„Ta nesreća koju je doživjelo Sarajevo učinila me je jako tužnom. Nisam mogla da vjerujem da se to može uopće desiti, pogotovo što je moja generacija odrasla u uvjerenju da se više nikada neće ratovati. Rat, brutalnost i barbarizam koje je Sarajevo doživjelo – mene su šokirali. To je bila potpuno suprotna slika onog Sarajeva gdje sam osvojila prvu zlatnu medalju. Najdirljivije je bilo u Lillehammeru 1994., kada smo svi plakali za Sarajevom. Međutim, današnje Sarajevo slavi svoje olimpijske jubileje, slavi radost života, i to je pravi putokaz za budućnost ovog grada. I u tome ponosnim Sarajlijama treba pomoći“, izjavila je Katarina Witt osvajačica zlatne medalje na sarajevskoj Olimpijadi.
Venn schon Berlin, dann Potsdam
„Nije li politika, zapravo, vještina da se slaže u pravi čas“, pripitkivao je zbunjeni Volter njemačkog kralja Fridriha Velikog dok su šetali parkom dvorca Sanssouci („Bezbrižni“) u Potsdamu kraj Berlina. Francuski filozof Volter je bio rado viđen gost na dvoru kralja Fridriha koji je, kao što je poznato, perfektno govorio francuski jezik. I ne samo govorio, nego i pisao poeziju na francuskom jeziku, što se vidjelo iz obimne prepiske sa Volterom. U sabranim djelima ovog kralja sa poetskom dušom bilo je, vjerovali ili ne, 30 tomova maštovite poezije. Za razliku od kralja Fridriha bivša njemačka kancelarka Angela Merkel je sjajno recitirala ruske pjesmice. No i naša draga „tante Angela“ je imala svojih blistavih trenutaka. Još mi je u svježem sjećanju jedna scena sa evropskog prvenstva u nogometu u Austriji (2008.).
Bastijan Švajnštajger je nakon postignutog efektnog gola razdragano potrčao prema tribini da radost podijeli sa kancelarkom Angelom Merkel. Dok je Bastijan trčao prema njoj Angela je razmišljala šta uraditi. Srce joj je govorilo da slavnog nogometaša treba zagrliti, a razum je govorio „ne“. Pobijedio je razum. To je bila njezina, možda i najveća greška u karijeri. Dobro je vući razumne poteze, ali ne uvijek. Kaja Kallas, nova šefica EU diplomacije, bi u ovakvoj prigodi zasigurno povukla „nerazuman potez“. No vratimo se ovom lijepom gradu kraj Berlina, gdje je po završetku 2. Svjetskog rata oformljen čuveni Postdamski sporazum, koji su potpisali Truman, Staljin i Čerčil. Potsdamom dominira čarobno lijepi dvorac Sanssouci koji je sa svojim vrtovima, fontanama i prekrasnim građevinama još i danas pravi magnet za turiste , a smješten je u bajkovitom šumskom krajoliku ispresijecanom rijekama i jezerima. Ovdje je nekad završavao Berlinski zid, točnije granica između zapadnog Berlina i Istočne Njemačke išla je sredinom mosta Glienicker preko rijeke Havel. Ovaj most je zapamćen i kao mjesto razmjene ratnih zarobljenika-špijuna za vrijeme hladnog rata između SAD i SSSR-a. Slavni Stiven Spilberg je mnogo godina kasnije u ovom čudesno lijepom krajoliku snimio jedan od svojih filmova sa Tom Henksom u glavnoj roli. Priča se da je filmsku ekipu tokom snimanja posjetila tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel koja je ovih dana ponovo „uskrsnula“ u javnosti sa promocijom svoje tek završene knjige memoara. Ne sporim slavu i moć političara, ali su glumci u onoj zlatnoj eri Holivuda bili puno važniji. Tom Henks je na primjer u vrijeme snimanja gore pomenutog filma stigao da pogleda i jednu nogometnu utakmicu na Olimpijskom stadionu u Berlinu koji je za divno čudo bio dupke pun. Bilo je, ako je vjerovati medijima, preko 80 tisuća gledalaca. Kamera je među tolikim svijetom brzo i lako „uhvatila“ Tom Henksa u kadar i prikazala ga, dok je istovremeno dole na trenerskoj klupi sjedio legendarni Enver Marić među osmoricom kolega iz Hertinog trenerskog tima i kamerman ga za divno čudo nije uspio pronaći. Eto vidite šta znači biti Holivudski „muvi star“. Da podsjetim, Enver Marić je bio godinama angažiran u trenerskom timu berlinske Herte.
