“Reservoir Dogs”

Gdje ćemo ih naći? Pa u onom restoranu. Kamera je postavljena relativno nisko i neprestano kruži po stolu za kojim sjedi skupina muškaraca kadriranih tako da im vidimo glave i torzo. U potpunosti raspoznajemo prostor konkretni fizički, ali on nije bitan. Kad je prvi kadar filma otvoren mi smo u hipu uvučeni u razgovor za stolom. Riječi, glasovi, povici; žustro i živahno teče filozofska rasprava o Madonninoj pjesmi “Like a virgin”. Tarantino govori… Madonna želi reći da uživa u seksu pogotovo kad naleti na veliki… Netko spomene Johna Holmesa – slavni porno glumac s velikim “alatom”. Umro je od AIDS-a; Tarantino sav u verbalnom sladostrašću, neprestano izgovara “fuck” i “dick”, nije uspio uvjeriti ostale u ispravnost ovakvog tumačenja “Like a virgin”.

Zatim je uslijedila posve različita rasprava, u stvari prepirka. Steve Buscemi je odbio dati napojnicu za konobaricu, strogo je ukoren i morao je doplatiti. Znamo tko je za stolom, spomenimo ih zbog pristojnosti jer oni idu opljačkati dijamante. Mr Brown – Quentin Tarantino, Mr. Blue – Eddie Bunker, Mr. White – Harvey Keitel, Mr. Blonde – Michael Madsen, Mr. Pink – Steve Buscemi. Svi u tamnim odijelima, bijelim košuljama i crnim kravatama. Osim dvojice. Joea Cabota – Lawrence Tierney – organizatora pljačke, i njegova sina Nice Guya Eddieja – Christopher Penn. U tom trenutku izlaska ove elegantne skupine zasvira skladba Little Green Bag, pop potrošnica s veselim cirkuskim prizvukom. Napuštanje restorana i njihov prohod u sunčani vedri dan odvija se u slow motionu. Glumce kao da pažljivo podiže i spušta nevidljivi nebeski lutkar. Oni, jahači zraka, imaju na licima bezbrižne osmijehe iako im predstoji tek nekoliko sati života, ali to ne znaju. Idu opljačkati dijamante, istodobno i na vlastiti sprovod. Kad već nose tamna odijela i kravate… zašto ne?

Heist ode k vragu. To ćemo saznati već za trajanja uvodne špice. Kad ugledamo natpis Director of Photography Andrzey Sekula istodobno začujemo neko vrištanje i cvilež i ugledamo Mr. Orangea zakrvavljene košulje u jurećem automobilu, vozi Mr. White, koji utanjenim glasom viče: ja ću umrijeti, dok mu White uzvraća strogim glasom bodrenja i utjehe. Oni dolaze u sigurno sklonište za privremeno skrivanje. Veliki, ne posve prazni, skladišni prostor koji podsjeća na kazalište pa će se tu film pljačke preoblikovati u dramu. Klasičnu tragediju.

Dolaskom Mr. Pinka, histeričnog cjepidlake, u skladište – glumište, “Reservoir Dogs” dobiju novu dinamiku i naznake raznih mogućnosti raspleta. I potuku se Mr. Pink i Mr. White. Pink je slabić pa uskoro leži na podu “počašćen” udarcima Whiteovih nogu. Pat pozicija jer obojica poslije nekoliko sekundi imaju pištolj u ruci ciljajući jedan u drugog. Izvjesnu prednost ima Mr. White jer je na nogama, a Pink je oboren, sikće iritantnim glasom i – izvrsni Steve Buscemi – steže pištolj s obje ruke… Fotografija ovog prizora promidžbeno je obišla svijet, a tiskana je i na ovitku knjige New Brutality. I dalje gledamo pištoljski hoću – neću Pinka i Whitea. A onda je kamera pomaknuta unazad tek toliko da uočimo i trećeg čovjeka u kadru. To je Mr. Blonde, službeni psihopat filma “Reservoir Dogs”. On izgovori uobičajenim hladnokrvnim i lijenim glasom: Ne glumite tako grubo, netko bi mogao i zaplakati. To su ključne riječi Tarantinovog filma. Zato jer Tarantino uporno slavi stari Hollywood preko kaskadera, filmske vrpce – on je vodeći fetišist celuloida, filmske glazbe, spominjanjem glumačkih velikana… Sigurno si bio fan Leeja Marvina, kaže M. Madsen H. Keitelu što je Mr. White i potvrdio klimajući glavom, uz osmijeh.

