Unatoč širokom dijapazonu djelovanja i interesa, doktorica znanosti Ana Smokrović je prije svega vrtlarica i filozofkinja. Bavi se biodinamičkim uzgojem hrane, vlasnica je OPG-a „Anino povrće”, drži razne edukacije, a nedavno je u izdanju Planetopije objavila i knjigu „Što jedeš? Mitovi, istine i stvarnost na tanjuru”. Osim što daje uvid u suvremeni narativ o hrani, knjiga ističe važnost kritičkog mišljenja i sagledava utjecaj naših svakodnevnih odluka i stavova, istodobno nudeći rješenja koja dovode do mogućih promjena na individualnoj i kolektivnoj razini. Drugim riječima, Ana Smokrović je tip osobe kakvu je antropologinja Margaret Mead vjerojatno zamišljala kada je rekla da ne smijemo sumnjati u to da „mala grupa promišljenih i angažiranih građana može promijeniti svijet. Dapače, jedino su ga oni i mijenjali.”
S Anom sam se našla u blizini place gdje je svakog subotnjeg jutra možete pronaći sa svojim salatama i ‘pomićima’ s okusom djetinjstva, a osim o biodinamičkom uzgoju povrća, razgovarale smo o paradoksu ovisnosti Hrvatske o uvozu hrane, tradiciji konzumiranja mesa, pojmu ‘domaćeg’, našoj broskvi koja je u Americi postala superhrana, iskrenoj solidarnosti i nužnosti mijenjanja narativa o hrani.
Kako u tvom slučaju izgleda spoj teorije i prakse uzgoja i konzumacije hrane? Što je prethodilo čemu?
Meni su teorija i praksa neraskidive – teorija oblikuje praksu i obrnuto. Krenula sam međutim iz teorijskog svijeta, i obožavala sam studij i stvari koje sam studirala. U jednom trenutku sam živjela vani i zainteresirala se za hranu dosta slučajno. Kad se preseliš u drugi ambijent, promijene ti se prehrambene navike, i počela sam o hrani razmišljati na drugačiji način. No opet sam joj počela pristupati iz tog nekog političkog aspekta, ipak dolazim iz područja kulturalnih studija. Kad sam ušla u teoriju, shvatila sam koliko je brutalan suvremeni industrijski način proizvodnje hrane, a o tome se zapravo puno ne govori. Tako se rodio interes za proučavanjem te problematike na teorijskoj razini, ali kad sam se vratila ovdje na doktorat, odlučila sam tome pristupiti i s praktičke razine – osjetiti zemlju i vidjeti kakav je to točno svijet. Zvuči filmski, ali pronašla sam majstoricu od devedeset i nešto godina koja me uzela za svog šegrta. Ona je preko dvadeset godina bila biodinamičarka, imala je usred Bribira svoj Eden, ludilo od vrta, i od nje sam naučila taj praktični dio. S teorijske sam strane imala super mentore i mogla sam se baviti filozofijom hrane. Dakle na doktoratu sam cijelo vrijeme ganjala i teoriju i praksu.
Kada se javila želja da zgradu fakulteta zamijeniš vrtom, je li uopće postojao takav moment?
Nemam osjećaj da sam birala te stvari nego su te stvari birale mene. Sve se dogodilo u momentu u kojem sam možda bila u krizama sama sa sobom i ta mi je zemlja bila svojevrsna alternativa. Ali nisam imala neku agendu ili plan, jednostavno su se stvari dobro posložile.
Sada se baviš biodinamikom i prodaješ svoje povrće u sklopu OPG-a „Anino povrće”. Što je u biodinamičkom uzgoju najvažnije?
Biodinamika kao metoda uzgoja hrane pripada organskom uzgoju hrane, i ima različitih smjerova – od regenerativne poljoprivrede do agroekologije – ali svi oni imaju zajedničke postulate, a to su briga za tlo, planet, životinje i zdravlje ljudi. To je način uzgoja hrane u kojem se ne koriste umjetna mineralna gnojiva, pesticidi i sjeme manipuliranih gena. Održiv je, sinonimi su ekološki, organski ili biološki način, a biodinamika je jedna od grana.
Koje pitanje najčešće čuješ na placi prije nego što netko odluči kupiti tvoje povrće?
