Ako vas zanima Mediteran – onaj stvarni, živi, kameni i ljudski, ali i onaj znanstveno promišljen – u petak, 10. listopada, u 18 sati dođite u Gradsku knjižnicu Rijeka. Uz gostovanje zbora Sklad pod ravnanjem Nade Matošević te uz moderiranje Jane Krišković i Ane Lederer, svoju prvu knjigu predstavit će Riječanka dr. sc. Ivana Krtinić. Njezina knjiga „Mediteranizam dubrovačkog scenskog prostora 17. stoljeća“ nastala je na temelju doktorske disertacije obranjene 2022. godine na Sveučilištu u Zadru, pod naslovom „Mediteranizam u hrvatskoj komediografiji ranoga novovjekovlja. Uloga prostora na primjeru smješnica“. S Ivanom smo razgovarali o Dubrovniku, smješnicama, Mediteranu – i o ljubavi prema poslu koji nije nimalo lak, ali vrijedi svakog truda.
Knjiga Vam izlazi nakon dugog procesa rada. Kako je zapravo sve počelo?
– Knjiga je nastala na temelju moje doktorske disertacije i čitava ta priča traje već desetak godina. Iz doktorata sam izostavila isključivo znanstvene dijelove i fokus stavila na mediteranski prostor, na njegovu primjenu i možda revitalizaciju mediteranskog trga u svrhu scenskog prikazivanja. A priča je zapravo počela s diplomskim radom. Imala sam veliku sreću s mentorima. Na diplomskom mi je mentor bio profesor Darko Gašparović, a kao temu sam izabrala Marina Držića i njegove inscenacije koje se događaju na trgu. Tada sam se prvi put susrela s pojmom scenskog prostora. Nisam analizirala Držića kao autora, o njemu je sve već napisano, nego sam se bavila ulogom prostora u djelu. Bilo je prirodno da s time nastavim i dalje – uz poticaj profesorice Ines Srdoč Konestra upisala sam doktorat u Zadru, gdje sam se kroz rad s profesoricom Teodorom Vigato usmjerila prema dubrovačkim smješnicama.
Što su zapravo smješnice?
– To su dubrovačke anonimne komedije koje nastaju u drugoj polovici 17. stoljeća. Malo su istraživane, marginalizirane u odnosu na „veliku književnost“, ne znaju im se autori i često se smatraju hibridnim žanrom. Ali one su životne, lascivne, humoristične – volim ih nazvati sapunicama onoga vremena. Kroz njih se može osjetiti pravi, svakodnevni mediteranski duh.
Dubrovnik Vam je, očito, poseban grad.
– Jest. Godinama odlazim dolje, imam divan krug prijatelja, i provela sam mnoga ljeta u Dubrovniku. Kao i svaki kroatist, zaljubila sam se u taj grad, ali sam imala i priliku osjetiti ga izvan turističkog konteksta – onako, kako stvarno diše.
Ima li Dubrovnik danas još uvijek taj mediteranski duh?
– Dubrovnik je jedan od rijetkih gradova koji je ostao gotovo netaknut. Njegova arhitektura, kakvu poznajemo, nastaje nakon velike trešnje u 17. stoljeću i od tada se vrlo malo mijenja. On je, kao i Venecija, zapravo muzej na otvorenom. Da, Dubrovnik i dalje ima mediteransku dušu – to se najbolje vidi na Dubrovačkim ljetnim igrama, kada grad oživi i vrijeme kao da stane. On je i dalje najsceničniji grad koji ne traži nikakvu intervenciju, jer njegova arhitektura priča sama za sebe.
U knjizi posebno ističete važnost trga kao središta mediteranskog života.
– Trg je srce mediteranskog grada. On objedinjuje tri autoriteta – crkvu, vlast i narod. U Dubrovniku se to najjasnije vidi na prostoru oko Orlandovog stupa, gdje su se ta tri svijeta svakodnevno susretala. To je eklatantan, gotovo udžbenički primjer mediteranskog trga.
Na takvim se mjestima odvijao život – društveni, scenski, politički.
Kako taj mediteranski duh živi danas?
