Gitarist, skladatelj i multi-instrumentalist Zoran Majstorović iz Rijeke objavio je novi album „Oramai”, svojevrsni nastavljač albuma „The Road to Skitacha” (2016.) ansambla Atma Mundi uz hrvatsko-talijanski sastav glazbenika. Hrvatske kolege Borka Rupenu na bubnjevima i gostujućeg pijanista Matiju Dedića, sada je zamijenio Branko Sterpin na trubi, dok su ostali sudonici „Oramaia” iz Veneta i Friulija: Michele Polga na saksofonu, Francesco De Luisa na klaviru i Alvise Seggi na kontrabasu. Bubnjeve svira Adam Pache, rođen u Sydneyu, koji se nakon dugog boravka u New Yorku doselio u Bolognu. U razgovoru koji islijedi, prošli smo svim najvažnijim koracima Zoranove biografije, uz nekolicinu provokativnih pitanja na račun njegove skladateljske i umjetničke karizme.
Hard-bop album snimljen prije mjesec i pol dana, objavio si prije tjedan dana, je li po motivima blizak Atma Mundi Ansamblu od kojeg je prošlo već 8 godina?
Blizak je albumu „The Road to Skitacha” iz 2016. godine ponajviše po tome što je na oba albuma formacija sekstet s istom instrumentalnom postavom i to su jedina dva albuma koja sam snimio u takvoj formaciji. Još jedna sličnost je veza s istarskim specifičnostima, tada su to bili Jure Grando i Skitača, a ovaj put su to Epulon i Ognoben. Sada razmišljam koje su razlike između ta dva albuma, ovaj je svakako više hard-bop kao što kažeš, ali neki istarski hard-bop pošto u zadanim melodijama često tretiram trubu i saksofon kao tanku i debelu sopilu i harmoniziram ih unutar zapisanih varijanti istarske ljestvice. Mislim i da je ovaj album puno više konceptualan, imena skladbi počinju slovom O aludirajući na simboliku kruga, ima puno više slobodne improvizacije unutar samih kompozicija i iz ove perspektive mi se čini koherentniji. Uglavnom, poslušajte „Oramai”, može se naći online na svim digitalnim platformama za slušanje glazbe.
Otkud dolazi naslov „Oramai” i kojim točno jezikom se pripovijeda priča iza njega?
Oramai je bila neka vrsta poštapalice mog nonota Albina s kojim sam odrastao na Kantridi i koncept njegovog značenja te riječi mi je oduvijek bio zanimljiv i nekako egzotičan jer je ta riječ u njegovoj interpretaciji mogla značiti jako puno toga. Nekakav doslovniji prijevod bi bile riječi „već” ili „napokon”, a simbolika toga u kontekstu ovog albuma i ovih glazbenika s kojima sam ga snimio je ta da smo napokon, nakon već zaboravljene pandemije Covida-19, opet počeli putovati i svirati zajedno. Album priča o tome kako se različite kulture spajaju kroz glazbu. Jazz je stil glazbe nastao u SAD-u, elementi istarske ljestvice su prisutni u kompozicijama, ja sviram arapsku lutnju i afričku koru, a pripovijeda se hrvatskim i talijanskim jezikom i svim njihovim spojevima, varijantama i dijalektima.
Publika te poznaje i po koketiranju s folklorom, arkadijsku melankoliju Dunje Knebl si doveo pred gudački kvartet. Nisu li Dunjin izričaj uz taj idiom klasni oksimoron?
Spajanje tradicionalnih pjesama i gudačkog kvarteta sigurno može biti promatrano kao klasni oksimoron, budući da su gudački kvarteti formati koji su možda i najčešće od svih klasičnih formata nastupali po raznim dvorovima, a danas nepoznati autori tradicionalnih pjesama su za te iste dvorove radili i ginuli. Naravno, ovo je samo hipoteza, ali mislim da kroz povijest ima uporište u stvarnosti iako je to teško provjeriti s ovim vremenskim odmakom. Spajanje prividno nespojivog, glazbeni i klasni oksimoroni, kombiniranje autohtonih instrumenata iz jedne kulture sa glazbom iz druge kulture, to je upravo ono što mene zanima i što želim raditi.
