Kada govorimo o mladosti Rijeka je odumirući grad, no na sreću postoje ipak oni mladi koji ne samo da iz Rijeke ne odlaze već i od nje ne odustaju. Radi se o istinskim zaljubljenicima u grad koji riječki potencijal vide u svakom kvartu, a to svojim akcijama i projektima godinama neumorno dokazuju i prikazuju. U seriji tekstova u kojoj predstavljamo pozitivne riječke iskorake, pojedince, udruge i inicijative nemoguće je bilo izbjeći udrugu Urbani separe. Urbani separe osnovan je 2014. u Rijeci s ciljem gradnje i jačanja kapaciteta zajednica kroz, kako navode, sočan spoj participacije, društveno korisnih aktivnosti i kulture kako bi se iste samostalno razvijale i rasle, koristeći potencijale koje već imaju unutar sebe. Njihove akcije i projekti zamjetan su obol gradu u kojem žive, a s vremenom su uspjeli okupiti oko sebe nezanemariv broj građana i građanki koji ih podržavaju i s njima u suradnji čine Rijeku boljim mjestom za život. Tragom navedenog razgovarali smo s Marinom Nižićem i Tanjom Blašković iz Urbanog separea. Marin Nižić magistar je dizajna s višegodišnjim iskustvom na području strateškog dizajna, rada u zajednici, koordinaciji i produkciji međunarodnih mreža neformalne edukacije te vođenju kulturnih projekata u gradovima diljem Hrvatske. Zaposlen je kao voditelj programa udruge Urbani separe. Tanja Blašković je muralistica, umjetnica, dizajnerica te magistra likovne pedagogije i producentica programa u Urbanom separeu.
Za one koji nisu upoznati s vašim radom kako biste opisali Urbani separe?
Marin: Mogu ispričati kako je sve krenulo. Pred jedno desetak godina je skupina mama ispred OŠ „Tesla“ na Klobučarićevom trgu dočekivala svoju djecu i počela razmišljati kako taj trg izgleda, kako se radi o betonskom krovu garaže na kojem nema apsolutno ničega. S vremenom su počele razmišljati o akcijama u kvartu – o ozelenjavanju, oslikavanju – s idejom da njihovim klincima bude bolje. Sada smo došli do toga da je na jednom od zadnjih gradskih vijeća izglasano da će se napraviti idejno rješenje za Klobučarićev trg. To nema direktne veze s nama, ali toliko je puno malenih akcija bilo otkad je tamo bilo jezero do danas, da se ta tema zadržala aktualnom. Ta ista grupa mama je 2018. godine imala akciju – obukle su trliše, rukavice i uzele spužve kada se saznalo da će Rijeka biti Europska prijestolnica kulture i oprale su kip Ivana pl. Zajca. Akcija je dobar miks djelovanja, kritike i nečeg što poboljšava stanje u gradu – zapravo je to način na koji radimo i danas.
Kako ste se vi onda okupili?
Tanja: Upoznali smo se 2020. godine. Tada sam bila vanjska suradnica i oslikavala murale u sklopu projekata. U priču se tada uključuje i Mara Prpić i postajemo postava koja traje do danas i koja je izgradila Urbani separe u današnjem smjeru. Imamo puno vanjskih suradnika bez kojih naši programi ne bi bili mogući i teško ih je sve nabrojati. Aktivni članovi su Marin Nižić, Mara Prpić, Tanja Kalčić, Barbara Miletić, Petra Corva i ja.
Iako Urbani separe postoji od 2014. godine čini se da ste posljednjih par godina dobili vidljivost, posebice jer uz to što ističete problematiku nudite i rješenja. Kako do njih dolazite?
Marin: Sve je krenulo s Harterom. Kada je krenuo EPK tražili smo načine kako revitalizirati Harteru u suradnji s građanima i Gradom. Tu je nastala ideja da se osnuje Mjesni odbor Hartera. To je novi, 34.,izmišljeni mjesni odbor s idejom da se ispita što je uopće mjesni odbor, što bi trebali raditi vijećnici i na koji način građani i svi koji o tom prostoru, koji nikome ne pripada, promišljaju. Dogodilo se tu puno stvari. Dovela se struja do kraja Hartere, postavljeni su koševi za smeće, izrađene klupe, prvi pčelinjaci u gradu, očišćeni su deponiji, posađeno puno zelenila, oslikani su murali. Od 2022., kada je taj veo suradnje s Gradom pao, dogodilo se da nema više struje ni rampe, da opet ima puno smeća.Tada smo odlučili da nećemo nastaviti borbu s vjetrenjačama za taj prostor i da ćemo se baviti cijelim gradom,stalno mijenjajući teme koje su smislene, potrebne i hitne.
Akcija s pokretnim šumarkom je dosta zbunila građane. Čule su se svakojake reakcije.
