Kako je to uobičajeno kazati, Zorana Žmirića, riječkog književnika, „nije potrebno previše predstavljati.“ Uoči „Noći velikog čitanja“ riječke književne inicijative RiLit 29. veljače, ponešto o njegovom putu od glazbenika do književnika, suvremenoj riječkoj sceni, recentnim situacijama, aktualnim događajima i nadolazećim projektima.
„Život ti se događa dok planiraš nešto drugo. John Lennon”, rečenica je kojom publiku uvodiš u svoj književni prvijenac „Kazalište sijena” (Adamić, 2002.). Kako i sam navodiš, krajem 80-ih godina, svaki je riječki kvart imao svoj bend. Prvi nastup RiLita kao neformalne skupine riječkih književnika, riječima Vlade Simcicha Vave, zamišljen je kao „izlazak benda na scenu”. Uzimajući u obzir ključnu ulogu koju glazba, kao referenca, ima u tvom književnom opusu, zanima me u kojem trenutku „Riječanin koji je imao svoj bend” (bilo da je riječ o Merciless Brothersima, Lauferu, Grču ili Gradu), postaje Riječaninom koji objavljuje svoju prvu knjigu?
Negdje početkom 2000. zbog zdravstvenih tegoba koje sam vukao još iz 90-ih konačno sam morao odustati od aktivnog bavljenja glazbom ili barem onog njezinog dijela koji uključuje boravak u zagušljivim prostorima i tad sam posegnuo za pisanjem kao alatom kojim bih se izrazio. Tako sam nakon odlaska iz grupe Grad počeo pisati i time evocirao staru ljubav koja je tu bila i prije glazbe. Kasnije sam se u nekoliko navrata na kraći period vraćao glazbi, ali zbog navedenih razloga nikad na dulje vrijeme, a u međuvremenu sam naučio istinski uživati u književnom stvaranju pa je s vremenom i ta potreba za sviranjem koja je zauvijek ostala tu negdje, na koncu (p)ostala dio koji me obilježio, ali za razliku od pisanja, ne i dio s kojim se i danas identificiram. Zato kad me predstavljaju kao književnika i glazbenika, uvijek napomenem da sam bivši glazbenik.
Kada se pridružuješ RiLitu? Prepričaj nam svoje iskustvo djelovanja u tom riječkom bendu!
U RiLit sam krenuo od samog početka i bio sam u postavi nekoliko narednih okupljanja, a onda sam u jednom trenutku izašao smatrajući kako se ta platforma može i učinkovitije iskoristiti u prvom redu za promociju mlađih autora. Zato sam rekao Vavi da se povlačim i ostavljam mjesto nekome kome bi Noć velikog čitanja dala vidljivost, no cijelo vrijeme sam bio tu, ako nikako drugačije, a onda u publici. Moje iskustvo s RiLitom je sjajno, ta grupa ljudi na mene je doista djelovala motivirajuće. Primjerice, da nije RiLita ja bih vjerojatno tamo negdje 2013. u cijelosti odustao od pisanja. Bio je to period kad sam izgubio entuzijazam i nisam više vidio smisla u tome što radim, no onda je intenzivno druženje s RiLitovcima dovelo do toga da se iznova aktiviraju neke zaboravljene motivacije. Ti ljudi su mi pomogli podsjetiti se kako je i zašto pisanje važno. Bez RiLita vjerujem kako danas ne bih bio pisac. U tom smislu, RiLit je više od benda, on je u književnom smislu u Rijeci jedan važan dio koji čini ukupnu spisateljsku scenu.
