Ima nešto posebno očaravajuće kada se čovjek zatekne na otoku Cresu. Čarobnom otoku Cresu. Pustimo nakratko po strani mitove i legende, koji sigurno mogu utjecati na taj nekakav prvi dojam, zadržimo se na tom osjećaju kojega u današnja vremena malo gdje imamo prilike oćutjeti svim svojim osjetilima pa čim odagnate teške boje otvore se neki novi vidici, naročito na onim mjestima na kojima su čovjek i priroda uspjeli uspostaviti začudno skladan odnos, toliko skladan da si u trenutku prinuđen pomisliti da unatoč svim pošastima modernog doba, čovjek i priroda na Cresu još uvijek djeluju u nekom nama nerazumljivom dosluhu.
Naravno da sve to ne znači da je Cres kakav nazadan otok zaboravljen u prostoru i vremenu ili da su možda njegovi žitelji kakvi nazadni ljudi zaboravljeni u istom tom vremensko-prostornom kontinuumu. Sve ono što smatramo „blagodatima“ bez kojih bi život u današnje vrijeme bio nemoguć, dostupno je na svakom komadiću ovog sjevernojadranskog raja na zemlji. Od Cresana se razlikujemo samo u jednoj stvari, na tom otoku postoje ljudi koji kao da su uspjeli pronaći formulu po kojoj znaju što od svih današnjih blagodati treba prihvatiti, što im je od svega toga potpuno nepotrebno i, kao najvažnije, što od svega onoga što su kroz povijest baštinili treba očuvati. I od promjena i od zaborava. I ne rade oni to zbog nas, niti se time oni nama hvale, rade to zbog onih koji tek trebaju doći i koji će krenuti njihovim putem.
U jedno od takvih mjesta ubraja se i Orlec, smješten na 235 metara nadmorske visine Orlec je najveće cresko naselje u unutrašnjosti otoka, koje se u zapisima prvi puta spominje još tamo u 14. stoljeću, a koji prema kazivanju ime može zahvaliti bjeloglavim supovima koji se gnijezde u njegovoj neposrednoj blizini. Bjeloglavog supa na Cresu još zovu i – orel. Orel – Orlec.
Nekad stanovništvom puno brojnije mjesto, Orlec danas nastanjuje nešto manje od stotinu žitelja, koji su za neke buduće generacije uspjeli očuvati sve ono što su za njih čuvali njihovi preci – poljoprivreda, stočarstvo, jezik, nošnje, ples (tanac) i – meh. A meh i jest glavni razlog ove priče iz serijala Riznice nedodirljivog našega portala, zbog kojega se i u neuobičajenom terminu jednog neuobičajeno toplog listopadskog ponedjeljka, Orlecom prolomio očaravajući zvuk ovog izvornog tradicijskog glazbala otoka Cresa.
Mnogi su ljudi zaslužni što je meh na Cresu opstao do današnjih dana, među onima koji trenutačno na sebe preuzimaju najveću ulogu čuvara tradicije i baštine su braća Ivan i Mario Mužić iz Orleca, odnosno Dario Kučić iz Beleja.
Braća Ivan i Mario Mužić članovi su Folklornog društva Orlec, Dario Kučić sopac je, sopcima se zovu svi oni koji na meh svire, Folklornog društva Studenac iz Nerezina. U Folklornom društvu Orlec za godinu svoga osnutka smatraju 1966., kada su upisali nastup na Prvoj međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu, FD Studenac je nešto stariji i postoji od 1953 godine, a mjesto našeg susreta s jedinstvenom creskom baštinom bio je Centar otočnog folklora, odnosno dom orlečkih folkloraša, od 2018. godine smješten u preuređenoj Područnoj školi Orlec, u kojoj se brižno čuvaju i originalne nošnje, svečana, zimska i dnevne nošnje Orleca, kao i nošnje iz susjednog sela, ali i nakit kojega su nosile najbogatije djevojke i žene.
