S novom dramskom sezonom Drame HNK Split nakon tri godine, vrata otvara i Scena 55, prostor namijenjen komornijim dramama intimnijeg sadržaja. Tako je svjetlo dana ugledala i drama Antonele Tošić „Bolna djeca u cvijeću“ kojoj je 2023. dodijeljeno drugo mjesto Nagrade za dramski tekst „Marin Držić“.
Na prvi pogled imamo neuobičajenu priču odnosa mlade feministice i pripadnika navijačke skupine Torcida te njihovog (ne)razumijevanja. S druge strane, to bi bio suhoparni okvir oko kojeg se vrti osnov radnje. Ovo je drama o odrastanju, prihvaćanju sebe, bolnim procesima kroz koje prolazi sva mladost.
Glavne uloge nose On i Ona (Pere Eranović i Rea Bušić ) koji su se hrabro uhvatili u koštac sa karakterima koje predstavljaju i čiju suštinu ogoljuju dio po dio do same srži. Zahtjevan je to psihološki proces, ali glumci su ga hrabro preuzeli na sebe.
Na početku upoznajemo energičnu Nju, samosvjesnu mladu ženu na pragu zrelosti kojoj je svijet pod nogama. S druge strane je On, a između njih je društvena mreža koja zrcali njihov odnos. U njihov odnos ulazimo in medias res jer brzo saznajemo da je već osuđen na propast. Ni to nije toliko strašno kao spoznaja da se on ipak nastavlja jer postoji neka nit koja ih veže, ali ni sami nisu sigurni koja pa bezglavo produbljuju odnos. Sve je popraćeno video projekcijama za koju je zadužen Karlo Antunović Ljubica a koje su se na platnu pojavljivale samo kao naznake da nas ponekad podsjete kako njihov odnos nije stvaran već dio virtualnog svijeta te kao iščekivanje u nekim situacijama koje stvaraju dodatnu napetost.
Redatelj Vinko Radovčić vješto vodi glumce kroz situacije i svakoj posvećuje dovoljno prostora kako bi je doživjeli u potpunosti, ritmički ujednačeno pa kada osjetimo zamor nekim prizorom razbije ga dinamičnom izmjenom. Sreća je da je i sama autorica Antonela Tošić imala priliku surađivati kao dramaturginja što znači da je bila u doticaju sa svojim tekstom i na pozornici te uvidom olakšala proces kako redatelju tako i glumcima. U cijelom procesu neizostavan je Alen Čelić koji je zadužen za scenski pokret. Duže vremena nema njegovog potpisa u izvedbama tako da je svojim radom dodatno osvježenje predstave. Sve kutove pozornice su pokrili čistom scenskom izvedbom prikazujući svoj odnos ponekad bliskim, ponekad udaljenijim. Posebno bih istaknula dijelove koji se odnose na njihov odnos gdje im je obični stol poslužio kao pregrada koja ih rastavlja u njihovim svjetovima, ali i tanka pregrada koja bi se lako mogla srušiti, kada bi htjeli. Scenograf Filip Triplat ponudio je jednostavna scenska rješenja u kojima se ponekad ruši i četvrti zid, ali je minimalizmom ogolio scenu i dozvolio likovima da dišu.
Oblikovatelj svjetla Boško Kutlešić Bijader i Željko Mravak kao oblikovatelj tona pazili su na nijanse pri izražavanju, jači zvukovi i svjetlo pri dramatičnim trenutcima te prigušeniji u sjetnoj atmosferi. Svjetlo stolne lampe koje odaje dojam intimnog prostora, djevojke suočene sa svojim strahovima i priznanjima. Asja i Goran Cetinić Koća kao skladatelji koji su uveli glas djevojčice potpuno su nas prebacili u dimenziju svjetova dvaju likova koji se bore sa svojim demonima pokušavajući pronaći način kako nastaviti dalje. Kostimografkinja Anita Goreta izvrsnim odabirom odjeće nam je opisala likove na prvi pogled. On u neupadljivoj odjeći, tipični predstavnik obožavatelja nogometa i Ona kao Margot Kidder, mlada nadobudna žena željna života, ali s nekom misterioznom sjetom u očima.
Cijelo djelo ima jednu notu univerzalnosti u sebi jer će uvijek postojati ljudi s različitim životnim uvjerenjima koji se privlače i koji će tu istu privlačnost teško ostvariti baš zbog uvjerenja. No ovdje nije riječ o univerzalnoj temi već od mladim ljudima koji se spremaju zakoračiti u zrelost života. Svjesni su toga, a pravi put je teško izabrati. Iako su u središtu radnje likovi koji pripadaju određenim društvenim skupinama, oni pokušavaju srušiti sve te granice između nas koje su nepotrebne. Potrebno je samo da budemo iskreni jedni prema dugima, ali to je očito najteže. Zbog toga radimo sve usputne greške na ovom putu kojeg zovemo život. Zatvorimo se u svoje čahure društvene pripadnosti jer se tako osjećamo sigurnijima.
Zaokruženom kompozicijom u proteku od 365 dana ponovo susrećemo naše likove u nekim novim životnim okolnostima – jesu li ostali isti, jesu li se promijenili, jesu li još zaštićeni društvenim okvirima?
Jesu li shvatili da „Ne postoje dobre i loše feministkinje. Postoje samo ljudi u progresu.”
Istaknuta fotografija: HNK Split
#Bolna djeca u cvijeću #HNK Split
