Iako skloni Dini Davida Lyncha, što on sam nije bio, i izraziti neljubitelji opusa Denisa Villeneuvea, nakon Dine 2 izašli smo iz kina i našli se u šoku – gdje nam je pustinjsko odijelo, gdje nam je plašt da se vijori, gdje nam je bodež, gdje su crvi, ‘who wants to fight’? Taman je tuda prolazio vlak, ali nismo se mogli na njega baciti jer nismo imali ni fremenske krampove. Što je ovo, kakva je ovo imbecilna realnost? Drugim riječima, Villeneuve je ubio.
Nije ubio dijalozima, nije ubio najvjernijom adaptacijom, nije ubio Fremenima pomalo na nivou Arapa u Lawrenceu od Arabije (ni izmišljeni jezik ne pomaže iako funkcionira kao dio izgradnje u egzaktnosti i detalju gotovo opipljivog svijeta), nije ubio multidimenzionalnošću likova, nije ubio metaforičnošću izraza, a nije ubio ni misticizmom. Nakon odgledanih Villeneuveovih filmova, sklonost ka, interes za ili razumijevanje mističnog ili duhovnog je zadnje što od ovog redatelja očekujemo. Inteligentno, i u skladu sa svojom situacijom, Villeneuve je efikasan – ponudio je potpuno svjetovnu varijantu Dine Franka Herberta, filmom koji se iz same estetske forme u sfere nebanalnog provlači privlačno sporim tempom (ako se umjetnost desila, desila se upravo u tempu) i ubitačnim soundtrackom Hansa Zimmera odličnim za mljevenje solarnog pleksusa. Uz Zimmerov soundtrack na najvećem platnu, kakvo ovaj film i iziskuje, čak i izlizana nebrojena kretanja u slow-motionu i eksplozije uspijevaju opet djelovati doista epski. Komponente kojima Villeneuve ipak katapultira svoj film u impozantno su dizajn i izvrsno koreografirane scene bitaka i fajtova kojima je gledatelj intenzivno angažiran.
Dina 2 u potpunosti je snimljena digitalno, a onda prebačena na IMAX-ov 70mm film, što je Warner Bros odobrio zahvaljujući popularnosti Nolanovog Oppenheimera. Autor kinematografske fotografije, Greig Fraser, otvorio je tako ogroman prostor redovnom Villeneuveovom suradniku dizajneru Patriceu Vermetteu. Nezaobilazno primjećujući veliku pljačku Moebiusa, kostimografija (Jacqueline West), arhitektura, objekti, letjelice, kopači začina, oružja (bajna oružja!) besprijekorno su dizajnirani i vrlo privlačni, sve bismo ponijeli kući. Vermette i Villeneuve posebnu pažnju posvetili su i proporcijama koje su sve samo ne po ljudskoj, renesansnoj mjeri. Vermette je inspiraciju crpio iz brutalističke arhitekture Brazilie koja čovjeka pretvara u mrava. I Leni Riefenstahl bi voljela. I ne bi voljela samo scenu borbe Feyda-Rauthe u trokutastom koloseumu Geide Primea (snimana posebno modificiranom kamerom na infrared filmu) s masama koje postaju ekstatično submisivni objekt, element dizajna za punjenje kadra, pod okom malignog super-promatrača (njima je benigan) Barona Harkonnena, alterniranom close-upovima izvježbanih, lijepih tijela u surovoj borbi. Voljela bi Riefenstahl i borbe Fremena i rituale smrti (morbidna vakumizacija tijela i isisavanje vode) i nedostatak bilo kakve vrste istinskog eroticizma u filmu. Voljela bi i što je film estetski totalno podređen ljepoti. Najzad, iako se Villeneuve u filmu od misticizma ogradio, nedosljedno, Paul ipak popije Vodu života i ne umre. Ništa od ovoga nije naodmet u filmu o mesiji, svetom ratu i moći. Kad je Frank Capra odgledao Trijumf volje rekao je: “Gotovi smo”. Dobro je što zbog svega gore navedenog, pripovijedanje ipak ne pati.
