ZA NEUPUĆENE: The Necks su australski trio. Chris Abrahams, klavir i ostale klavijature, Tony Buck, bubnjevi i sve moguće perkusije i gitara, Lloyd Swanton, kontrabas i bass gitara. Osnovani su 1987. Godine u Sydneyju s idejom da nikad ne nastupe uživo, da nikad ništa ne snime i svakako da nikad ništa ne ponove… Kažu: “…Samo smo htjeli svirati glazbu…”.
Njihova glazba se može opisati kao eksperimentalni/minimal jazz, ali to je uzak i nepraktičan opis. The Necks su istraživanje zvuka i glazbenih emocija, izvedbe i koncentracije, predanosti prema najmanjoj ideji koja transcendira daleko iznad glupih genre/defining/marketing bullshita. Posljednji, 18. album BLEED, su izdali prije mjesec dana i krenuli na europsku turneju, svakako bez “želje” da reproduciraju album. BLEED je jedno od “najrahlijih” izdanja The Necksa, narkoleptično putovanje, 42. minute nježne komunikacije instrumenata… ako ne sjednete i ne poslušate u komadu i ne pokušate zaboraviti na T-Com i raskopane ulice po Rijeci… to je kao da odete u WC tijekom završne scene Scorseseovog Taxi Drivera.
Uživo, The Necks improviziraju u smislu da nemaju pripremljen, uvježban piece, naravno da ne moraju vježbati, vrhunski su glazbenici, improvizacija je ovdje stanje njihove svijesti, najmanja glazbena ideja koja transcendira (no shit) do Saturna pa nazad. No bullshit jazz/solos here, samo sviraju glazbu.
ZA UPUĆENE: U subotu, u sold out Laubi su ponovo rasturili.
Chris Abrahams, u kariranoj košulji, sjeo je za piano i još mu dupe nije skroz zasjelo, a odsvirao je nehajnu početnu frazu zbog koje bi većina pijanista trebala odustati od karijere, Tony Buck, koji bubanj najmanje koristi kao bubanj , “pokrenuo” je perkusivni motor i zaboravljanje “sada” je krenulo.
Rijetki kontrabas udarci Lloyda Swantona i there you go.
Bez ikakvog pogleda između sebe The Necks uspiju, bez “pravila” i uz njihovu high/standard glazbenu komunikaciju, izvesti komad od 50 minuta, neprekinut, layer po layer, sonično/harmonični trip koji (ponavljam) transcendira iznad ikakvog žanra.
Nevjerojatno nevidljivi su prijelazi između sekcija i trenutaka kada standardno poimanje melodije i groova postane “samo” zvuk, pure/sound, akustični “napad” koji te odvede do Saturna (no shit).
Isto tako nevidljivim “raščlanjivanjem” zvuka instrumenata The Necks nehajno završe komad, kao da nije ni postojao. Fuck.
Nekako, vjerojatno za njih same, riječ je o procesu zaboravljanja/brisanja. Izaći na pozornicu, tjednima na turneji i svaki put krenuti od blank page…hm…! Nakon 20 minuta pauze The Necks, fucking, naprave to još jednom… Novi komad od 50 minuta. Fuck. Svake večeri. Fuck. Na micro trenutke je drugi piece “zvučao” kao “Sinnerman” Nine Simone. Ali nije.
ZA WANNABEJE-e: Poslušajte, pogledajte sve od The Necks, ima posvuda, primjerice njihov bandcamp… Naravno da imaju i gomilu solo projekata, suradnji i side/projekata…
Glazbena preporuka:
– Jeff Parker – The Way Out Of Easy (2024)
– Various Artist – (Sade Adu, Anohni , Devendra Banhart, Lee Ranaldo, Larraji, Alan Sparkhaw etcetctectetc… 46 pjesama… celebration of trans community… awareness to trans rights) – TRANSA (2024)
– Papa M (David Pajo) – Ballads of Hary Houdini
PS
Ako mislite da fali “putni” dio o Zagrebu: Posjetite bar MORRISON na Črnomerecu, nedaleko od Laube, zadnja stanica tramvaja, do tada zamišljate dekoraciju bara…
Fotografije snimio Zoran Medved
#Lauba #Na putu #The Necks