„Na zapadu smo zbog ljudi izbrisali granice, a na istoku smo zbog granice izbrisali ljude” (Pacijent iz sobe 19). Neminovno je da si kao pisac, najveću prepoznatljivost ostvario književnim djelima antiratne tematike, a „Blockbuster” (VBZ, 2009.) i „Pacijent iz sobe 19” (HenaCom, 2018.), prevedeni su za brojna međunarodna tržišta. Prvi je, kako i sam navodiš, napisan u 23 dana, dok je 9 godina nakon obavljeni „Pacijent” nastajao čak četiri godine. Bez obzira koliko je opisanih likova, dijaloga, životnih priča ili događaja autobiografskih ili fiktivnih, nameće mi se misao kako teret ratnih tragedija i povezanih sudbina, gledaš kroz prizmu društvenog determinizma. Što za tebe, u tom kontekstu, predstavlja „sloboda volje”, postoji li ona uopće i jesu li sudbine (kako onda, tako i danas), mogle biti drugačijima?
Dotičemo se ključnog elementa moje spisateljske motivacije. Upravo je pitanje slobodne volje ono što me potiče na razmišljanje i pritom svoje likove smještam u nesvakidašnje situacije u kojima se i sami pitaju, koja ih je životna odluka dovela tu gdje su sad i koje životno iskustvo će primijeniti, u novo nastaloj situaciji u kojoj su se našli. U tom smislu ne propitkujem determinizam pogotovo ne onaj koji je određen fizikalnim uzrocima, više me zanima snalaženje normalnih ljudi u nenormalnim okolnostima, a posebno mogućnost i spremnost ljudi da usprkos tome što su možda i prisiljeni izabrati drugačije, ipak ostanu ljudi.
Problem emigracije (ne samo) mladih iz RH, toliko je kritično aktualan da se potonjom temom, ove godine, Hrvatska predstavlja na natjecanju za najbolju pjesmu Eurovizije. U razgovoru s kolegom RiLitovcem Enverom Krivcem, a za program „U fokusu” vRIska 2021. godine, prepričavao si svoje iskustvo života u Irskoj, partikularno stereotipizaciji pojedinih etničkih skupina i njima povezanih obrazaca ponašanja, što je kako si i sam kazao, za tebe bilo posve uvredljivo i nekorektno.
Da, uvredljivo i nekorektno je bilo čitati kako se odlazak mladih ljudi iz Hrvatske u Europu ukrasio slikovitim opisima jadnih mladih Hrvata koji su npr. u Dublinu prisiljeni dijeliti životni prostor s Pakistancima, kao da je suživot s ljudima iz te zemlje po bilo čemu drugačiji, ili lošiji, od situacije u kojoj bi mladi Hrvat dijelio sobu sa svojim vršnjakom iz Ukrajine ili Latvije. Pritom se zaboravilo primijetiti kako mladi Hrvati još uvijek radije biraju dijeliti sobe s ljudima iz bijelog svijeta, nego li svoje karijere ostvarivati u Hrvatskoj, a tome nisu krivi ni Pakistanci ni Irci, već oni koji mladim ljudima u našoj zemlji nisu u stanju stvoriti uvijete za rad. No ova vlast, odavno je to jasno, jest šizofrena, pa me to i nije toliko začudilo, jer upravo su oni u svojim reklamama prije referenduma o ulasku Hrvatske u EU, naglašavali prednost otvorenog tržišta rada, dok eto, sad kad su naši mladi tu priliku i iskoristili, odjednom u javnom prostoru vape neka nam se mladi vrate i pritom efektom dimne zavjese koriste govor mržnje. No, iako me to ne čudi previše, istina je da mi je tog primitivizma, licemjerja i gluposti već 30 godina doista preko glave. Prevedeno na jezik književnosti, to znači da, kad bi samo manji dio izjava naših političara čitali kao dijaloge u nekom romanu, ja bih prvi rekao kako pisac pretjeruje i da su mu likovi neuvjerljivi.
Rijeka, kao „luka različitosti”, čini se, i dalje pretendira obraniti identitet štitonoše multikulturalnosti, na čijim se temeljima i gradio riječki novi val 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća. Prema tvojem mišljenju, koje je faktičko stanje riječke, ali i općenito hrvatske kulturne i umjetničke scene danas, postoji li „scena” uopće, i što za istu možemo učiniti odlučimo li se u Rijeci, na koncu, ipak ostati?
