“Došao je trenutak kada sam osjetio da me sad freske dozivaju i da se ja moram jedino odazvati”, kazao mi je Igor Grbić dok smo razgovarali povodom predstavljanja njegove nove knjige: Istarska freskočašća: Iskorak. Obojeni Bog.
Grbić, kao jedan od istaknutih istarskih autora na ovogodišnjem jubilarnom 30. izdanju Sa(n)jam knjige u Istri, predstavio je svoju knjigu u nedjelju, posljednji dan sajma u Histrokozmosovom programu Istra ispod kore. Sa mnom je razgovarao i o ostalim plodovima svog književnog stvaralaštva. Naime, prije svega mjesec dana održana je promocija njegova prvog romana – Pokreti u Bulji, a nova djela samo naviru. I sam kaže da je u početku nastajanja Freskočašće naivno mislio da će freskama posvetiti samo jednu knjigu. Za sada su u planu čak četiri, a on govori: “Ne mora se živjeti, ali pisati se mora.”
No, kroz razgovor je Grbić otkrio mnogo više od budućih stvaralačkih nastojanja i sadržaja nedavno objavljenih knjiga. Razgovarali smo o imaginaciji i mašti te razlici između ova dva pojma za koja kaže da se često poistovjećuju. On je upravo kroz imaginativno promatranje pristupio freskama o kojima piše u svojoj knjizi.
Napose, objasnio nam je zašto je Indija njegov duhovni dom, a Istra domovina njegove duše.
Na ovogodišnjem sajmu predstavljate Istarska freskočašća: Iskorak. Obojeni Bog, prvu od četiri knjige posvećene razmatranju istarskih fresaka. Što je freskočašće?
Kao što je hodočašće kretanje prema svetinji kroz hod, tako je freskočašće kretanje prema svetinji kroz freske. Čašćenje svetog zagledanošću u i kroz freske. Knjiga se površinski bavi istarskim freskama, ne na neki povijesnoumjetnički način, nego kroz njihovo sasvim otvoreno, imaginativno promatranje i proviđanje. Takvo freskočašće vodi u svijet u pozadini svih tih fresaka, svijet koji je kroz freske tek provirio.
Kako ste odlučili posvetiti čak četiri knjige istarskim freskama?
Kao i obično, nije to bila nikakva moja odluka. Došao je trenutak kada sam osjetio da me sad freske dozivaju i da se ja moram jedino odazvati. U početku sam naivno mislio da će to biti samo jedna knjiga. Ali, eto, odonda je napisana i druga, treća još inkubira, a četvrta je tek u obrisima.
Zadnja rečenica Vašeg predgovora kaže da se ne mora živjeti, ali da se pisati mora.
Tako je kod mene, a vjerujem i kod svakog pisca koji zna da je zato rođen.
Što vas je najviše inspiriralo u procesu nastajanja prve knjige? Neki konkretan detalj, konkretna freska…
Vjerojatno freska Živog križa u crkvici svete Katarine u Lindaru kod Pazina. Njoj u knjizi i jest posvećeno najviše prostora. Riječ je o osebujnom motivu u kojem kraci križa na kojem je Krist raspet oživljavaju i pretvaraju se u ljudske šake. Kad sam je ugledao osjetio sam ne samo ljubav na prvi pogled, nego pravu malu opsjednutost. Ključna je razlika između načina na koji povjesničar umjetnosti motri fresku i onog na koji to čini pjesnik, dakle netko tko joj pristupa na valu imaginacije.
Tu među ostalim spadaju i detalji koji čak i ne pripadaju nužno samoj fresci. I tu kao primjer može poslužiti lindarski Živi križ. Za jednog od freskočašća k njemu, u dijelovima oltara zatekao sam bubamare. Jednu čak u očnoj duplji isklesane ljudske lubanje. Za pjesnika to nije slučajna distrakcija koju treba naprosto eliminirati iz interpretacije, već se nameće kao njen punopravan segment.