Ljudi generalno pitaju je li domaće i je li špricano. To otvara veliki problem jer domaće je jedan kompletno nereguliran pojam i pod „domaće” se svašta zna prodavati. Ljudi imaju ideju da je sve to uzgojila neka slatka baka ovdje na selu, po nekim zdravim postulatima, ali takva hrana skoro pa više ne postoji. Hrana se danas proizvodi na industrijski način, a na globalnoj razini govorimo o kemijskoj proizvodnji hrane. To je jedan toksičan način proizvodnje, i za planet i za ljudsko zdravlje. Krenuo je nedavno, nakon Drugog svjetskog rata, a već se pokazao kompletno neodrživim – uništili smo tlo i planet, a jako puno ozbiljnih znanstvenih studija ukazuje na korelaciju između različitih bolesti i agrokemikalija.
Sve si to odlično pojasnila i stavila u kontekst svoje knjige „Što jedeš” nedavno objavljene u izdanju Planetopije. Knjiga je prožeta kulturalnim teorijama i filozofijom, posebice epistemologijom, ali i tvojim iskustvima u vrtlarenju. Govoriš i o ‘spoznajnim jedačima’, pa me zanima što za tebe predstavlja taj pojam?
Tijekom pisanja disertacije, pojam ‘konzument’ mi je bio odbojan. Ljudi nisu konzumenti i pasivni objekti već ih doživljavam kao aktivne građane. Tako sam izmislila te spoznajne, epistemičke subjekte – ljude koji jedu i imaju sposobnost kritički promišljati o hrani. Ljudi imaju mikromoć u svojim rukama, svaki je naš odabir važan, i svakim našim odabirom mi nekoga podupiremo. Postoji ta ideja iz postsocijalističkog naslijeđa da smo mali i da ne možemo ništa promijeniti, ali mislim da ljudi imaju itekako veliku moć u svojim rukama; od političkih izbora i akcija do kreiranja svakodnevice. Spoznajni jedači su ljudi koji su pažljivi prilikom odabira i stvaranja navika, a sve to rezultira koncentričnim krugovima koji se šire dalje.
Je li to onda forma aktivizma?
Apsolutno. U današnjem vremenu i kontekstu, uzgoj hrane je direktna politička akcija.
Osim što se koristi devastirajućim praksama, industrija hrane stvara i trendove. Uzmimo za primjer superhranu – stvara li nametanje takvih trendova zdrave hrane kontraefekt kod ljudi koji se onda odmiču od cijelog koncepta organskog?
Iza organske zdrave hrane stoji i jaka konzumeristička ideologija jer se golema lova vrti upravo oko tih trendova. Svake se godine proglašavaju novi trendovi, a novi trendovi povlače određene supernamirnice. Mi uopće nemamo normativni okvir o supernamirnicama nego je netko to tako proglasio. Postoji čitava industrija koja živi od prehrane, fitnessa, izgleda i politike tijela. Zanimljivo je recimo da je broskva bila namirnica koja je kod nas hranila ljude nakon Drugog svjetskog rata, i na nekim dijelovima Rijeke – naprimjer Kozali i Belvederu – ljudi su bili broskvari, tako su se nazivali. To je bila hrana koja je bila jednostavna za uzgojiti na ovom škrtom terenu, bila je i nutritivno bogata, i dan danas je ljudi kupuju. Ali tek kada je pred nekoliko godina jedan restoran u New Yorku otkrio broskvu kao superhranu, stvorila se pomama za broskvom, i sad je ona vani supernamirnica. Nešto što je bilo dio našeg lokalnog identiteta tako se transformiralo u superhranu, i ljudi izvana su nam vratili tu staru namirnicu u novom kontekstu. Mislim da je superhrana zapravo sezonska hrana koja raste u našem dvorištu, tu u srcu Mediterana.
Živimo u kraju u čijoj je tradiciji ukorijenjena i konzumacija mesa. Primjećuješ li ipak da se kod nas mijenja svijest o tome, točnije o pogubnosti mesne industrije za okoliš i štetnosti mesa za ljudsko zdravlje?
Mijenja se, i to sam dosta primijetila kod mlađih generacija koje imaju etičku komponentu kada determiniraju svoj način prehrane. Također, na svojim radionicama imam veliki broj ljudi koji nisu pripadnici novijih generacija i koji su vrlo fleksibilni u prehrambenim navikama ili uopće ne konzumiraju namirnice životinjskog podrijetla. Ljudi koji kod mene kupuju i dolaze mi na radionice generacijski su vrlo šaroliki, ali svi imaju istančanu svijest o tome što jedu. Nekima je to stvar etike, nekima stvar zdravlja, a nekima i pitanje okusa. Najčešće što čujem kada se ljudi vrate kupiti povrće jest: „takav je okus hrana imala prije trideset, četrdeset godina!”. Danas hrana često nema okus; sve je voda, vata i prašina.