Puno je bilo tih filmskih storija i pikanterija iako se mi nekako najradije prisjećamo filma „Nebo iznad Berlina“ Vima Vendersa. Naravno, tu je i film festival „Berlinale“ koji je već odavno postao jedan od važnih simbola njemačke metropole. Podsjećanja radi, prvi „Berlinale“ je održan davne 1951. godine. U centru Berlina, nedaleko od branderburške kapije u Fridrihovoj ulici, je postojao i kafe „Holivud“ na čijem su otvorenju (davnih devedesetih) pored ostalih bili Brus Vilis, Demi Mur, Silvester Stalone i.t.d. U ovaj kultni kafe ponekad je znala da svrati i Katarina Witt koja, kao što je poznato, ima stan u ovom berlinskom kvartu. U uvodu teksta sam pominjao kralja Fridriha pa da kažem da u ovom dijelu Berlina ima (pored ulice) i velelepni spomenik koji se nalazi na uglu ulica Unter den Linden i (njegove) Fridrihove ulice. Vrijedno je pomena da klizačica K. Witt, inače osvajačica zlatne olimpijske iz Sarajeva, ima u biografiji ubilježeno i svojih pet minuta holivudske slave. Naime, nastupila je u poznatom filmu „Ronin“, skupa sa Robertom De Nirom. I gle, kakve li slučajnosti, njezino je pojavljivanje u filmu trajalo ni manje ni više nego upravo tih famoznih „pet minuta“. Pored ovog, pojavila se kao glumica u još jednom filmu („Jery Maguire“), ali je njezina uloga u filmu trajala jedva treptaj oka.
Evo kako je slavna K. Witt prokomentirala svoj izlet na pozornice Holivuda: „Super je kada upoznate zvijezde kao što su Tom Cruise i Robert De Niro. I to kad upoznate zvijezde koje volite kao što ja volim njih dvojicu, a oni sa druge strane vole mene kao moji obožavatelji. Fasciniralo me koliko treba rada da se napravi jedna scena. Ja sam u filmu „Jerry Maguire“ bila samo tri sekunde u kadru, a radili smo satima na tome! Bili smo desetak dana u Parizu i na licu mjesta sam vidjela da su oni pravi profesionalci i da izgaraju kako bi svoj posao uradili kako treba. Zadovoljstvo je bilo obostrano“.
PET MINUTA HOLIVUDSKE SLAVE
Lako je napisati priču kad u svojoj biografiji imate barem „pet minuta Holivudske slave“, onda i slikar bez pomuke napravi vaš portret. Pisci kao, što je poznato, riječima crtaju “kartu postojanja“, slikari „pripovjedaju“ o zanatu portretiranja. Evo šta je primjera radi o tome godine 1828. zapisao Francisko Goja: „Ja sam naslikao dosta ljudi, raznoraznih. Kad portretišem čovjeka, važno je to reći, ja mu vidim minut rođenja i smrtni čas. I tako su ta dva trenutka blizu jedan drugom da ne ostaje, stvarno, između njih mjesta ni za šta, ni za jedan dah ili pokret. Ali ono pred čim se mora zaustaviti i pred čim se ostaje u svetom nerazumjevanju i nijemom poštovanju, to je svijet misli. Jer svijet misli, to je jedina stvarnost u ovom kovitlanju pričina i aveti koje se zove stvarni svijet. I da nema misli, odnosno moje misli koja ostvaruje i podražava lik koji radim, sve bi se survalo u ništavilo iz kojeg je i izišlo, bjednije od sasušene, opale boje i platna koje ništa ne prikazuje“. Stvarni Svijet je „kovitlanje pričina i aveti“, kao što reče F. Goja, od kojeg nas brani po koji bljesak svjetlosti i ako nam se otme poneka produhovljena misao. Pet minuta Holivudske slave je primjera radi taj bljesak, možda čak i više od toga.
