola nas je puta Darko odlučio povesti u parohijski hram sv. Nikole. S balkona crkve vijorilo se makedonsko sunce i općinska zastava Vevčana. Već pred samim vratima sam imao osjećaj da ovo neće biti još jedna u nizu pravoslavnih crkava kakvih sam se nagledao po Ohridu. Moderno je to zdanje u usporedbi s prijašnjim primjerima, podignuto u kasnom 19. stoljeću, a Darko je naglasio i da je posebnost ove crkve što nije bila izgrađena po pravilima onodobnog Osmanskog Carstva, gdje su kršćanske bogomolje morale biti građene ispod ravnine zemlje s ulaznim stubama koje vode prema dolje, kao simboličan znak podređenog položaja manjinskih vjera u carstvu. Osim toga, slikarska djela koja prožimaju zidove i stropove crkve, inače djela poznatih slikara Diče Zografa i njegova sina Avrama, pružila su jedinstveno iskustvo svima koji su imali sreće posjetiti to mjesto. Niti jedan dio zidova nije ostao prazan, a slike i ikone su se spajale i stapale jedna u drugu. Gdje god da baciš oko, ugledat ćeš likovne strukture koje formom podsjećaju na Boschov poznati triptih. Svaki dio crkve govori svoj dio priče koji bi se mogao proučavati i razmatrati satima, a ne postoji točan redoslijed koji je bilo potrebno pratiti.
Nakon sv. Nikole došao je red i na Vevčanske izvore. Onaj dio izvora koji smo imali prilike vidjeti bez planinarenja izgledao mi je kao iz Kontinentalne Hrvatske. Usred šume koja pruža toliko potreban hlad, potočić je žuborio i kretao se nizbrdo prema Vevčanima. Osim manjih kućica i pravoslavnih svetišta u kojima su gorile svijeće, na tom mjestu se nalazio i veći broj klupa i ravnih površina na koje smo mogli sjesti i malo odmoriti u umirujućem zelenilu prirode. Unatoč tome što se onaj najatraktivniji dio izvora krio duboko u planinama do kojih nismo imali ni vremena ni snage doći, u tom sam trenutku u potpunosti razumio narod Vevčana koji je ovaj izvor toliko gorljivo branio i čuvao. U povratku smo nabavili svoje „pasoše“ i zaputili se prema Strugi. Ako se stvari u mom životu dobro poslože jednoga ću se dana uspjeti pronaći i na vevčanskom karnevalu, da i svoj pasoš ispunim. Do tada će mi ostati samo dobre priče i ugodna sjećanja ovog malog mjestašca skrivenog u srcu Balkana.
7.
Naravno, projekti poput ovoga nisu korisni samo kako bi se uživalo u brojnim druženjima za vrijeme i izvan radionica, kao i noćnim avanturama koje su stalno pružale neko novo, pozitivno i upečatljivo iskustvo. Upravo je najvažnija svrha ovakvih projekata da se uvidi kako druge kulture funkcioniraju i da se bolje vide sve one dobre, ali i loše strane, a u ovih se deset dana pronašlo i loših. Često si na bezbrojnim kavama da u Hrvatskoj volimo govoriti da ništa ne valja, da treba popraviti ovo, treba popraviti ono… Tek posjetom drugoj državi postane jasnije da nije u Hrvatskoj sve toliko crno. Ima tu i podosta bjelila i sivila. Makedonske su ceste, na primjer, priča za sebe. Putovanja od Skopja do Struge i obrnuto dala su jasan uvid u to. Ceste su izbrazdane i prepune rupa, dijelovi istih izgledali su kao da obnove nisu vidjeli desetljećima, a ni divlja vožnja vozača našeg minibusa nije previše pomogla dojmu. Osim što su nam većinu vožnje bubrezi bili negdje u prsnom košu, znao je on na krivinama koje gledaju u nepregledne kanjone potegnuti takvom brzinom da se zapitaš je li on možda u nekoj nespomenutoj utrci koja nije bila ubrojena u cijenu karte. Ipak, krajobrazi od kojih zastane dah su donekle olakšali inače poprilično nelagodnu vožnju. Kanjoni ispunjeni zelenilom kojima se ne nazire kraj, planine koje sežu sve do oblaka što im grle vrhove… Imalo se tu puno toga za vidjeti, tako da je osim životne opasnosti barem bilo zanimljivo promatrati prirodu oko nas.