Nošnje i nakit, detaljno do u detalja, predstavila je Elizabeta Mužić, a čast da nas u uvede u svijet meha pripala je Ivanu Mužiću, najstarijem sopcu otoka Cresa, koji jako dobro na svojim leđima nosi 86 godina i još uvijek rado zasvira na meh, kojega je počeo svirati prije točno sedamdeset godina.
– Počeo sam svirati 1954. godine. Na Hraste imamo kućicu i tamo sam boravio od ponedjeljka do subote, a u zidu su bile jedne dvojice, Istrijani ih recimo zovu volarice. Baš u to vrijeme sam se zaposlio u šumariji pa sam često za vrijeme marende učio svirati. Morali smo tada kopati jame za saditi borove, sedam jama nam je bila norma. Imao sam dvojicu kolega i onda su mi oni rekli, mi ćemo kopati za tebe, a ti odi i uči se meh. I to je tako trajalo pet, šest mjeseci. Otac i nono nisu svirali, ali brat i ja nekako mislimo da je naš pranono morao svirati. Od koga sam učio? Uglavnom sam slušao starije kako sviraju, ali i od Dinka Deželića, koji je bio iz Orleca ali je živio u jednoj maloj kućici na putu prema Meragu. On je bio pastir i najbolji svirač. Znate, nekada je to bio jedini oblik zabave. Kod nas u Orlecu nije bilo harmonike, harmonikaš bi se pozvao samo kada bi bio veliki blagdan, Antonja ili karnevalske fešte. Inače smo svirali meh. I to svaku nedjelju obavezno. Tanci i meh. Jedva smo čekali nedjelju da zasviramo i zaplešemo. Gdje se sviralo? Na otvorenom, u nekoj dvorani, često u oštariji, na guvnu, započet će Ivan Mužić svoje i prebiranje po prošlosti otoka Cresa i njegovog Orleca.
Tko je prvi na Cresu zasvirao meh nije poznato, ali je poznato da se neka inačica ovog glazbala s mješinom od kože općenito pojavila u prvom tisućljeću prije Krista, a svoje porijeklo navodno vuče iz jugozapadne Azije. Prema nekim povijesnim zapisima naglu popularnost ovo je glazbalo dobilo za vrijeme rimskih careva, čak je navodno i sam Neron svirao neku inačicu mijeha. Na svijetu su svakako najpoznatije škotske ili irske gajde, gajde se sviraju u nekim krajevima Hrvatske, creski meh od njih se ipak bitno razlikuje. No, vrlo je sličan mihu ili mijehu koji se svira u Istri, Lici, Dalmaciji, Dalmatinskoj zagori i Hercegovini.
– Meh je nekad ljudima služio u različite svrhe, u njemu se, recimo, nosilo grožđe, prenosila se voda, uključio se barba Ivetov 21- godinu mlađi brat Mario, koji se baš potaknut bratovim umijećem odlučio okušati. – Da, gledao sam i slušao brata, učio sam i od pokojnog Dume Deželića, od svakog se ponešto pokupilo, nastavio je Mario Mužić, pa odlučio pojasniti od čega se meh izrađuje i koji su mu dijelovi.
– Kada je glazba u pitanju meh služi da bi instrumentu davao jedan kontinuirani zvuk, inače glavni dio meha je šurla s piskima. Oni daju ton. Meh ima šest tonova, to je istarska ljestvica, nije ga teško svirati, ali zahtjeva vježbu. Inače se izrađuje od janjeće ili jareće kože, a osim samog meha, šurlice i pisaka, još ima i kanelu ili bokinj te glavu na kojoj se i nalazi šurla s dva piska. Pisak se izrađuje od trstike, iako u novije vrijeme koristimo i onaj od plastike. Zašto od plastike? Pisak od trstike se brzo ovlaži i onda meh daje drugačiji ton, pisak od plastike uvijek daje isti ton. Kada se koristi pisak od plastike stari svirači kažu da to nije to, ali morate uzeti u obzir da nije isto kada se svira u nekoj konobi ili se ode na neki nastup na pozornicu. Kada svirate, vi jednostavno želite da vam sve prođe u redu, ne želite da vam meh zataji, dodao je Mario Mužić.