To je žalosno jer Hrvatska zapravo ima sve preduvjete za uzgoj, a ovisi o uvozu hrane…
To je totalni paradoks. Hrvatska je u srcu Mediterana, a nama je zemlja zarasla u korov. Primorsko-goranska županija je u korovu do Slovenije. Imamo Sunca i vode, a kompletno ovisimo o uvozu jako upitne kvalitete hrane. Ono što je poražavajuće je da naša politika hrane na nacionalnoj razini uopće ne ide u smjeru ekološki održive poljoprivredne politike. Zemlje koje imalo razmišljaju već su odavno krenule u tom smjeru. Imamo super ceste i turizam, ali hrana je goruće pitanje današnjice, a Hrvatska se na nacionalnoj razini uopće time ne bavi.
Super mi je u knjizi i tvoje demantiranje popularnog argumenta da je industrijska proizvodnja hrane potrebna jer se inače ne bismo svi na Zemlji mogli prehraniti… A u realnosti se trećina proizvedene hrane baci u smeće.
Da, to je isključivo stvar političke moći. Tko je gladan i tko je sit ovisi o politici, a ne o količini uzgojene hrane.
I zato su naši odabiri i kritičko promišljanje o hrani važni. Što bi savjetovala nekome tko je tek zagrebao u tu temu, kako i gdje joj pristupiti? Ipak smo okruženi svakakvim informacijama i stručnjacima.
Prva stvar koju bih rekla je da hrana nikako ne bi trebala biti grižnja savjesti. Svaka prehrana je individualna, i sve je to način poravnavanja s godišnjim dobom. Pobornica sam sezonske prehrane, i mislim da svatko treba naći ono što njegovom organizmu paše. Kada govorimo o društvenom kontekstu, apsolutno bi se trebalo oguglati na paniku, senzacionalističke naslove i trendove, a hrani bi se trebalo probati pristupiti kroz intimnu dimenziju. Prehrana je važna, ali u današnjem je svijetu to obojeno namjerno stvorenom panikom – panika stvara kaos, a kaos stvara blokadu i nemoć. Generalno živimo u svijetu gdje se zatire kritičko razmišljanje, i to je ono što trebamo početi njegovati. Uostalom, okruženi smo mitovima, u svakoj reklami se pojavi ‘domaće’ a nemamo domaću proizvodnju. Te slike koje nas bombardiraju su jako moćne, i čovjek treba pronaći način kritičkog mišljenja s kojim će se nositi sa svim tim diktatima industrije. Istovremeno bismo trebali biti i nježniji prema sebi. Uvijek smo ispunjeni nekom krivnjom i sramom, hrana je mehanizam samokontrole i lošeg osjećaja, cijeli taj diskurs koji je povezao hranu sa ženskim tijelom je usidren u lošem osjećaju. Narativ o hrani bi se trebao promijeniti.
Tvoja knjiga jasno progovara o toj problematici, ali generalno daje osjećaj nade i motivacije. Kao da me unatoč bavljenju frustrirajućim činjenicama i karakteristikama našeg društva potapšala po ramenu, onako kako mi to rade pristupi Davida Attenborougha, Jane Goodall, Eda Wintersa…
Kultura u kojoj živimo je puna osude i patroniziranja s visine o tome što bi se i kako trebalo. Meni osobno to smeta. Ako se zalažeš za određenu stvar koja je sama po sebi plemenita, ne znači da si ti a priori plemenita osoba i da je tvoj čin plemenit. Svatko ima svoj modus operandi, a ja definitivno mislim da prokazivanja i osude dugoročno ne nose ništa dobro. Na radionicama vidim koliko su ljudi u grču išta napraviti, i u bilo kojem aspektu života je taj strah od pogreške paralizirajući. Zalažem se za svijet solidarnosti, ali iskrene solidarnosti, i za suradnju bez osude.
Koliko često držiš spomenute radionice, što je sljedeće u planu?
Sljedeći tjedan u Gradskoj knjižnici Rijeka imam trodnevni ciklus radionica urbanog vrtlarenja. Govorit ću o tome kako proizvodnja hrane nije rezervirana za sela već se u urbanim sredinama itekako može proizvesti velika količina hrane. Isto tako imam suradnju s Kućom halubajskega zvončara, pratimo sezonske radove u vrtu. Od 10. mjeseca ću krenuti i s radionicama u mom vrtu, imat ćemo male grupe i mogućnost konkretnog rada sa zemljom. Vrtlarske radionice su dobra stvar, imaju terapeutski moment, i baš im se veselim.
Čeka li te sada puno vrtlarenja do kraja ljeta?
Joj, da! Vrijeme je za reset mene i vrta. Ima puno posla, ali ja gradim posao, a posao gradi mene.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
#aktivizam #Ana Smokrović #Aninio povrće #prehrana #uzgoj hrane