Fokusirao bih se na lokalnu scenu jer mi je ta zanimljivija i na onaj dio u kojem i sam participiram. Ta je scena vidljivo energična, što se lako može vidjeti samo ako se riječ scena na trenutak sagleda u širem kontekstu od one uobičajene gdje se scenom smatra grupa ljudi koja stvara tekst. To kažem zato što mislim da scenu ne čine samo ljudi koji pišu, pogotovo ne onih nekoliko koji imaju sreću biti vidljiviji od ostalih, već scenu čine i drugi faktori. U slučaju Rijeke, u prvom redu tu je fantastična Gradska knjižnica sa svojim malobrojnim, ali vrijednim timom ljudi koji kreiraju izuzetno vrijedne sadržaje. Pogledajte samo koliko je genijalno osmišljen program „Knjiga na nezgodnim mjestima“ ili „Festival Tobogan“ kao i cijeli niz drugih programa koji igraju ključnu ulogu u razvoju kulturnog identiteta zajednice. Tu su i nezaobilazna „Rezidencija Kamov“, „Nagrada Drago Gervais“ koja ove godine bilježi pedeset godina, a također izuzetno važan faktor je i književni festival „vRIsak“. Neopisivo bitan je i Književni program „Rijeka riječi“ Prve riječke hrvatske gimnazije. Dio scene, naravno, jesu i riječki izdavači od kojih sjajan posao rade Valter Lisica iz izdavačke kuće Lektira, i kolosalno važni Tamara i Zagi iz Studia Tim, te Ogi ispred Naklade Val, a sve to bez potpore Ministarstva kulture koje drugi izdavači naveliko koriste što me podsjeća na duh 80-ih i potrebi za promjenama i stvaranjem nečega iz ničega. Također, kako govoriti o sceni, a ne spomenuti Željka i njegov Ex Libris i Tomu i Saleta i njihov Antikvarijat Mali neboder? U oba slučaja to su prostori koji su za svoj rad dobili najviše državno priznanje. Zatim Udruga „3. zmaj“ koja neumorno gura Konvenciju Rikon, vrijedna Vesna Kurilić i njezina izdavačka kuća Shtriga, Diana Rosandić Živković i njezina Tinta 910, Udruga Faro i njihove radionice pisanja iz kojih izlaze danas već afirmirane autorice i autori, te gomila čitateljskih klubova… sve je to scena koja je tu i vrlo je živa. Što se tiče pitanja o tome što za scenu možemo učiniti, mislim da joj najveću uslugu činimo onda kad o njoj ne razmišljamo već samo stvaramo.
Osvrnemo li se na zbivanja suvremene književne scene u prošloj godini, posljednji je vRisak, riječki sajam knjiga i festival autora, u najmanju ruku, rezultirao oštrim sukobom suvremene književne zajednice. Pritom, naravno, mislim na niz reakcija uslijed nesretnog predstavljanja romana prvijenca riječke književnice Dore Šustić „Psi” i romana „Dok prelaziš rijeku” zagrebačkog književnika Zorana Ferića, a u moderaciji Nikole Petkovića, književnika i sveučilišnog profesora te Vida Barića, novinara i književnika. Vjerujem da mnoge čitatelje ovog razgovora, zanima upravo – tvoje mišljenje.