Tanja: Šumarak je izazvao loše reakcije zbog lošeg prenošenja o čemu se tu zapravo radi, prvo od strane Grada pa onda prepisivanja od strane pojedinih portala. Pokretni šumarak je akcija koja, kao i sve naše akcije, poziva na promišljanje o prostoru i o pozitivnim urbanim i zelenim promjenama. Tako je isto ideja o ozelenjavanju Rijeke kojoj kronično fali zelenila, mislim da se s time svi slažu, bila i pokretni Šumarak koji je aktivirao i pokazao točke koje bi se trebale ozeleniti.
Problem ozelenjavanja Rijeke više nije samo estetski. Svjedoče tome klimatske promjene koje zahtijevaju veći broj zelenila u gradu.
Tanja: Naravno. Uz to, boravak u zelenilu ima pozitivne učinke na mentalno zdravlje. Zelenilo poručuje i da nismo sami u gradu, nego da oko nas postoje i biljke i životinje kojima treba pomoći da žive s nama.
Marin: Iz medija se dalo zaključiti da je to akcija koju organizira Grad, pa je ispalo smiješno da oni koji sustavno uništavaju riječko zelenilo zapravo rade akciju kojom se ukazuje da nam treba više zelenila. Mi smo s Šumarkom zapravo imali priliku poslati Gradu kritiku kroz direktnu suradnju s Gradom.
Kakvu suradnju imate s Gradom i koliko se može kritizirati Grad kada većina projekata ovisi o gradskom financiranju?
Tanja: Mi ne upiremo direktno prstom, nego promišljamo sa zajednicom o najboljim rješenjima. Radi se o velikom broju ljudi, stručnjaka, mjesnih odbora, građana.
Marin: Grad nema niti bi smio imati veze s dodjeljivanjem sredstava za javne potrebe u kulturi. To tako ne bi smjelo funkcionirati. Odlučuju vijeća iz određenih područja struke. Bilo bi ilegalno da gradonačelnik direktno odlučuje kome će ići sredstva.
Kakvu suradnju imate s mjesnim odborima?
Marin: Sa svima s kojima smo dosad surađivali suradnja je bila super. Često smo imali pozive da zajedno radimo. Recimo, na Brajdi smo zajedno organizirali prošle godine Dane mjesnog odbora. I vaš portal je sudjelovao. Surađivali smo puno i oko Hartere s mjesnim odborima.
Na koji projekt ili akciju ste najponosniji?
Tanja: Za mene je najveći uspjeh što smo uspjeli barem nakratko povezati ljude i stvoriti neka nova prijateljstva. Susjedi su se upoznali. Uspjeli smo doprijeti do široke i raznolike publike i ti ljudi koji djeluju više nisu samo naši prijatelji i poznanici nego se razvila dobno i klasno raznolika skupina. Osobno mi nije najveći ponos neki naš konkretan program nego baš ti odnosi koji su se stvorili među ljudima kroz naše programe.
Nedostaje li nam kronično danas solidarnosti u zajednici i međusobne povezanosti?
Tanja: Rekla bih da da, ali ne ih se složila da fali solidarnosti. Samo smo svi malo zapeli u apatiji i treba nas podsjetiti da smo svi tu jedni za druge. Nismo naišli nikad na situaciju da netko ne želi pomoći. Ljudi jesu solidarni i vole napraviti nešto za zajednicu kada im se da prilika.
Vratili ste i mladost u grad svojim akcijama što je bilo zanimljivo pratiti. Posebice se istaknula akcija „Plaže na Rječini“.
Marin: Slažem se sa svime što je Tanja rekla i mislim da je tu ključ. Dodao bih da mi probleme pokušavamo okrenuti na pozitivno. Ako nam tržnice odumiru mi ćemo pokušati naći način kako da ih oživimo. U svemu što radimo ima mjesta za sve dobne skupine pa tako i za mlade, a nama ja prirodno razmišljati na način na koji promišljaju mladi. Dodatno, nismo sami kada promišljamo o akcijama nego su tu i brojni volonteri i volonterke.
Primijeti se da se ne namećete u vlastitim akcijama nego pronalazite stručnjake i stručnjakinje ovisno o problematici kojom se bavite. Kako dolazite do njih?
Marin: Za svaki kvart s kojim smo se bavili uvijek smo imali javni poziv gdje se javi do 100 ljudi pa se tu nađu i stručni ljudi. Uvijek se nađe ili netko tko jest stručan za neko područje ili zna nekoga tko je stručan. To se prirodno dogodi. Nema neke posebne formule.
Koji su neiskorišteni potencijali koje vidite u Rijeci?
Marin: Prva prilika koju imamo je nova Strategija zelene urbane obnove koja govori kako bi trebalo revitalizirati Rječinu. Stavlja prioritete na točke ozelenjavanja koje su užasno bitne. Primjerice Delta. Problem su drugi projekti koji se događaju koji su u suprotnosti sa strategijom. Veliki fokus svakako treba staviti na Rječinu. Stignemo i dalje razmisliti i o tome kakav turizam uz more želimo i kako gospodariti s našom obalom. Dvije plave crte, Rječina i more su prioritet za zaštititi i za razvijati na način koji je svima na korist, a ne da je situacija ovakva kakva je sada. Naravno, tu su i kvartovi i jačanje uloge mjesnih odbora. Podržavam ideju 15-minutnog kvarta u kojem imaš sve potrebno za život.
