Godina je 2014. ili 2015. Slaba sam vjernica, konstantno se preispitujem, kao i danas, postoji li Bog, ali čvrsto, baš kao i danas, vjerujem u Kristov nauk. Dolazim u Međugorje i prvo, naravno, sjedam u birtiju. Dočekuje nas srdačna Hercegovka i donosi pivo. U puno sam gradova otišla, ali energija u tom hercegovačkom minijaturnom bircu ostala mi je urezana kao jedino pozitivno što sam tamo doživjela. Energije gradova i mjesta osjećaju se kao i energije ljudi, a ja baš imam takvu karmu da je osjećam makar duplo više od prosječnog čovjeka. Zato i više patim, ali to je neka druga tema. Dakle, Međugorje. Bila je pasja sparina, ljeto. Sunce u ravnini očiju, najveće što sam vidjela. Na brdo ukazanja se nisam popela jer mi je već pri početku počelo biti loše pa sam morala sjesti da se ne onesvijestim. U crkvu nisam otišla jer je sve u meni govorilo da tamo ne idem. I sve dosad napisano moglo bi se svesti na osobni dojam koji može biti važan nekome, a ne mora nikome, da nisam kasnije šetajući shvatila da su prokurvali Gospu. Šetam ja tako ulicom gdje su štandovi, mali dućančići zapravo. Pušim i gledam u nevjerici. Fluorescentna gospa, gospa u svim bojama, gospa sa šljokicama. Nema da nema. Povlači me za rukav jedan prodavač da uđem. Pušim, velim mu. Ne odustaje. I tako se ja nađem s cigaretom u rukama okružena tim jadnim gospama. Bilo mi je, pa malo je reći, mučno. U nijedan dućan ne bih ušla s cigaretom mada sam strastveni pušač, a s obzirom na to da sam vjernica nekako mi je ova situacija djelovala zastrašujuće bogohulno. Jedva sam se iščupala iz te situacije i nisam kupila nijednu gospu. Ostao mi je gorak okus u ustima, a nije do cigara, i misao: Na ničemu se ne zarađuje kao na prokurvanoj Gospi!, kao i pitanje: Zašto se baš Gospa od svih svetaca pa na koncu i Boga i Isusa Krista, jedina do te mjere ukazuje po raznim mjestima koja su danas poznata samo po tome što masno zgrču profit na Gospi, ženi napose? Odgovor, naravski, leži u patrijarhatu. Kurvini sinovi diljem svijeta opet su shvatili da se najbolje od žene pravi vašar, a najstariji zanat na svijetu ionako je rezerviran samo za žene. Logike im ne fali, mora im se priznati.
Kao malena djevojčica kada sam bježala u samoću postojala su samo dva mjesta gdje bih pobjegla. Jedno je park Lole Ribara na Boulevardu, a drugo kapelica Zavjetnih darova u svetištu Gospe Trsatske. Fascinirala me ta mala kapelica popunjena, uglavnom, slikama s motivima pomorstva koje su godinama dovlačili pomorci zahvaljujući se upravo Gospi na spašenom životu. Rijetko tko bi tamo ulazio pa je bilo savršeno mjesto za promišljanje. Blagdan Vele gospe u mojem ranom odrastanju nije bio prostituiran, nije se radio vašar kao danas, mada je štandova bilo. Nama klincima je ionako bilo najvažnije da se napijemo navečer. Tko je išao na misu, a tko nije – ne znam. Jer me ni tada, kao ni sada ne zanimaju tuđa posla. Vjeru smatram privatnom stavkom pojedinca i da nije posljednje Vele gospe čiji su blagdan slavili vjernici diljem Hrvatske i svijeta, ne bih kazala ništa. Kolebala sam se oko ovog teksta, ali s obzirom na to da se u životu deklariram samo kao vjernica i feministkinja osjetila sam da je moja dužnost da ga napišem – zbog Gospe, i to ne bilo koje. Radi se naime o Gospi od Supa.