Ono što je na Cresu meh, na Lošinju je mijeh, a Dario Kučić je sopac i meha, zato što je iz Beleja, ali i mijeha jer svira u Folklornom društvu Nerezine.
– Počeo sam sviriti s trideset godina, ali i prije toga sam se zanimao za meh i uvijek su me nagovarali da se uhvatim. Inače sam svirao harmoniku, ali u srcu mi je ostao uvijek taj zvuk meha, jer mislim da je to zvuk koji očarava. Sada se radi fama oko toga, jer je povratak na starinsko postao jako važan. Ali razumljivo je to, mi smo izvorni i kada nas ljudi vide i čuju, odmah postanemo atrakcija. Mi smo na Beleju imali oštariju, subota i nedjelja su bile rezervirane za tance. Ali svirao se samo meh, harmonika jako rijetko. Očistio bi se stol, stavila se na njega kadegla (stolica) i dopia vina s bandi. I onda bi išao gospodin svirač gore. Zašto na stol? Zato što su ga svi morali vidjeti i zato što su svi morali čuti ritam, plesači moraju čuti ritam, po ritmu tancaju, a kod nas se ritam udara nogom. Jednom je nerezinski folklor svirao kod nas, a njihov stari svirač Toni je ozljedio koljeno i više nije mogao svirati pa su me pozvali da im se pridružim. Kada sam počeo, nisam znao bih li svirao belejski ili nerezinski, otkrio je Dario Kučić.
– Koja je razlika? Velika, ubacuje se Mario Mužić. – Puno toga imamo zajedničkog, meh je uvijek bio samo za feštu, oštariju, za kumpaniju i za pir. Najveće su razlike u detaljima nošnje, detaljima melodije, a i ples se razlikuje. Orlec ima tanac po staru, na okolo, z mesta i polku. U Beleju imaju milo-drago, stari tanac i polku. Svaki svoj tanac imamo, a imamo i Zov nevestice kao mantinjadu. Ali svaki tanac na kraju završava s pihanjem, odnosno z mesta.
– Tanca se uz melodiju, bez pjevanja, ali ima i ona „nenu ta nenu, judi nan se smeju, mladu ženu imamo, kruha doma nimamo. Faši vezujemo, do glada krepujemo, faši smo vezali, do glada smo krepali“, ha, ha, ha. A i to svatko izvede na svoj način, umjetnički, govori Dario.
O tome kako se izrađuje tradicionalni creski meh na otoku upute iz prve ruke možete dobiti od još samo jednog čovjeka, barba Ive Mužić posljednji je creski majstor izrade meha.
– Najljepši je meh kada janje ima 25 kilograma, veličina meha ovisi o veličini janjeta. Inače, veći meh se lakše svira. Kako se meh radi? Kada ubijete janjca koža se je stavila u vapno ili pepel. I to zato da bi se dlaka mogla skinuti. U vapnu se koža ne smije držati dugo, jer je prejako i izgrizlo bi kožu, koža smije biti u vapnu najviše dan i pol. To se mora raditi jako pažljivo, jer ako se ne pazi, na pupku se stvori rupica. Janjac se odere, vapno se razmuti u vodi, stavi u kožu i tijekom dana više puta promiješa. Drugi, treći dan mora se počupati dlaka, a kada se to napravi koža se mora dobro oprati i ocijediti. Nakon toga stavi se 250 do 300 grama nitroglicerinskog ulja i svako jutro i svaku večer to se ulje mora lijepo razmazati i upiti po cijeloj koži, ako slučajno ostane negdje mjesto na kojemu koža nije upila ulje, ona će se na tom mjestu stvrdnuti. Nakon pet-šest dana, kada ulje odradi svoje, onda se koža napuhne da dobije formu. I kada se konačno ocijedi, onda se na njega montira glava, kanela i šurla. Tada je meh praktički gotov. No, da bi meh sazrio, treba mu barem godinu dana. Jasno, treba ga dobro očistiti od loja, koji ima jedan specifičan miris. Izbor drva za šurlicu i nije toliko bitan, nekada sam i šurlicu radio, uzelo bi se žigalo, stavilo bi ga se na vatru i polako bušilo, ali prestao sam prije dugo godina. Šurlice mi je radio Franko Kos u Istri na tokarskom stroju. Inače, istarski mih i creski meh razlikuju se samo po šurlici i po zvuku. Istarski mih ima kraću šurlu i ona mu daje visoki ton, naša je malo duža pa je i ton dubolji, pojasnio je Ivan Mužić čitav postupak izrade.