Tanja: Potencijal je svugdje oko nas i mislim da je super što imamo priliku dati naš osvrt, a kroz naše programe pokazati i što misli velik broj građanki i građana. Ljudi osjete i vide ono o čemu mi govorimo i ne moramo se previše truditi.
Dosta uspješno vam je prošla interaktivna izložba u Galeriji Kortil kojom ste prikazali svoj rad u protekloj godini..
Tanja: Da. Iskoristili smo tim putem da smo na Sušaku i da se pozabavimo Sušakom kao kvartom jer je to odumirući kvart. Nekad je imao sve, a danas više nema gotovo ničega. Izložba je bila vrlo dobro posjećena, bilo je lijepo vidjeti odaziv i čuti komentare koji su bili pozitivni.
Marin: Imali smo jednu šetnju na Sušaku koja se zvala „U susjedstvu“. Kucali smo na vrata svima na Sušaku koji imaju neke obrte, galerijice ili rade nešto. Tada smo shvatili koliko ima života na Sušaku, što se ne vidi na prvu. Uz to što smo upoznali ljude, poput gospodina koji je u Rijeku doselio nakon rata iz Sarajeva i dan danas prodaje marke ili balerine iz Ukrajine koja ima plesni studio, shvatili smo da svi razmišljaju o Sušaku kojem treba mnogo više nego što ima sad. Da nije bilo te šetnje, ne bi bilo ni Adventa ispred Građevinske škole koji je škola organizirala. Većina ljudi kojima smo kucali su sudjelovali u tome da se Sušak oživi.
Treba li povećati novčanu potporu mjesnim odborima? MO Vojak je imao situaciju da su dobili od Grada pet tisuća eura za rad, a obnova ljuljačke ih je koštala 12 tisuća eura.
Marin: Mogao bi o ovoj temi tri sata pričati. Cijeli sustav s mjesnim odborima je u startu kriv. Postoji razlog zašto je ta ljuljačka na toj javnoj nabavi 12 tisuća eura. Ona ne bi trebala koštati 12 tisuća eura kao što klupa ne bi trebala koštati tisuću eura jer to nisu normalne cijene. Grad je pred nekoliko godina kasnio s isplatama po pola godine, čak i godinu dana i ljudi nisu bili spremni prodavati svoje usluge ili robu zbog toga. Jedan od problema je što mjesni odbor ne može samostalno naručiti što mu je potrebno, već se najčešće radi o skupnim javnim nabavama. U trenutku kada se to promijeni će stvari biti jednostavnije, kao i djelovanje mjesnih odbora. Trebamo se ugledati na gradove poput Beča ili Ljubljane gdje ljudi imaju pravo saditi biljke ispred svojih kuća i zgrada. Način na koji ljudi tamo mogu utjecati na svoj neposredni javni prostor je puno jednostavniji. A za to je potrebno međusobno povjerenje između Grada i građana.
Što vas dvoje drži da ne odustanete od Rijeke i ostanete tu živjeti?
Tanja: Projekti koje imamo sljedeće dvije godine.
Hoćete li nam otkriti o čemu se radi?
Tanja: Da, možemo najaviti. Radi se o ozbiljnijem nastavku svega što smo dosad radili s više suradnji sa stručnjacima, znanstvenicima. Jedan od projekata se bavi problematikom turizma. Pokušat ćemo naći neki novi pogled na turizam i što bi turizam mogao značiti za Rijeku, a drugi se bavi Rječinom gdje ćemo napokon moći možda imati konkretnu intervenciju ili instalaciju u prostoru uz Rječinu.
Marin: Postoji nešto što se zove održivi turizam kojem je ideja stvoriti što manji utjecaj na okoliš i zajednicu, a ono čime ćemo se mi baviti je regenerativni turizam. Radi se o ideji turizma koji nema negativan utjecaj nego stvara pozitivan kroz direktno povezivanje turista s ljudima koji ovdje žive.
Planirate li rezultate projekta predstaviti Gradu?
Marin: Sigurno. Imat ćemo ove godine međunarodnu konferenciju na tu temu. Napravit ćemo i dokument koji ćemo ponuditi Gradu na razmatranje.
Imate li poruku za građane i građanke koji vam se žele pridružiti?
Tanja: Svakako nam se mogu javiti. U planu su novi javni pozivi da se građani i građanke direktno uključe u projekte koje smo najavili. Očekujemo suradnju kao i dosad, a tu smo i za pomoć ili savjet.
Marin: Ako nismo preumorni napravimo sve što je u našoj moći da pomognemo našim sugrađanima i sugrađankama.
Istaknuta fotografija: Bojana Guberac
Fotografije u tekstu: Dan Sertić, Ana Orlić i Mara Prpić
#Marin Nižić #razgovor #Rijeka #Tanja Blašković #Urbani separe
