Simpatično djelo na tragu pučkog teatra s radnjom koju možemo staviti u bilo koji dio Dalmatinske zagore. U nešto više od sat vremena igranja Matija Grabić, Nada Kovačević, Ana Gruica Uglešić, Denis Tomić, Maro Drobnić i Filip Radoš vode nas kroz humoristične situacije zbog nepromišljenog čina samog svetog Jere.
Ono što ovu predstavu čini drugačijom od ostalih na programu jednog profesionalnog kazališta jest da je ona naručena od strane Davora Pavića, pročelnika kabineta župana Splitsko- dalmatinske županije. Početak priče kreće 2018. godine kada su vijećnici županijske Skupštine odabrali spomendan sv. Jerolima (30. rujna) kao Dan županije što je očito pokrenulo lavinu događaja. Tako je Hrvatska pošta 2020. pustila u opticaj poštansku marku, a 2023. župan Blaženko Boban preimenuje „Zračnu luku Split“ u „Zračna luka sveti Jeronim“. Osim što je zaštitnik Dalmatinaca, teologa, studenata i učitelja neki će se možda sjetiti da je i prevoditelj Biblije na latinski jezik pod imenom „Vulgata“. I tu prestaje sve znanje o svetom Jerolimu. Postavlja se pitanje ako je već sveti Jeronim, htio on to ili ne, postao glavna zvijezda Dalmatinaca, mora li ući i u kazalište.
Sve vlasti su do sada pokazale razjedinjenost i neodlučnost oko postavljanja i skidanja ploča palim borcima u Drugom svjetskom ratu, isključivanje pisaca s popisa lektirnih djela zbog nepoželjne vjere ili sumnjive tematike, mijenjanje imena ulica, posebno onih ženskoga roda, čak i zbog antifašističkog opredjeljenja, ali nikad nisu otišle toliko daleko da se miješaju i predlažu naslove u programu rada kazališta.
Devedesetih godina prošloga stoljeća postojali su takvi naputci i radile su se predstave koje su podilazile mentalitet prosječnog Dalmatinca onog vremena, ali to je ostalo daleko iza nas i pretpostavka je da smo krenuli dalje. Čini se da smo ipak samo zatvorili jedan krug onog vremena i otvorili novi, isti krug u drugom obliku. Devedesetih smo pokušavali sprati ljagu sa svog imena jer se vjerovalo i veličalo prošli sistem uzimajući drame Pape Ivana Pavla II. postavljajući ih u nacionalnoj kazališnoj kući, a trideset godina kasnije radimo isto to veličajući same svetce.
I kome sve to treba, možda samom svetom Jerolimu koji je nakon dvadeset i pet godina napustio svjetovni život i posvetio se askezi?! Svojim načinom života dokazuje da je skromnost vrlina, ali naši političari jednostavno ne mogu to prepoznati jer ne bi bili tu gdje jesu da vjeruju u skromnost.
Jedino što spašava cijelu situaciju jest sama ideja drame Siniše Novkovića koji se nije držao čvrsto postulata srednjovjekovnih mirakula, nego na simpatičan način povezuje svjetovno i duhovno. Time drži dramu na tlu pokušavajući nam kazati kako ne postoji viša sila koja će nas spasiti osim nas samih ako ustrajemo u naumu da činimo dobro.
Istaknuti vizual: dio vizuala za predstavu „E, moj Jere“ Gradskog kazališta mladih Split
#E moj Jere #Gradsko kazalište mladih Split #Kritika #predstava #Siniša Novković