Cijeli drugi, još neobjavljeni, svezak najozbiljnije računa i s gnijezdom koje su lastavice svile preko freske ‒ Boga Oca! ‒ u apsidi jedne druge crkvice. Ako je petstotinjak godina nakupljenih od trenutka kad je neka freska nastala proizvelo još nešto na njima, primjerice bubamare ili gnijezdo lastavica, ja onda takvu fresku doživljavam kao doslikanu, motivom koji moram uključiti u doživljaj i tumačenje prizora. Duboko osjećam da i to pridonosi očuvanju starine živom, umjesto da je naprosto konzerviramo, fosiliziramo, strpamo u najbliži muzej i onda obilazimo kao kuriozitet prošlosti, s nama nepovezan, s kojeg treba tek povremeno očistiti prašinu.
Spomenuli ste imaginaciju. Što ona za vas predstavlja u kontekstu ovog djela, a što mašta? U predgovoru knjige ističete važnost autentične imaginacije. Možete li to malo pojasniti našim čitateljima?
Razgovorni jezik imaginaciju poistovjećuje s maštom. Nemam ništa protiv toga, ali ja slijedim one romantičare koji su prije dvjestotinjak godina to dvoje pažljivo razmrsili. Mašta je niža, puko akrobatska vještina žongliranja elementima ove naše stvarnosti na koju smo navikli, ovog našeg svijeta koji tako naivno nazivamo stvarnim. Te elemente mašta rekombinira, ali iz njihovog svijeta nikad ne izlazi. To je moć koja se iscrpljuje u onoj popularnoj uzrečici da mašta može svašta.
S druge strane, imaginacija je daleko viša moć, Božji organ u čovjeku, treće oko… Ona ne pristaje na svijet kao nešto dano, gotovo, servirano za pasivnu konzumaciju. Kad se ona aktivira, ona vas iz ovog svijeta izbija. Možete slobodno ostati u ovom svijetu, ali više niste od njega. Vidite ga dvostruko jer kroz ljušture te sad već bivše stvarnosti ukazuje vam se zbilja toliko zbiljskija. Dakle, imaginacija je, za razliku od mašte, sila koja vam omogućava da ovaj svijet iščitate u njegovom dubinskom smislu, kao simbol.
Spomenuli ste u predgovoru kratko, ali poprilično dojmljivo, taksista u Makedoniji koji Vas je dovezao do zabačene oslikane crkve koju ste htjeli vidjeti i onda stao objašnjavati kako su te freske svojedobno izradili monasi da si u toj pustari nekako ispune vrijeme. Koliko se freske banaliziraju i koliko je u današnjem vremenu čovjek uopće svjestan njihove važnosti? Jesu li zanemarene, održavaju li se i što zapravo podrazumijeva njihovo održavanje?
Da, ta taksistova izjava bila mi je u isto vrijeme i simpatična, u toj svojoj nevinosti, i jeziva, u tolikoj neosviještenosti: umjesto povučenika koji slikaju da i kroz svete prikaze izađu iz vremena dobivamo dokoličare koji vrijeme samo ubijaju! Kao što sam rekao, meni se ova knjiga sama nametnula, ali kad počnete raditi, osjećate koliko vam je zapravo stalo do toga da taj svijet približite današnjem čovjeku.
To je jedan svijet koji izgleda kao nešto nama danas potpuno irelevantno, prevladano. Tome pogoduje i način na koji ga naša službena znanost predstavlja. Upravo to konzerviranje, fosiliziranje i promatranje s distance mene uopće ne zanimaju i ne vjerujem da takav pristup ikome donosi ikakvu zbiljsku korist. I tu opet nastupa imaginacija. Dakle, ako uspijete prići tim freskama tako da ne čitate vi njih, nego one vas, da vi postanete njihova žrtva, da se prepustite, otvorite, onda stvarno možete, u slučaju da vam imaginacija nije usahnula, doživjeti kako se one prelijevaju u sadašnji trenutak i mjesto iz kojih ih gledate i doživljavate.
Mogu vam progovoriti i koječime što nije bila namjera, možda čak ni moguća namjera njihovih autora i uopće vremena u kojem su nastale. Da bi ostale na životu, one uistinu moraju progovarati uvijek, a jedini način da prežive doslovno je baš to ‒ da ostanu žive. Međutim, žive mogu ostati jedino ako im prilazi živ čovjek, a ne spodoba u skafanderu sa steriliziranom pincetom u ruci koja će samo rekonstruirati izgled, prepoznati stil pa ih shodno tome uredno pospremiti u ovaj ili onaj pretinac prošlosti, uvijek samo prošle.