Prije nekoliko dana, naime, ne odlazim na Trsat na misu već s kolegama na teren. Dok se kolega Kristian Sirotich i ja vozimo dogovaramo se oko tema. Na Kantridi se taj dan, dakle, održava manifestacija Gospa od Supa, a za vikend neki koncert. S obzirom na to da u našoj redakciji vlada pozitivna anarhija, mi se oko tema ne grabimo. Pa mi Kiki govori: Slobodno ti piši Gospu od Supa. Prvi put u životu kao novinarka osjećam priziv savjesti jer znam da ne mogu objektivno izvijestiti o događaju i ne mogu pozvati građanstvo, kao što je to učinila organizatorica manifestacije, da se pomole Gospi od Supa koja se na plaži na Kantridi „ukazala“ prije pet godina. No ne govorim mu to. Ti si pisao najavu pa ti piši, kažem mu, a on se slaže jer ionako vikendom prati sport, a sada je došao na teren pripremljen noseći laptop, tablet, diktafon, pa čak i svjetiljku koja se stavi na glavu za lakše pisanje u mraku kao da idemo na ukrajinsko ratište. Pokupili smo kolegu fotografa Aleša Suka i eto nas u 18:00 sati na mjestu događaja. Sjedamo u birc Morski vepar te smo jedan od stolova s ostalim kolegama i prijateljima pretvorili u svojevrsni „press corner“. S obzirom na to da raditi neću, naručujem gemišt kao i dva momka za stolom s kojima počinjem raspravljati o Gospi od Supa. Odnosno, procjenjujemo na koji način vidimo rad. Jer radi se prvenstveno o umjetničkom radu, a ne porugi kako mnogi misle, ali na to ću se osvrnuti nešto kasnije. Dok razgovaramo o viđenju rada vodim glavnu riječ i priznajem im zbog vjerodostojnosti onoga što govorim da sam vjernica, mada sam se s Vjeronaukom razvela s 14 godina i u prvom razredu Prve sušačke hrvatske gimnazije odabrala Etiku. I hvala Bogu da jesam jer bi mi inače Vjeronauk predavao notorni Marin Miletić. Govorim im da se meni čini da je Tajči Čekada otvaranjem prve digitalne kapelice na svijetu, one Gospe od Supa, zapravo dala oštru kritiku crkvi i farizejstvu čime je progovorila u ime nas vjernika koji se oštro suprotstavljamo licemjerstvu klera i lažnim vjernicima koji idu svake nedjelje na misu, a čim izađu iz crkve tračaju. No ima i gorih od njih – postoje huligani koji se tuku nakon tekme, a imaju tetoviran križ. Postoje svećenici koji osuđuju s oltara, a onda jebu male dječake, et cetera – shvatili ste, ne moram nabrajati dalje. Kao glavni motiv, složimo se sve troje, izdvajamo profit te komentiramo već opisanu prokurvanu Gospu. U razgovoru s umjetnicom Tajči Čekadom dobivam potvrdu svoje detekcije te joj govorim: Ja se Gospi od Supa ne mogu pomoliti, ali hvala ti što si imala snage da kažeš što misle vjernici poput mene, takvi su umjetnički radovi nasušno potrebni.
Posljednjih par dana pratim i čitam komentare na portalima i valja reći da je Tajči Čekada s radom uspjela. O itekako. Pokazala je farizejima tko su. U Bibliji Isus razgovara s otpadnicom društva Samarijankom što je za to vrijeme bilo začudno jer muškarci sa ženama u javnosti nisu razgovarali, posebice sa ženama koje, poput nje, nisu bile Židovke. No Isus je kršio pravila. Isus nije osuđivao nikoga. Isus je ljubio svakog čovjeka. Isus, Gospin sin. Pa mogu kazati svima koji su organizatoricu vrijeđali, a neki čak i prijetili – niste Kristovi, a bome niste ni Gospini. A Tajči Čekada, organizatorica koja stoji iza Gospe od Supa je pogodila, sportskim rječnikom – u sridu. Da se kojim slučajem razvio drugačiji scenarij Tajči Čekada bi mogla ́ladno kazati sama sebi – piši propalo. Ali ne, „lizači oltara“ nikad ne razočaraju. Dosljednost im je u krvi, a vjera zadnja na listi. Tajči Čekada nije gospa, ali je žena s mudima i čudakinja koja u današnjem vremenu kao Isusova majka nosi biljeg hrabrosti i drugačijosti te je svima onima koji su je vrijeđali i prijetili bacila u lice njihovo licemjerstvo. Nadam se da im je i oprostila jer ne znaju što čine.
Istaknuti vizual: Aleš Suk
Sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
#Gospa #Gospa od Supa #licemjerje #pazar #Tajči Čekada
