Prvi koncert u obnovljenoj crkvi svetog Nikole u Zadru priređen je na sam dan svečanog otvorenja ovog prekrasnog zdanja, pod naslovom Hommage a Cellomania, posvećen slavnom zadarskom violončelistu Valteru Dešpalju. Izvedbom programa koji ih je proslavio u svijetu, nastupio je ansambl dvanaest violončelista, sve redom učenici, a potom i studenti Valtera Dešpalja, koji su pod njegovim umjetničkim vodstvom i aktivnim muziciranjem, godinama nastupali u Hrvatskoj i Austriji, ali i na kocertnim pozornicama Pariza, Moskve, Amsterdama, Haga… svuda polučivši golem uspjeh i oduševljenje.
U vrijeme kad je ansambl Cellomania bio rezidentni gostujući ansambl na Cello Biennalu u Amsterdamu (2008 godine), violončelisti su (izuzev njihova profesora) bili redom teenageri, studenti završnih godina zagrebačke Muzičke akademije u klasi profesora Dešpalja.
Većina iz tadašnjeg amsterdamskog postava odazvala se pozivu Kajane Pačko da – na prvu godišnjicu smrti profesora Valtera Dešpalja, nastupe upravo u Zadru, gdje su kao članovi ljetnog kampa Strings Only! i pokreta Cellomania – proveli nezaboravne dane.
Tako su ovu zadarsku večer povele dvije koncertmajstorice, Jadranka Gašparović i Karmen Pečar, koje su razmijenile mjesta na prvom pultu na polovini koncertnog programa, uz njih su slijedili Zita Draušnik i Luka Šulić, pa Latica Anić, Kristina Winiarski, Alja Mandič, Lana Beraković, Tonka Javorović, Jakov Kunjko, Vid Veljak i na mjestu profesora Dešpalja – Kajana Pačko, umjetnička voditeljica ansambla.
Na programu su bila djela slavnih skladatelja (Franza Schuberta, Mauricea Ravela, Burta Bacharacha, Davida Poppera, Jorgea Bena) u aranžmanima Valtera Dešpalja napisanim za ansambl Cellomania, uz skladbu Milonga para Jorge Luis Borges Igora Kuljerića i Piazzolinu fugu u ritmu tanga, u aranžmanu Tobiasa Sykore.
Aranžmane Valtera Dešpalja krasi ne samo glazbena osjetljivost za detalje (koje izvlači iz ukupnog korpusa) već i pedagoška promišljenost. On je svakom članu ansambla dodijelio solo dionicu, kako bi svi bili motivirani da svoj nastup izvedu u najboljem svjetlu. Tako su dvadesetak godina unatrag teenage-violončelisti na tečajevima u Hrvatskoj i Austriji, svakodnevnim vježbanjem brusili svoje nastupe i uz redovite grupne probe bili spremni za koncerte!
Sjećam se svakog od njih u tom vremenu s početka novog milenija – djeca, a već ozbiljni glazbenici! Karmen Pečar bila je godinama prvo cello i (mada i sama dijete) strogim je pogledom držala ansambl „pod svojim gudalom“. Kajana Pačko snimala je sve svoje nastupe i vrlo se kritički odnosila prema sebi. Luka Šulić upijao je svirku jednog od najvećih violončelista našeg doba – Miše Majskog – koji je (2005) nastupio kao solist s Cellomanijom na četiri koncerta u Hrvatskoj i Sloveniji. Samozatajna Zita Draušnik (tada Varga) uvijek je bila oslonac ansamblu, a Jadranka Gašparović, danas solo violončelistica Flamanske opere u Antwerpenu, dobitnica brojnih nagrada u Hrvatskoj i u inozemstvu, jedna je od prvih “ zvijezda“ Dešpaljeve škole violončela.
Profesor Dešpalj poticao je njihovu međusobnu povezanost i oslanjanje na muzički ukus, pripremajući ih za daljnju samostalnu karijeru. A svi su oni redom, na velikim natjecanjima, osvajali prestižne nagrade kao solisti. Iako im je govorio kako nagrade ne treba očekivati, ali treba se za natjecanja ozbiljno pripremati, bio je ponosan na svoje studente i njihove uspjehe. A ljubav prema glazbi i komornom muziciranju, sigurna sam, bio je i ostao vrhunac koji jedan pedagog može usaditi svojim učenicima. Ništa nisu prepuštali slučaju, bili su nadasve ozbiljna djeca predana glazbi, što se vidi danas po uspjesima u individualnim karijerama. Čak i oni najmlađi, već su – profesori!
Ali Profesor je za sve njih samo jedan! Ovaj koncert bio je posvećen njemu, a odsvirali su ga – možda i najbolje u životu! U svakom slučaju, s najviše emocija i želje da postignu ono zajedništvo kojem su uvijek težili.
Potekli iz iste klase, violončelisti različitih generacija koji danas profesionalno djeluju od Švedske i Njemačke, preko Belgije i Austrije do Slovenije i Hrvatske, svirali su jednako razdragano i poletno kao kad su bili djeca, ali je suzvuk bio emotivniji, raskošniji , parao je zrak pod kupolom i dolazio do duše svakog slušatelja, a zrelost izvedbe potvrdila se u voluminoznosti zvuka, koji je bio impresivan u svakoj dinamičkoj nijansi.
I dok su se klanjali oduševljenoj publici, na njihovim su licima titrali osmjesi. U garderobi iza pozornice, našli smo ih kako se grle u suzama. Kao izgubljene djevojčice i dječaci koje je Petar Pan načas okupio, osnažio ih otkrivši im dio tajne, a onda se vinuo put zvijezda… Ostavljajući svakom od njih da na tom putu – otkriva svoje djelove mozaika glazbe.
Fotografije snimio Željko Karavida