Koji vam je motiv ili lokalitet bio najzahtjevniji za razmatranje?
Neke me freske ostave potpuno hladnim. Nema sumnje da je u takvim slučajevima greška u meni: reagirati treba na sve što vam u životu dolazi ususret, pa tako i na svaku sliku. Ali teško mi je ikako osim s gađenjem reagirati na, recimo, kakvu fresku nastalu na ruševinama srednjeg vijeka i otvorenu prema nekim novim stilovima, koji svjedoče jedino o degeneriranju autentične, duhovne umjetnosti u manirizam i kič.
S druge strane, postoje freske kojima se dugo izlažete i onda osjetite kako u vama staju svrdlati. Neke freske, kao spomenuti Živi križ ili famozni Ples mrtvaca u Bermu, dovoljno su “otkačene” ‒ bar nama danas ‒ da bi se na njih reagiralo već na prvu loptu.
Kažete da je Indija vaš duhovni dom, a Istra domovina duše.
Kada uopće razlikujemo to dvoje, obično kažemo da je duša niža ‒ načelo upojedinačenja, ono po čemu ja jesam ja a ti jesi ti ‒ a duh viši ‒ otisak naše istinske, božanske naravi. Po duši smo svi različiti; po duhu, u konačnici, svi smo isti. Duša se tako vezuje i uz osjećajnost, naklonosti i tome slično. Duh operira snagom imaginacije.
U meni, duh ima boje Indije. Indija me stala dozivati još u srednjoj školi i ja sam je duhom pohodio godinama prije no što sam u nju zašao i tjelesno. O famoznoj indijskoj duhovnosti nisam tako morao ništa bitno učiti, nego je naprosto početi prepoznavati kao dubinski svoju. Indija svijet duha artikulira na jedan meni vrlo blizak način i zato je i osjećam kao svoj duhovni dom. Istra, pak, gdje sam rođen tijelom, u meni progovara duševno.
Duh se kroz nju prelama u svaki njen kamen, svaki list, svakog mrava, koji mi se otkrivaju kao uvijek po još jedno ukazanje samog duha. Lijep je to, intenzivan život. Ako bih trebao spojiti Istru i Indiju ‒ a oblikom i jesu vrlo slične, što je meni strašno dojmljivo! ‒ mogao bih reći da se Indija izlijeva u Istru i progovara kao histrizirana Indija. U takvom smislu to i radim u ovoj knjizi, kao i u prvoj, Istriji glagoljuštoj, koja s Istarskim freskočašćima snažno korespondira.
Prije otprilike mjesec dana održana je promocija vašeg prvog romana: Pokreti u Bulji. Možete li nam ukratko reći nešto o njemu te podijeliti s nama planove za nadolazeće projekte u bliskoj budućnosti?
Pokreti u Bulji roman su na kojem sam, prije samog zapisivanja, godinama radio jer se najprije godinama postupno ispisivao u meni. Točnije je dakle i opet reći da je tekst prvo sam radio iznutra. To je “pulski” roman, u kojemu je Pula preobražena u karnevalizirani svijet u kojem vladaju preobraženi zakoni prostora, vremena, fizike, kemije ‒ svega. Sred takvog svijeta preobražava se ponajprije protagonistkinja romana, koja radosno trampi radno mjesto profesorice na sveučilištu za ono šankerice u lokalnoj krčmi pa kroz sitne događaje, okružena grotesknim likovima, putuje kroz alkemijski godišnji ciklus, od nečeg bliskog olovu prema nečem što je bliže zlatu.
Puno se toga zbiva u samom jeziku, koji je i ovdje svjetotvoran, zapravo jedan od aktera. Roman je moguće čitati na mnogo načina: kao humorističko štivo, kao himnu i opijelo jednom gradu, kao poligon jezične razigranosti, kao kritiku ove zapadne civilizacije na izdisaju, kao svjedočanstvo o duhovnom odrastanju jednog lika itd. A što se tiče budućnosti… Uz, naravno, nastavak rada na tetralogiji Istarska freskočašća, imam i dosta već zgotovljenog ili tekstova koje bi polako trebalo početi pripremati za objavljivanje: priča, eseja, pjesama…
Istaknuta i ostale fotografije: Matea Čelebija
#freskočašće #Igor Grbić
