U godini kada se ponovno otvaraju arhivi jugoslavenskog kulturnog eksperimenta, Begnagrad se vraćaju s CD-reizdanjem svojeg LP-prvijenca — izdanja koje danas djeluje kao vremenska kapsula, ali i kao dokaz koliko je njihova glazba bila ispred svog vremena. U trenutku kada je svjetska scena tek počela flertovati s glazbenim nasljeđem Balkana, oni su već bili tamo — ne kao folklorni ambasadori, već kao subverzivni komentatori. Kao prvi bend s prostora bivše Jugoslavije koji je harmoniku uveo u postavu ne da bi svirao folklor, već da bi ga preoblikovao u ono što su sami nazivali „narodnom za(je)bavnom glazbom“, Begnagrad je djelovao s ironijom, lucidnošću i formalnom neukrotivošću koja je odbijala pripadnost žanru.
Osnovani 1975. godine u Ljubljani kao duet Bratka Bibiča na harmonici i Boga Pečnikara na klarinetu, djelovali su do 1977., uz suradnju s Borisom Romihom na bas-gitari, kontrabasu i udaraljkama, a potom od 1981. do 1983. u proširenoj postavi u formatu benda. Materijal koji čini jezgru njihovog prvog LP-ja, snimljen je 1982. — kompozicije koje većinom potpisuje Bibič, a koje i danas zvuče kao da su stigle iz paralelnog glazbenog svemira. Njihova struktura je razigrana, ali nikad razbarušena; lucidna, ali nikad hermetična. Otvarajuća „Pijan ska“ čuka kao folk pogodan za pogo, oživljavajući studijski prostor estetikom „ida“ – pokreta, skretanja i izbjegavanja pravca.
Bibič se kroz mnoge međunarodne suradnje u posljednjih 50 godina razvio u skladatelja čiji se opus može čitati kao avanturistički dijalog s filmskom glazbom Nina Rote, ali i kao kritika vječnog pitanja europskih glazbenih festivala svojim sudionicima – “što vama znači termin world-music?”. Stoga ne čudi reizdanje britanskog Recommended Records, etikete čiji katalog tvore izvođači s lijeve strane prog-rocka — tzv. rocka-u-opoziciji. Begnagrad mapiraju kao “neo-balkansko-alpsku avangardu”, a tu je i 32-strana knjižica. Upravo s tih polazišta djelovali su i Istranova, s kojima Begnagrad nastupa na open-air festivalima Rocka u opoziciji u Ljubljani, 1980. i 1982., kao i na interijer-izdanju iz 1981.
Na tom planu, Begnagrad je imao šarma koji je nadilazio lokalne okvire. Austrijska folklorna glazba na harmonikama – tzv. Oberkrainer, zapravo je aproprijacija Ansambla braće Avsenik (1953.) – slovenskog skladatelja Slavka Avsenika poznatog sve do SAD-a, čime bi američki glazbeni satiričar “Weird Al” Jankovic, inače harmonikaš, bio Bibičev duhovni brat. Čak su i vršnjaci, Bibič je rođen 1957., a Yankovic 1959. godine! Bibič nastupa kao kritičar i reinterpretator, što ga stavlja u širi kontekst zapadnoeuropske scene, gdje se tradicija ne reproducira, već preispituje. Reizdanje LP-ja “Begnagrad” nije samo povijesni dokument, već i poziv na ponovno slušanje — s ušima koje danas možda bolje razumiju što je Begnagrad zapravo svirao. Skladbe “Romantična” i “Bo že” provociraju korijene umjetničke glazbe kao glazbe primarno za ples i druženje u javnosti, kao okapanje s tradicijom.
Kontrabasist i multi-instrumentalist Nino de Gleria s bubnjarem Alešom Rendlom pridružuje se bendu u drugoj fazi djelovanja, kao skladatelj supotpisuje “Coc n’ Rolla (Ljubljana ponoči)” kao prepoznatljivu noir-temu s kakvom su na svojoj strani Europe repertoar posolili The Pogues, iako je u aranžmanu Begnagrada daleko više kreativnog safta i dekonstrukcije. De Glerijina “Žvižgovska Urška” otkačenost pomiče u viši registar, temu vodi dvoglasno fućkanje s funky-blues walkingom kontrabasa kao pozitivni statement vitalnosti.
U vremenu kada se glazba sve češće svodi na algoritamski predvidljive forme, Begnagradovo reizdanje djeluje kao podsjetnik na mogućnost otpora kroz zvuk. Njihova glazba je poziv na igru, na ples, na kritiku i zajedništvo. U spoju fućkanja, kontrabasa, harmonike i ironije, Begnagrad ne nudi nostalgiju, već aktualnost. Ne vraćaju se da bi bili prisutni u prošlosti, već da bi nas podsjetili da je glazba uvijek bila i ostala prostor slobode – ako joj to dopustimo.
