17. ožujka 1940. svečano je otvorena upravna zgrada riječke rafinerije nafte, tada ROMSA-e, te radničko naselje rafinerije
U blizini hotela „Emigranti” nalazi se monumentalna upravna zgrada Rafinerije nafte (ROMSA), integrirana s nekadašnjim pogonom Ljuštionice riže, poznatom kao Prima Fabrica Fiumana Per La Pillatura Del Riso. Izgrađena 1882., bila je među najvećima u Monarhiji. Zgrada Ljuštionice rekonstruirana je i uključena u upravnu zgradu Rafinerije 1936. Godine 1889., počela je izgradnja upravne zgrade Ljuštionice, dok je 1938. arhitekt Enea Perugini projektirao modernu upravnu palaču.
U daljini iza pogona Rafinerije nalazi se Rafinerijino Radničko selo koje je smješteno u današnjoj Ulici Giuseppe Duellla, a zapravo je gradska četvrt koju je projektirao riječki arhitekt dr Nereo Bacci. On je trebao upravo na ledini urbanistički riješiti radničko naselje. Projektirao je zgrade po mjeri čovjeka, radnika, njegove obitelji i potreba. Kuće je položio u vrtove, okolo su kameni potporni zidovi. Zgrade su jednokatnice s četiri, za ono doba, veoma udobna stana, projektirane u nekoliko sličnih tipova, čistih funkcionalnih linija, tako da do danas to naselje nosi oznake humanog i toplog prebivališta u zelenilu.
Tijekom svoje povijesti Rijeka je bila bitno obilježena pogodnim geografskim položajem te dobrom povezanošću s kontinentalnim i prekooceanskim zemljama. Izgradnju rafinerije u Rijeci potaknulo je 1882. Društvo rafinerije kamenih ulja iz Pešte. Naputak o izgradnji sastavio je Riječki magistrat, a već u veljači 1883. izdana je dozvola o izgradnji. Za potrebe rafinerije bilo je određeno mjesto na odgovarajućoj udaljenosti od stambenih objekata.
Nakon dobivenih dozvola, na Ponsalu, uza samu Ljuštionicu riže, započinje izgradnja Rafinerije nafte prema projektu arhitekta Mate Glavana. Rafinerija započinje s radom 1883. godine. Za tehničkog direktora izabran je ing. Milutin Barač koji će na čelu rafinerije ostati do kraja Prvoga svjetskog rata. Istovremeno su izrađeni planovi i započinje se s izgradnjom petrolejske luke.
Dvije godine nakon osnutka Rafinerije započelo se s proizvodnjom parafina. Pogon je smješten u prizemnicu dvostrešnog krovišta s bazilikalnom rasvjetom na središnjem dijelu krova, koju je projektirao Mate Glavan.
Potkraj 19. stoljeća, kapacitet rafinerijskih postrojenja iznosio je 57.000 tona proizvoda godišnje. Ta je količina bila dovoljna za opskrbu Monarhije s 57 posto potrebnih derivata. Najvažniji proizvodi Rafinerije bili su petrolej, parafin, razna otapala, smola, koks i benzin. Na poslovanje Rafinerije znatno je utjecao Prvi svjetski rat jer se proizvodnja od 1916. do 1918. smanjila za gotovo dvije trećine. Broj zaposlenih tada je pao na tri stotine radnika.
Zanimljivo je istaknuti da se nafta uvozila u bačvama iz SAD-a, a od 1890. iz Rusije i Galicije.
Po završetku Prvoga svjetskog rata prestaje s radom Ljuštionica riže, a pogonska i upravna zgrada prelaze u vlasništvo Akcionarskog društva rafinerije mineralnih ulja (ROMSA). Kompleks tada gubi svoju funkcionalnost te se prostor preuređuje i prilagođuje potrebama Rafinerije. Do bitnih promjena dolazi 1938. kada Eneo Perugini, koristeći kostur velike i dugačke pogonske zgrade Rižerije, projektira novu upravnu zgradu ROMSA-e, stvarajući potpuno drugačiju vizuru reprezentativne moderne palače. U isto vrijeme Rafinerija postaje jedan od najsuvremenijih kompleksa za proizvodnju benzina i naftnih derivata, naročito ulja.
Kompleks je danas u vlasništvu naftne komapanije Ina d.d. i djelomično je u upotrebi.
Od cijelokupnog kompleksa rafinerije u funkciji je jedino administrativna zgrada, ostatak kompleksa se ne koristi. U velikom dijelu pogona još uvijek se in situ nalaze pogonske mašine.
Istaknuta fotografija: Radničko naselje Rafinerije, Case ROMSA, danas Ulica Giuseppe Duella
#INA #rafinerija #RAMSA #Rijeka #upravna zgrada