Napuštamo svjetla i sjene Berlina i vraćamo se filmskoj umjetnosti. „Postoji određen francuski luminizam“, pojašnjava Žil Delez, „koji su stvorili veliki kamermani (kao što je Perinal), u kome svjetlost ima svojstveno značenje. Upravo ono što je ona sama po sebi – to je kretanje, čisto kretanje prostornosti koje se ostvaruje u sivom, u jednoj svijetlotamnoj slici koja se pograva svim nijansama sivog. To je svjetlost koja neprekidno struji homogenim prostorom, stvarajući svjetlosne forme, više svojom sopstvenom mobilnošću nego svojim susretom sa stvarima koje se kreću.“ Ono što je nama posebno važno jeste činjenica da se putem Svjetlosti stvaraju svjetlosne forme. A film je upravo umjetnost svjetlosnih formi – koji se napaja na tim beskrajnim svjetlosnim bunarima Svemira. Vrijeme i Prostor su Kategorije kojima su podložni procesi korelacija između Cjeline i Fragmenta, uloge i odnosa Svijesti i Svjetlosti, kao što su Prostor i Vrijeme kategorije koje su kičma same filmske strukture. O tome su teoretičari filma pisali, i to otvara mnoga bitna pitanja u tumačenju svakoga pojedinačnog filma (jer postoje neke generalne zakonitosti koji se tiču svakoga filma, odnosno zakonitosti same forme). Ovom prilikom nije zgoreg navesti jedan fragment iz knjige „Film ili čovek iz mašte“ Edgara Morena: „Vrijeme je steklo mogućnost kretanja kao prostor, a prostor sposobnost preoblikovanja kao vrijeme. Dvostruka promjena kinematografskog vremena i prostora proizvela je nekakvu jedinstvenu simbiotičku dimenziju u kojoj se vrijeme uvlači u prostor, a prostor u vrijeme, gdje se „prostor kreće, mijenja, kruži, rastvara se i ponovo kristališe“, gdje „vrijeme postaje dimenzija prostora“; krajnji rezultat dvostruke promjene, kako ispravno navodi Frankastel (Francastel), jeste „prostor-vrijeme“.“ Vidjeli smo da su neki univerzalni fenomeni, koji se tiču prirode i strukture nekih temeljnih kategorija u Svemiru (kao što je Svjetlost, materija, energija, kretanje, Vrijeme i Prostor), potpuno uvjetovali samu prirodu filma kao moderne umjetnosti. Navedeni su procesi mnogo složeniji, i brojni teoretičari filma su se podrobnije bavili time, dok je nama ovdje bio cilj samo ukazati da ti problemi postoje, da oni nekako vise iznad filma, i svakog gledatelja filma, a da ih često režiseri, ili gledatelji nisu svjesni (osim onih vrhunskih). Kada je riječ o filmu, treba zapaziti da je film podražavanje jedne režije na nivou višeg stepena, režije u čije je zakonitosti ukalupljen i sam čovjekov život.
Istaknuta fotografija: Sarajevo – Bjelašnica (Teniska loptica je u mojoj ruci, a u pozadini se vidi Olimpijska staza koja odnedavno nosi ponosno ime Jure Franko); autor: Marko Raguž
#Berlin #Bjelašnica #Marko Raguž #Olimpijada #Sarajevo