Da su ceski sopci na pravom putu očuvanja tradicije dokaz je i Festval meha/mijeha, koji se u Orlecu i Nerezinama održava od 2011. godine.
– Na festivalu nas se okupi dvadesetak iz Italije, Bugarske, Rumunjske, Mađarske. Mi na Cresu radimo meh od janjaca, u Njemačkoj naprave od krava. Svaki meh ovisi o podneblju. Čiji zvuk je najbolji? Pa naš, naravno, govori Dario, pa nastavlja: Festival je osmišljen tako da mogu doći i grupe, mogu imati sve instrumente, ali u grupi mora biti jedan meh. Kako smo dobili ideju? Imali smo jednog gosta iz Njemačke, Reinharta Richtera, koji je radio u Bruxellesu na zaštiti kulturnih dobara. Dobio sam poziv da idem svirati u vrtić, njemu sam to rekao i on je pitao može li doći poslušati. Djeci sam malo pokazivao, pa sam im zasvirao, onda sam djecu pozvao da zaplešu i taj naš gost se oduševio. I onda nas je nagovorio da krenemo u tu priču. Inače, Mario i ja smo razmišljali i ranije o susretu sopaca, ali samo s otoka. No, on je za prvu godinu riješio i nekakva sredstva, pronašao svirače iz Njemačke, Austrije, Slovačke i Bugarske, mi smo pak pozvali Talijane. Uvijek zovemo nekoga iz Slavonije, Istre, naravno i nekoga s otoka, dodaje Dario koji je pak zaslužan i da se zvuk meha proširio i preko oceana.
– Moja rođakinja Astrid Kuljanić je profesionalna glazbenica, njezin suprug Mat Muntz, koji je rođeni Amerikanac i koji nikad nije vidio meh, zaljubio se u njega na prvi pogled, na prvi zvuk. Odmah je kupio jedan i počeli smo svirati preko Vibera. On meni, ja njemu. Nakon deset dana on je meni svirao potpuno nove melodije. Dobro, riječ je o profesionalnom jazz basistu, ali nema veze. Zaljubio se u taj meh da je sve to usavršavao, čak sada od američkog ministarstva prima stipendiju da promovira i istražuje stare izvorne instrumente i proučava meh zapadnog Balkana. I on je nastupio na našem festivalu, zaključio je Dario Kučić.
Niti barba Ivan, a niti Mario i Dario ne strahuju da će sopci i meh nestati na Cresu. Veliku podršku u svojim nastojanjima da se očuva baština imaju u creskom vrtiću i osnovnoj školi, koji već više godina imaju folklornu skupinu, „meha će biti i kada ne bude nas, sve je zapisano, i za pedeset godina netko će se sjetiti, naći će meh i zasvirat će“, uvjereni su sopci koji svoje nasljednike već sada imaju u mladim snagama, Toniju Fučiću i Ivi Barbalić. A upravo su oni dokaz da se na Cresu itekako cijeni tradicija i baština.
Fotografije i videozapise snimio Aleš Suk
