POSLJEDNJE DJEVOJČICE Kazalište Deszo Kosztolanyi, Subotica, Srbija (ocjena publika 4.67)

Tekst suvremene dramske autorice Maje Pelević “Posljednje djevojčice” nastao je na inicijativu redatelja Kokana Mladenovića, koji je bio potresen i zaprepašten viješću da “ukrajinski centar za umjetnu oplodnju na lageru ima više od 150 zamrznutih oplođenih jajnih stanica, koje zbog Covida, a u jeku pandemije, nisu isporučene kupcima.”

“To je tema! I djeca su obični proizvod!” – rekao je redatelj Maji Pelević s kojom surađuje na nastanku dramskih tekstova, a ona je – daljnjim istraživanjem procesa donacije jajnih stanica, umjetne oplodnje, implementacije oplođenih stanica u tijela surogat majki – došla do niza zastrašujućih “znanstvenih dostignuća” današnjice.

Industrija umjetne oplodnje i zamjenskih majki u Ukrajini je poznata već godinama i mnoge su obitelji, u nemogućnosti da donesu na svijet vlastitu djecu, posegnule za centrima u Ukrajini. Mogućnosti za oplodnju in vitro brojne su i različite, sve stoje na raspolaganju ljudima koji to mogu platiti, a odvjetnici koji sklapaju ugovore s budućim roditeljima, centri u kojima se oplođuju i čuvaju zamrznuti embriji, ali i država koja od tih prihoda ubire porez – trljaju ruke!

Da bi ta industrija funkcionirala – potrebno je žensko tijelo. Tijelo koje će dati svoje jajne stanice za oplodnju in vitro i/ili primiti ih natrag kako bi u njemu rasle do poroda – to je tek jedna od varijanti.

Predstava mađarskog kazališta iz Subotice bavi se tim ženama, surogat majkama koje više nikada neće vidjeti djecu koju su rodile. Ovaj traumatični “posao”, koji su neke žene svojim položajem u društvu prisiljene raditi, u predstavi je prikazan kroz – pjesmu i ples.

Monstruozno.

I vrhunski cinično!

Tri odlične, mlade glumice s osmjehom na licu odrađuju ovu mučnu rabotu, a tri glumca predstavljaju kapital i farmaceutsku industriju koji pogone tvornice djece (po mogućnosti s plavim očima)…

Maja Pelević dotaknula se i 50-tih godina prošlog stoljeća kada su žene siromašnog Puerto Rica bile pokusni kunići za pilule protiv začeća. I slabo plaćena radna snaga za njihovu proizvodnju. One koje su preživjele eksperimente – nastavile su raditi u tvornicama pilula. I gutati svoje proizvode s pjesmom na usnama i osmjehom na licu, jer su im objasnili da tako postaju slobodne. Slobodne od začeća…

Kad je čovjek počeo intervenirati u reproduktivni proces, a to je bilo izumom kontraceptivnih pilula (ili zakonskom zabranom rađanja više od jednog djeteta u Kini), pokrenuo je neravnotežu koja je prvotni cilj pretvorila u svoju suprotnost.

Od eksperimenata u Puerto Ricu nije prošlo ni pedeset godina, a žene na planetu Zemlja počele su se boriti s neplodnošću.

Ta je činjenica pokrenula novi biznis, koji u konačnici (tako predviđa i predstava) – vodi ka nestanku ljudske vrste.

Posljedice se (u realnosti) vide čak i u mnogoljudnoj Kini, gdje država već neko vrijeme dozvoljava obiteljima da imaju i troje djece, ali se natalitet nacije ne uspijeva oporaviti. Već ove godine, Kina više neće biti najmnogoljudnija zemlja svijeta – prerast će ju Indija. To su činjenice.

A u predstavi “Posljednje djevojčice” stravična predviđanja odvode (one koji imaju para) – na Mars. Na zemlji ostaju tek zamrznute ili pospremljene u najlonske vrećice – posljednje djevojčice… One nisu bijele, heteroseksualne, plavih očiju i plavih uvojaka. Takvih djevojčica odavno više nema. Posljednje djevojčice su male Romkinje – jer njih nitko neće…

Apokaliptični tekst Maje Pelević raliziran je uz glazbu Irene Popović, koju šestoro glumaca izvode uz dvojicu glazbenika – klavijaturist Arpad Serda i violončelist Mate Abraham. Scenografiju potpisuje Marija Kalabić, a kostime Selena Orb.

Redatelj Kokan Mladenović i koreografkinja Timea Filep, pokrenuli su zamašnjak predstave u vrlo brzom ritmu koji mogu slijediti samo mladi, spretni, entuzijastični te pjevački i fizički jaki glumci. Šestorka koju smo gledali odgovorila je potpunim predavanjem redateljskim i koreografskim zahtjevima, izazvavši prave ovacije na poklonu. Bili su to David Buboš, Timea Filep, Nikoleta Grgić, Boris Kučov, Gabor Mesaroš i Andrea Verebeš. Publika je njihovu izvedbu ocijenila do sada najvišom ocjenom – 4.67.