Je li takav način razmišljanja na tragu formata albuma Leoša Janačeka kakvog je snimila Iva Bittova uz Skampa Kvartet, mislim na album „Moravskih narodnih pjesama” iz 2004.?
Leoš Janaček, osim što je bio skladatelj klasične glazbe, bio je i sakupljač tradicionalnih pjesama kao što su kod nas bili Ivan Matetić Ronjgov ili Vinko Žganec, a Iva Bittova često izvodi njegovu glazbu u raznim formacijama. Kada je 2019. gostovala u Rijeci na Porto Etno festivalu zajedno smo izvodili i Janačekovu glazbu, a poslije smo snimili album potpuno improvizirane glazbe. Na albumu „Sonce” koji smo Dunja i ja snimili i koji je izašao 2022., izabrali smo deset hrvatskih tradicionalnih pjesama koje sam obradio za glas, razne žičane instrumente koje sviram i za gudački kvartet i mislim da smo stvorili unikatan zvuk, iz ove perspektive neovisan o bilo kakvoj klasnoj ideologiji. Sva glazba je uvijek na tragu nečega i mislim da je u današnje vrijeme originalnost u velikoj mjeri zavisna o kombiniranju stilova.
Svakim si albumom drugačiji, usred lockdowna realizirao si zahtjevnu orkestralnu produkciju. Gubiš li kontinuitet namjerno ili ti je diskografija stvar puke dokumentacije?
Orkestralna produkcija, odnosno moj album „Musical migrations” koji sam snimio s orkestrom Jazzistra, definitivno reflektira moje poimanje spajanja kultura kroz glazbu i mislim da je na tragu onoga što radim na svim svojim diskografskim uradcima. Što se tiče kontinuiteta, bojim ga se, jer mislim da on nije dobar za mene, pa čak bih rekao i generalno za umjetnika. Kontinuitet ne znači nužno uniformiranost, ali realno je da se teško odviknuti ako stvoriš ovisnost. Diskografiju doživljavam kao dokumentaciju određenog procesa i mislim da je to vrlo važno, da iza neke realizirane ideje ostane trag. Naravno da se diskografija potpuno promijenila u posljednjih 20 godina i da tu više nema govora o financijskoj isplativosti, pogotovo u stilovima glazbe kojima se ja bavim, tako da je neminovno o diskografskim izdanjima razmišljati kao o dokumentaciji ali itekako važnoj i nužnoj dokumentaciji.
Album Oramai, snimljen s glazbenicima iz Trsta i Pule, prožet je istarskim folklorom povodom UNESCO-ova priznanja nematerijalne baštine. Kakav vajb istarska ljestvice ima u talijanskom jazzu?
U biti nitko od talijanskih glazbenika nije iz Trsta; Michele je iz Padove, Alvise iz Venecije, a Francesco iz Cervignana. Geografski gledano, jedan mali dio istarskog poluotoka je u Italiji, a utjecaj talijanske kulture na prostoru Istre je definitivno prisutan tako da talijanski glazbenici „imaju uho” za istarsku ljestvicu. Ono što je značajka albuma „Oramai” je taj spoj folklora i uvjetno rečeno akademske glazbe, spajanje nečega što teoretski možda nema puno dodirnih točaka, ali u praksi ispada drugačije. Drago mi je da si upotrijebio izraz „talijanski jazz”, jer je njihova scena zaista velika i vrlo otvorena za razne crossover suradnje i projekte pa tako vjerujem da ćemo i s ovim sastavom i albumom odsvirati dosta koncerata u Italiji, a što se tiče generalnog vajba istarske ljestvice, vjerujem da će jednog dana legitimno zvučati pitanje kakav ima vajb američki hard-bop u istarskom jazzu.
#Atma Mundi #novi album #Oramai #razgovor #Zoran Majstorović