Ja tu nisam vidio sukob, već dapače vrlo unisonu osudu načina na koji je ta promocija izvedena. Na tu temu sam dugo razgovarao s Dorom Šustić, Zoranom Ferićem i s Dunjom Matić Benčić koja je prva u javnosti progovorila o toj promociji. Ja tu razlikujem dvije stvari. Prva je ona koja se događala na samoj promociji, a druga je ona koja se dogodila nakon nje. Na promociji se dogodilo verbalno iživljavanje nad Dorom Šustić, s naglaskom na čuđenje da je autorica „uspjela“ napisati tako dobar roman. Neshvatljivo je da moderatori nisu odmah uočili kako takvim pristupom u Dori Šustić nemaju sugovornicu, pa su, kao da su oni publici bitniji od autora i književnog djela, promociju pretvorili u mrcvarenje i teksta i autorice, slučajno ili s namjerom, ne znam. Ali ono što znam, jest da bi jedini ispravan potez u toj situaciji bio, kad već sami moderatori nisu mogli ili željeli od toga odustati, da je netko od organizatora prišao i okrenuo tok promocije ili je naprosto prekinuo. Zadivljen sam nastupom Dore Šustić na toj promociji jer je usprkos stresu koji je bio jasno vidljiv, do kraja ostala pribrana i pristojna, iako joj nitko ne bi zamjerio da je jednostavno ustala i napustila pozornicu. Tu se nema što puno više za kazati jer su se za to kasnije ispričali, svaki na svoj način, i moderatori i organizatori. Drugi dio te priče je onaj koji se dogodilo naknadno, a to su reakcije u prvom redu kolegica i u manjem djelu kolega, koji su osudili takav način književnog predstavljanja i mislim da je to odlično. Mora se ukazivati na propuste, bili oni namjerni ili slučajni, mora se o tome javno govoriti jer to je antidot za oboljelo društvo. Također, nakon brojnih reakcija, dogodilo se i to da je dio ljudi koji su se oglasili na tu temu, a nakon što je cijela priča već počela hladiti, s užitkom nastavio cipelariti aktere koji su se već ispričali, što mislim da ne ostavlja prostor za polemiku iz koje se može nešto posebno pametno naučiti, a posebno mislim da je bilo nepotrebno prozivati Zorana Ferića zbog njegove proze i dovoditi ga u situaciju da se kao autor mora braniti od svog teksta. To ne pomaže ni kulturi dijaloga, ni književnosti samoj.
Na svojim si društvenim mrežama najavio kako je posebnost nadolazeće Noći velikog čitanja RiLita, činjenica da će njena priprema, kao i samu realizacija, biti dokumentirana ekranizacijom u redateljskoj koncepciji Anđela Jurkasa, hrvatskog publicista, redatelja, novinara i glazbenika. Možeš li nam reći nešto više o samom projektu?
Pa ne znam puno o tome osim da sam s ove strane kamere gdje se po Anđelovoj sugestiji ponašam kao da Anđelo i nije tu, iako jest i cijelo vrijeme nas snima. No čini to nenametljivo tako da se doista i čini, ne kao da ga nema, već kao da je i on oduvijek dio tima. Super je što Anđelo kuži cijelu tu ideju pa film na kojem radi ne doživljava svojim, već ga sklapa kao da smo svi mi njegovi koautori.
Možemo li u bližoj budućnosti očekivati književni, ili pak neki drugi, posve nenadani projekt?
Evo ekskluzivno za Art Kvart mogu otkriti da će tijekom godine izaći grafička novela koju potpisujem s našom sugrađankom, likovnom umjetnicom i strip autoricom Korinom Hunjak, što me kao ljubitelja te umjetnosti neizmjerno veseli. Korina je odradila fantastičan posao i bilo je jako uzbudljivo gledati kako moji likovi, koji su dosad imali tek glas, kroz Korine intervencije dobivaju i oblik i pokret.
Za kraj, nekoliko blic pitanja. FPS ili RPG?
RPG
“Floodland” ili “Vision thing”?
Floodland
Najbolja hrvatska knjiga 2023. godine?
Mrtva trka između Tee Tulić i Strvinara starog svijeta i Envera Krivca i Osamotnih okolnosti.
I naravno, glazbena preporuka?
Tame Impala – Inner Speaker (Live From Wave House)
Istaknuta fotografija: Aleš Suk
Razgovor sa Zoranom Krušvarom možete pročitati na sljedećoj poveznici.
#Blockbuster #Noć velikog čitanja #Pacijent iz sobe 19 #RiLit #Zoran Žmirić
