Na slovenskom razredni sovražnik znači razredni neprijatelj i isto tako klasni neprijatelj pa onda i dobni, društveni, politički neprijatelj itd. U filmu nije toliko riječ o pobuni koliko o težini individualnih izbora. Pobuna podrazumijeva kolektiv i kolektivnu akciju te uloge u toj akciji. Netko ima ulogu predvodnika, netko drugi sljedbenika, netko u akciji sudjeluje u svakoj prilici, netko drugi ponekad ili nikako. Optužbe upućene “sistemu” i one na račun profesora da je “nacist” indicije su uznemiravanja, ali uzrok tome nije samoubojstvo učenice nego pojava zamjenskog profesora, “razrednega sovražnika”. Lijepo se to vidi u sceni kada u razred navrati redovna profesorica – jedan od učenika nju optužuje jer da ona nije otišla na rodiljni dopust ne bi ni zamjenski profesor došao u razred. (On je sarkastičan kada joj na rastanku kaže da pozdravi svoju kćer koja je dobila ime po učenici samoubojici za kojom razred žaluje.) Drugim riječima, njihova razredna kolegica i dalje bi bila s njima, sve bi bilo kao i prije, život bi protjecao dobro poznatim i uhodanim načinom.
Razlika između redovne profesorice i zamjenskog profesora na prvi je pogled uočljiva: ona je komunikativna, empatična, tješi učenika kojemu je nedavno umrla majka, a on svoje učenike na prvom susretu dočekuje s dva oštra ograničenja: 1) “učiti znači ne znati”; 2) “htjeti ne znači moći”. (Ove formule, čini mi se, valja razumjeti kao “u ovom trenutku” ili “dok”: 1) “učiti znači u ovom trenutku (još) ne znati” ili “dok učim još uvijek ne znam”; 2) “htjeti ne znači u ovom trenutku (ujedno i) moći” ili “dok nešto hoću, to (još uvijek) ne mogu”.)
Uznemirenje kod učenika započinje već u tom trenutku. Kada nakon sprovoda “razredni sovražnik” nastavlja raditi svoj posao pa učenici ogorčeno reagiraju da je bezosjećajan, on tada posve neočekivano (neočekivano za takvo “nacističko” ili možda “jezuitsko” držanje) odgovara istinom običnog čovjeka: “život ide dalje”, bez obzira na nas i naše teške ili povrijeđene osjećaje. I kada postavi protupitanje: “koliko dugo bismo trebali žalovati, dan, dva, tjedan dana?”, učenici zbunjeno šute, ne mogu se o tome odrediti ni individualno ni kolektivno. Ono što učenike dodatno uznemiruje jest to da u tom pitanju nije bilo nikakve represivne implikacije, nikakvog propisivanja dužnosti ili rituala, kako to “razredni sovražnik” napominje u prvom susretu s razredom. Nešto u stilu: žalovanje ima trajati toliko i toliko. Baš naprotiv. Da je Razredi sovražnik film koji jednoznačno slavi pobunu, slobodarske i antirepresivne težnje, tada bi puno pogodnija meta te pobune bila ona psihologinja koja učenicima govori o ljudskoj reakciji na smrt. Jest da cijeli njezin nastup nema ništa od autoritarnog i represivnog držanja, a ona svojim lapsusima i empatičnim iskazima kao da dodatno to potvrđuje, ali ako autoritarnost i represivnost znače bespogovornost podređenog, a učenici na njezine riječi reagiraju upravo bez pitanja, ne samo impertinentnih nego i onih koji to nisu, onda se drukčija perspektiva interpretaciji otvara.
Nije dovoljno htjeti, odnosno, ovdje, ne htjeti biti autoritaran i represivan. Psihologinja je uhvaćena u klopku nerazlikovanja konstativa i performativa (ona ih priprema za fazu sprijaznjenosti, poučava ih prihvaćanju neprihvatljivosti), baš kao što su akteri pobune uhvaćeni u klopku nerazlikovanja konformizma i nekomformizma u današnjem svijetu. Da s tom pobunom nešto doista nije u redu upozoravaju dva detalja: 1) jedna od gesta “prave” pobune jest skidanje maske s lica vlasti, a ovdje “nacist” za katedrom masku tek s pojavom pobune navlači na svoje lice; 2) buntovni učenici nisu buntovnici protiv “sistema“ nego protiv pojedinca, upravo protiv razrednega sovražnika, kada jedan od njih spremno prihvati metaforu hobotnice za žalovanje i nju svojem sugovorniku (psihologinji koja je metaforu prethodno uvela u razgovor) baci u lice (prije demonstrativnog napuštanja nastave tu riječ zapisuje na ploču, kao šifru upućenima, svojim kolegama: Ti si žalost!, tada to nije čin kolektivne pobune nego čin individualnog ekscesa. Uz to, sam izbor maske – lice djevojke koja je počinila samoubojstvo – trebao bi biti izazov današnjim izvanfilmskim i uličnim buntovnicima. Ta maska toliko podsjeća na anonymus masku; za razliku od marama, šalova, motociklističkih kaciga i drugih sredstava koja anonimiziraju lice buntovnika, sve predmeta koji se upotrebljavaju i izvan vremena i prostora pobune, ova druge upotrebe nema. U tom smislu, ocjena filma leži u prosudbi iscrpljuje li se film u tom izazovu i u prosudbi odnosa rituala i žrtve, je li strogost “razrednega sovražnika” (kao sredstva protiv raspuštenosti i besmisla te suočavanja s onim “želiš li ti biti zguba (Versager)?” upućenog budućoj samoubojici) maska bezosjećajnosti ili maska impotencije. Još bolje: možemo li bez maski uopće živjeti? Prostodušna mudrost vrijedi naravno, ali jedino za onoga koji nju izgovara pred drugima.
Istaknuti vizual: Slovenian Film Centre
#ArtKvart #Film #Ivan Molek #Kritika #Razredni sovražnik #Rok Biček
