U Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca je 29. studenog izvedena premijera opere „Arijadna na Naksosu“ Richarda Straussa, u suradnji s opernim kazalištem iz Ljubljane. Bila je to ujedno i oproštajna režija intendanta na odlasku, Marina Blaževića. Nakon postavljanja „Elektre“ riječka publika je vidjela još jednu Straussovu operu, a obje su u Rijeci izvedene prvi put.
„Arijadna na Naksosu“ je vrlo zahtjevna opera, ali i vrlo specifično kompleksno djelo. U ovoj operi pratimo dvije priče, te imamo operu u operi. Jedna priča govori o nastanku opere koja ne smije biti dosadna i treba biti prihvatljiva za široku publiku. Taj dio predstavlja prolog ovog djela. Sam čin poslije prologa (možemo definirati prolog i čin i kao dva čina) je priča iz grčke mitologije o kretskoj princezi Arijadni. Opera ima elemente komičnog, a u samu radnju priče o Arijadni uključeni su i likovi talijanske commedie del arte.
Izvedba djela je počela vrlo originalno, a scena u prologu je predstavljala kazalište koje to više nije, i koje je prodano tajkunu. Vidjela se i dekadencija našeg suvremenog društva, ali i Beča iz 1912., iz vremena praizvedbe ove opere, Beča koji je srljao u Prvi svjetski rat.
Prateći taj dio predstave moglo se razmišljati o mnogo različitih pitanja.
„Koliko smo napredovali kao društvo u poštivanju ljudskih prava i jesmo li postali veći mirotvorci?“
„Je li današnja Europa naprednija od Europe s početka 20. stoljeća?“
„Koja je uloga umjetnika u našem društvu, i mogu li umjetnici mijenjati svijet?“
„Trebaju li se umjetnici prilagođavati širokoj publici?“
„Je li umjetnost namijenjena intelektualcima ili širokim masama ljudi?“
„Trebaju li se izvoditi djela koja su široj publici dosadna?“
Iako je u izvedbi sve u obliku komedije i šale prisjetio sam se epizoda s riječkim kazalištem i u vrijeme socijalističke Jugoslavije, kao i u vrijeme kada već postoji samostalna Hrvatska. U osamdesetim godinama bilo je prijedloga da se kazalište pretvori u skladište, kao i ideja da Rijeci ne treba kazalište.
U novoj državi bio je pak slučaj da se pomišljalo da se na zgradu kazališta stavi ovrha u slučaju nemogućnosti otplate duga stranim kompanijama.
„Kako je uopće moguće da u društvu dođe do takvih prijedloga?“
„Jesu li prošla vremena s takvim prijedlozima, ili možemo općenito za kulturu očekivati mnogo gore?“
U drugom dijelu scena i kostimi su nas odveli u čarobni svijet grčke mitologije, svijet koji je oblikovao europsku kulturu i umjetnost, te smo pratili dvije ljubavne priče: Arijadninu, te Zerbinettinu. Iako je lik Arijadne u naslovu opere, Zerbinetta je glavni lik koja pokreće dramsku radnju.
Na kraju sve sretno završava, što nam daje nadu da i današnji svijet može biti bolji.
Režija Marina Blaževića, našeg intendanta na odlasku, bila je izvrsna i puna originalnih ideja. Scena je vrlo jednostavna, u oba dijela izvedbe, ali vrlo upečatljiva i dojmljiva. Kostimi su originalni, u prvom dijelu uglavnom pokazuju svijet s početka 20. stoljeća, a drugom dočaravaju „mitološko i legendarno doba Grčke“.
Izvedba opere bila je briljantna. Treba pohvaliti i dirigenta Villu Matvejeva, kao i soliste, posebno sopranistice Edith Haller (uloga primadone i Arijadne), Ninu Domingo (Zerbinetta), te tenora Luisa Chapu (uloga tenora i Bakha), kao i Giorgia Suriana i druge.
U ovoj sezoni dobili smo zaista izvrsnu izvedbu Straussove opere.
Istaknuta fotografija: Kazalište Ivana pl. Zajca
#Arijadna na Naksosu #HNK Zajc #Opera