U Dini 2 i proročanstvo je svedeno na politički konstrukt reda Bene Gesserit kojim manipuliraju populacijama, a u redove Fremena, za razliku od Herbertovog predloška, ubačena je nesloga – južnjaci u proročanstvo vjeruju (oni su primitivniji), dok sjevernjaci smatraju proročanstvo političkim oruđem. Tako Villeneuve podešava narativ o velikom bjelačkom spasitelju u skladu s vladajućom ideologijom. I lik Chani moderniziran je na isti način, ona je ovdje pomalo muškobanjasta, tvrda ratnica, zalaže se za ideju da Arrakis moraju spasiti Fremeni sami, a proročanstvo je puka izmišljotina Bene Gesserita. Zendaya je svojim performansom uvjerljivo iznijela sve ove promijene, bez dominiranja na isprazan girl boss način, iako se tijekom filma u nekoliko navrata opasno približila ‘poruci’. Pomalo gizdavi Timothee Chalamet dobro se snašao i u ulozi mesije, u što smo nakon prvog filma sumnjali. Kretanje mu je ipak ponešto previše suvremeno, držanje još uvijek često pogrbljeno i nikakvo, a ni tjelesna konstitucija nije na njegovoj strani. Chalamet i Zendaya, iako solidni do te mjere da smo zaboravili da su Chalamet i Zendaya, imaju manje on-screen kemije od organski uzgojenog povrća, njihova veza je partnerska, fokusirana na zajedničko rješavanje problema s kojima su suočeni.
Javier Bardem u ulozi Stilgara nažalost preuzima palicu humorističkog predaha od Jasona Momoe iz prvog filma. Rebecca Ferguson nastavlja gaziti Jessicu u monoizrazni psiho-lik egomanijakalne manipulatorice na rubu nervnog sloma (i premlada je za ulogu Paulove majke, samo 13 godina starija od Chalameta), dok je Christopher Walken u ulozi Imperatora potpuno izgubljen, u lošem kostimu i frizuri, on je Christopher Walken, nedostaje mu samo da sliježe ramenima kao John Travolta u Pulp Fiction memeu. Austin Butler, Lea Seydoux i Florence Pugh pridonijeli su uvjerljivosti svijeta filma, dok se trećem filmu nadamo i zbog mogućeg pojavljivanja Anye Taylor-Joy u ulozi Alie (u ovom filmu imala je samo kratki cameo). Usprkos solidnim glumačkim ostvarenjima, likovi se često doimaju nerazrađeno, ravno, administrativno, neživo.
Finiš Villeneuveovog filma narativno se podudara s finišem Lynchove Dine. Nedostajalo nam je Stingovo skakutanje, Maclachlanovo cijepanje poda glasom i bodežom vertikalno probijeno Feydovo ždrijelo, prevrnute oči. Uopće, nekoliko dana po gledanju Dine 2, osim dizajna filma i osjećaja s kojim smo iz kina izašli, filma se sjećamo vrlo malo. Za razliku, elemenata Lynchove Dine, snimljene prije čak 40 godina, sjećamo se s velikom jasnoćom. Dlan iz scene s gom jabbarom, nijanse glasa svakog glumca, pa i onih u najepizodnijim ulogama, kapljica vode i koncentričnih valova, suptilne ljepote Francescae Annis, obrva karakterno razrađenih mentata i njihovih unutarnjih monologa, Gurney Halleka Patricka Stewarta kako s vojvodinim mopsom u naručju kreće u obranu kuće Atreides, sićušne, u crno odjevene, blijede Alie s krvavim bodežom, osmjehom sreće i crvenom harkonennskom kosom, jedva otkrivenom… Svi ti prizori ostaju upečaćeni u svijesti kao onirička otkrovenja. I brojne rečenice iz Lynchovog filma perzistiraju, s ili bez glazbe Briana Enoa u pozadini.
Villeneuveova Dina 2 unutar same sebe gotovo je savršen film o vizualno lijepom, ledenom svijetu moći. Ujedno, to je i impresivna duševna pustara s Timothee Chalametom koji je dao sve od sebe. Kao što je proročanstvo u filmu prazno, tako je i suština filma. U svom eseju ‘Fascinantni fašizam’, Susan Sontag primjećuje kako je Dziga Vertov izvor neiscrpne provokacije i ideja o filmskom jeziku, ali kako nikada nije napravio film efikasan i uzbudljiv kao što su to Trijumf volje ili Olimpija. Svakom svoje. Žao nam je Jodorowskog.
Izvor fotografija: Warner Bros
#David Lynch #Denis Villeneuve #Dina 2 #Leni Riefenstahl #Patrice Vermette