U povodu 30. obljetnice završnih vojnih operacija Domovinskog rata, Muzej grada Rijeke i Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka pripremili su izložbu „Na putu do Oluje 1995.-2025.“ Izložba predstavlja i naglašava doprinos ratne proizvodnje riječke industrije u opremanju hrvatske vojske i policije u vrijeme međunarodnog embarga na uvoz naoružanja tijekom Domovinskog rata, a Rijeka i područje PGŽ, pošteđeni od ratnih razaranja postaju važno logističko središte. U izložbi se dokumentira proizvodnja odora za potrebe policije i ZNG-a u riječkim tvrtkama RIO, Usluga i Modest, ali i proizvodnja improviziranih sredstava te serijska ratna proizvodnja u riječkim tvrtkama Bravarske radionice, Torpedo, 3. maj, Vulkan i Rikard Benčić.
Izložbom se ističe i doprinos Rijeke i čitavog područja današnje Primorsko goranske županije u zbrinjavanju više od 40000 prognanih i izbjeglih civila s ratom zahvaćenih područja Hrvatske i BIH. Važan doprinos radnika riječke industrije, a posebno radnika lokalnih brodogradilišta, predstavljaju borbena vozila koja se izlažu u perivoju muzeja, makete borbene tehnike lokalnih maketara, te brodovi Hrvatske ratne mornarice brodogradilišta Kraljevica.
Ističe se i činjenica da je upravo u poduzeću Torpedo izrađen HIAV M91 Straško, sada izložbeni primjerak Muzeja grada Rijeke, koji je za ovu prigodu djelomično restauriran, dok je u 3. maju proizvedeno borbeno vozilo Hrvatina. I baš je ta “Hrvatina” razgnjevila riječku književnicu Vedranu Rudan inače poznatu po tome da u izričaju ne bira riječi. Fotografirala je borbeno vozilo te potom na svojoj službenoj stranici na Facebooku ponosno objavila: “Željezno čudovište netko je parkirao na mjesto gdje bi se djeca trebala igrati i učiti ljubavi prema ljepoti. Ima li išta ljepšeg od cvijeća, drveća, mirisa zemlje? Koji cinizam. Rat i “pobjeda” stara 30 godina slave se u zemlji kojom “vladaju” dezerteri Plenković i onaj drugi. Za glupane objašnjenje, “vladaju” je pod navodnicima jer je Hrvatska odavno prodana. Za glupane dodatno objašnjenje. Oluja je bila američki projekt. Tuđman i Milošević, dva brata rođena, brzo su se složila. Bila sam u Benkovcu dan nakon pobjede. Vidjela sam kolone Hrvata i Hrvatica. Sjedili su na traktorima i vozili doma srpske madrace, televizore, frižidere. Koliko je srpskih staraca plutalo u svojim bunarima jer se nisu htjeli ukrcati na one druge traktore nikad nećemo saznati. Ne znamo ni koliko je ranjenih Hrvata preživjelo Oluju jer njihov broj raste iz dana u dan. Ne znamo ni koliko ćemo platiti proslavu hrvatske majke svih pobjeda. Jedino što sigurno znamo je da naši dezerteri slave rat k’o kurva nevinost i da životarimo u zemlji koje nema. Nije sve tako crno kako izgleda. Hrvatske budale će i u ovoj fešti naći trag veselja. Glupani, dio sam vaše ekipe. Da samo znate kako sam bila vesela kad se jutros moja Lola pokakala na Hrvatinu. Ne, nisam izvukla vrećicu iz torbe.”
I tako se Vedrana Rudan posrala po Riječanima i Riječankama – malim ljudima koji su u nemogućim vremenima činili velika djela te cijeloj nekadašnjoj riječkoj industriji za kojom često s naknadnom pameću, kako bi rekao jedan moj kolega, vapi u svojim tekstovima. Osuditi oružje i militarizaciju je jedno, ali doslovno pustiti govno na obrambeno borbeno vozilo koje se radilo u improviziranim uvjetima da bi se obranila država pod agresijom znači biti – da se izrazim riječima koje Rudan razumije – govno od čovjeka te ne razumjeti kontekst vremena u kojem je zorno jasno da je oružje, nažalost, realnost rata. Dodatno, Vedrana Rudan očigledno smatra da je zbog slave slobodna činiti ono čega bi se prosječan građanin sramio – bacati govna po dvorištu riječkog muzeja.
Da je Rudan htjela biti upućena, a ne samo egotriperski pakosna i željna lajkova koji je čine srpskom heroinom možda bi i doznala nešto o izložbi pa saznala da u katalogu izložbe, između ostalog, stoji: “Nažalost, trideset godina nakon sukoba u Domovinskom ratu, svijet je zahvaćen ratovima. Iako duboko u 21. stoljeću, i dalje svjedočimo stradanjima civila, etničkim čišćenjima i genocidu diljem svijeta. Svjedočimo ratnim zločinima i strahotama kakve su krajem 20. stoljeća zahvatile i netom stvorenu Republiku Hrvatsku koja je bila primorana obraniti svoju samostalnost i stanovništvo od otvorene agresije Jugoslavenske narodne armije i srpskih pobunjenika. Posljedice Domovinskog rata osjećamo i danas, a baština Domovinskog rata mora nam biti podsjetnik, da ne zaboravimo stradanja kakva smo i sami proživjeli tijekom rata, mora nas učiti da agresore, etnička čišćenja i genocid treba uvijek osuditi, da trebamo uvijek poštovati i braniti slobodu drugih te pomagati unesrećene i zalagati se za mir.”
No, takav jasan stav koji osuđuje sve zločine, a ako se zna čitati s razumijevanjem, i one naše – Rudan nije važan kao ni činjenica da izložba ništa ne skriva nego navodi sve vojne operacije u kojima su Riječani sudjelovali bez glorifikacije, patetike i slavljenja rata, već izložba upravo otvara teme za buduće interpretacije u kojima je oružje opomena da se zlo rata ne ponovi.
Da je barem Rudan bila tako hrabra na početku rata i posrala se na tenkove koji su jurili na Vukovar.
Istaknuta fotografija: Grad Rijeka
#bojana guberac #Oluja #Vedrana Rudan