– Čini mi se da danas mediteranski gradovi prodaju priču mediteranskog života, a da ga u stvarnosti više ne živimo. Možda ga osjetimo tek u zimskim mjesecima, kad se turisti raziđu i ostane živjeti autohtono stanovništvo. Placa mi je, recimo, bitan element mediteranskog grada, ali danas ju zovem parfumerija – sve je prilagođeno turistima. Nema više dovikivanja, beštimanja, onog „nisu jagode skupe, samo si se ti slabo udala“. Taj duh nestaje.
Smješnice su, rekli ste, vrlo scenične. Mogu li se ponovno vratiti na pozornicu?
– Naravno da mogu. Sve se može revalorizirati. Primjerice, Požeruh je izveden na plaži Glavanovo u Rijeci – izmješten iz Dubrovnika i svoga vremena, i bila je to jedna od najboljih predstava Riječkih ljetnih noći. Smješnice su vrlo jednostavne i narodne, duhovite i životne. Voljela bih vidjeti čitav ciklus smješnica na mediteranskim trgovima danas.
Knjigu ste posvetili pokojnoj mentorici Teodori Vigato.
– Da. Ona je zaslužna što je knjiga uopće ugledala svjetlo dana. Cilj mi je bio završiti doktorat, nisam planirala knjigu, ali ona je sve to potaknula. Nažalost, nije dočekala ovo izdanje, ali joj je knjiga posvećena. Otvarala mi je vrata, vjerovala u mene i dala mi veliku priliku – kao doktorandici, pozvala me na Dane Hvarskog kazališta, što je veliko priznanje za mladog znanstvenika.
Ipak, prvu promociju imate u Rijeci.
– Da, i to mi je posebno drago. Iako je tema dubrovačka, a studij sam završila u Zadru, Rijeka je moj grad, tu sam započela svoju znanstvenu priču. Nažalost, Rijeka nikad nije pokazivala previše interesa za teme kojima se bavim, više su se vrata otvarala u Zadru i Dubrovniku, ali svejedno — lijepo je vratiti se kući s knjigom u ruci.
Mediteran – pojam koji svi vole koristiti, ali rijetko tko razumije. Što on zapravo jest?
– Mediteran je danas možda najizlizaniji pojam. Svi ga koriste u marketinške svrhe: mediteranska prehrana, mediteranski način života… a zapravo se taj način života jedva održao.
Za mene, Mediteran nije samo geografski pojas, nego prostor susreta – tri monoteističke religije, kultura, filozofija, trgovina. Mediteran je interkulturalnost. On živi u svojim razlikama, u dihotomijama zaleđa i priobalja, zapadnog i orijentalnog, urbanog i ruralnog. Ne treba ga gledati kao unificiran pojam – baš u različitostima je njegova bit. Na tako malom prostoru ima toliko različitosti, koje pritom koegzistiraju. Tako bih ja nazvala Mediteran. I kada sam krenula s tom temom, mediteranizam, onda sam se našla u neobranom grožđu. On nije definiran, ne postoji leksikon u kojem piše što mediteranizam jest. I onda sam se uhvatila onoga što je najmjerljivije, a to je urbanitet. Arhitektura je ta spona između nature i kulture, ona ima i sociološku dimenziju i vidljiva je. O njoj se može govoriti konkretno. Uhvatila sam se arhivskih zapisa o mentalitetu, spajala sam urbanitet i mentalitet koliko je moguće.
Gdje smo mi, kao Riječani, u toj mediteranskoj priči?
– Rijeka ima neka mediteranska obilježja, ali nije mediteranski grad. To je austro-ugarski grad na moru koji na drugačiji način komunicira s morem. Mediteranski su Bakar, Volosko, Kastav… Rijeka nije i ne mora biti. I to je njezina posebnost. Iskreno, meni se sviđa što Rijeka nije previše turistička. Ima svoj ritam, svoju ozbiljnost, svoj mir.
Kad sve zbrojite – što Vam je donijelo ovo iskustvo? – Ljubav prema poslu i spoznaju da se u nešto ludo upuštaš samo ako to zaista voliš. Radila sam iz ljubavi, bez kalkulacije. Nije bilo lako, ali bilo je vrijedno. I zato, kad danas vidim knjigu u ruci, sve mi ima smisla, zaključit će Ivana Krtinić.
Fotografije snimio Kristian Sirotich
#Gradska knjižnica Rijeka #Ivana Krtinić #Mediteran #Mediteranizam #Mediteranizam dubrovačkog scenskog prostora 17. stoljeća