Upečatljiva su bila i bezbrojna sela kroz koja smo prolazili na cesti od Struge do Skopja. Svako od njih je imalo jedan crveni barjak što se vijorio na vjetru, samo što je na nekima bio crni orao, a na drugima zlatno sunce. Tamo gdje je bio albanski barjak najčešće je bio i minaret, dok je u prolazu selima gdje se vidjela makedonska zastava vrlo lako bila uočljiva i pokoja pravoslavna crkvica ili manastir. Na autobusnom smo kolodvoru, prije autobusa za aerodrom, odlučili sjesti u isti kafić gdje smo bili i prvoga dana. Već naviknuti na makedonsko gostoprimstvo, kada god smo zamolili konobaricu za još jednu čašu vode ona ju je ljubazno donosila, a led zamalo da nije ispadao s rubova čaše. U jednom smo trenutku ogladnjeli pa smo odlučili uzeti u obližnjem restoranu bilo kakvu zakusku prije zavrzlama koje su nas zasigurno čekale na aerodromu. Otišli smo u albanski restoran, udaljen jedva petnaestak koraka od kafića, uzeli burgere i vratili se u kafić. Čim je konobarica ugledala hranu i odakle smo ju donijeli, uljudno nas je zamolila da ju pojedemo negdje drugdje. Poslušali smo ju i otišli na drugi kraj kolodvora. Izgleda da neke rane teško zacjeljuju i nakon više od dvadeset dugih godina.
Ekonomska nejednakost je na prvu znatno vidljivija u Sjevernoj Makedoniji negoli u Hrvatskoj. Primjerice, dok smo prolazili Skopjem potpuno je normalan prizor bio vidjeti tzv. „bijesna kola“ stranih automobilskih marki koja kao da su tek u tom trenutku glanc-nova izašla s tvorničke trake, dok neposredno iza njih muku muče jadni trošni jugići i fićeki kako bi preživjeli neravne skopske ceste i došli do svoje destinacije. Osim prometa, prijestolnica Sjeverne Makedonije i svojom arhitekturom pokazuje taj iznimni jaz. Od strogog centra gdje je bolno očit antikvizacijski kič iz doba kauboja Gruevskog, ali i kranovi i cerade koji su godinama ostali nepomaknuti još od nenadanog završetka tog programa, do rubova grada koji više podsjećaju na Detroit iz neslavnih dana, Skopje je zaista prikladan prikaz svih nepovoljnih okolnosti koje su zadesile Sjevernu Makedoniju kroz njenu bogatu i turbulentnu povijest. Često smo u povratku komentirali i ogromni betonski most iznad autobusnog kolodvora u Skopju, jer je na trenutke izgledao kao da bi mogao popucati i urušiti se.
Osim toga, još jedna od vidljivijih razlika između Sjeverne Makedonije i Hrvatske je svakako i nezamislivo velik broja pasa lutalica. Dok u Skopju praktički svaka kafana, restoran i štand ima svoju maskotu koja se mota oko njih i čeka da ju pomazi ili joj da hrane netko u prolazu, u Strugi, Ohridu i Vevčanima situacija je nešto bolja, iako ih i dalje ima puno. Tako nam se u Strugi već prve večeri kada smo izašli na plažu ukazao sada već počasni član ovoga projekta, kojega smo u svom silnom naletu kreativnosti nazvali Medo. Svake je večeri bez iznimke nekako uspijevao pronaći nekoga od nas, bilo na plaži, bilo u hotelu, a nerijetko smo ga i skrivali od radnika u hotelu. Uvijek se igrao s nama i, kako mu priliči, postao svima najbolji prijatelj. Da ga se malo očetka i opere bio bi uvjerljivo najslađi veliki mali pas na svijetu. Posebno će, ipak, boljeti trenutak zadnjeg jutra u hotelu, prije užurbanog polaska za Skopje i kasnije za Zagreb, kada je Medo nekako ušao u dvorište hotela i odlučio nas pozdraviti. Možda te u nekoj sljedećoj prilici uspijem sakriti u svojoj prtljagi…
Puno se toga vidjelo, puno se toga osjetilo, puno se toga proživjelo, puno se toga naučilo. Dok mi sunce ponovno ne izađe i dok ti se ne vratim…
Kao što je Amerika predstavljala čitav kontinent pun mogućnosti mladima kasnih četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća, tako se putem Erasmus+ i inih inicijativa danas mladim ljudima pruža čitava Europa na raspolaganje, istraživanje i obrazovanje, a iskustava poput mojih ima napretek. Za informiranje o istima ne treba puno muke i utrošenog vremena, dovoljno je samo zapratiti stranicu Europingramov profil na Instagramu i pretplatiti se na njihov newsletter, putem kojeg ćete automatski u svojim porukama primati nove ponude projekata različitih trajanja na raznovrsnim lokacijama od Irske do Cipra i od Portugala sve do Finske. Europa je nadomak ruke, potrebno je samo vaše vrijeme!
Istaknuti vizual: Aleš Suk
Ostale fotografije: Emanuel Caristi, Filip Kralj, Tihana Surić
Fotogalerija: Filip Kralj