Mnogima je ključni prizor filma odsijecanje britvom policajčevog uha. To je obavio Mr. Blonde na glazbu Steeler’s Wheela “Stuck in the moment with you”, dodajući joj vlastiti plesni korak. I onako rasplesani Blondie polije policajca benzinom u čvrstoj namjeri da nesretnika zapali. Ali Mr. Orange koji cijelo vrijeme svinjski krvari odjednom će postati akter presudnih zbivanja. Pištolj mu je pri ruci, mora brzo reagirati i zapucati. I tako je bilo. Mr. Blonde je dobio osam ili devet metaka i bio je mrtav prije no što je pao na pod.

Mr. Orange je “krtica”. On je taj ubačeni policajac u Cabotovu zločinačku družinu. Policijski instruktor mu donese scenarij koji Roth mora proučiti, naučiti i savršeno prirodno oživjeti, “kao Marlon Brando”. U jednom prizoru uvježbavanja kamera zabilježi dekor koji kao da je izniknuo čudom. Veliko sivo kameno pročelje grafitima pretvoreno u slikovnicu neke predkolumbovske kulture. Mural kao svemirski portal. Urbana fantastika. Džungla i civilizacija u istom tvarnom prostoru. U svakom slučaju to je vizualni vrhunac “Reservoir Dogsa”. Da traje malo dulje postao bi zastrašujući. A Tim Roth? Je li položio ispit? U noćnom klubu budući Mr. Orange “glumi” pred Cabotom, Nice Guyem Eddiejem i Harveyem Keitelom. Govori prebrzo, gestikulira prenapadno i njegova priča tada ulazi u zahodsku završnicu. Dakle uleti on u “boy’s room”, a unutra četiri policajca, šerifa i pas njemački ovčar s ogromnom jezičinom tek što mu nije ispala iz kadra. Pas laje, policajci odmjeravaju Rotha, on iskoristi pisoar i pokrene električni aparat za sušenje – dryer. Zahodski kadrovi izgledaju onirički, tekstura, rasvjeta, mizanscen, ozračje, drukčiji su u prethodnim prizorima. Kao da izviru iz opusa Rainera Wernera Fassbindera. Mi smo u Rothovoj glavi i trenutku kad je osjetio, potaknut izmišljenim zvukom aparata… da u potpunosti kontrolira glumačku prevarantsku izvedbu i da čak uživa u njoj. Položio je ispit.

Rekosmo da je Tarantinov film i klasična tragedija. U njoj nastupaju Mr. Orange i Mr. White. On smatra da je osobno odgovoran za smrtonosno ranjavanje Orangea i zato je prema njemu kao dobra dadilja otac i majka. Stekao je u njega apsolutno povjerenje, prijateljsku i zaštitničku naklonost, nimalo ne sluteći da je Orange “krtica”. I ne želi uopće čuti, a kamo li prihvatiti bijesne Cabotove optužbe da je Mr. Orange ubačeni policajac. I na kraju ona slavna scena s velikom zagonetkom. Cabot, Mr. White, Nice Guy Eddie i Mr. Orange. Svi stoje osim Tima Rotha koji je na istom mjestu u istom položaju od kako je doveden. Film traje stotrideset i devet minuta. A koliko traje filmska radnja “Reservoir Dogsa”? Tri sata. Maksimalno četiri, bez oklade. Jadni Mr. Orange.

Cabot ima revolver i cilja u Tima Rotha. Nice Guy Eddie živčan podrhtavajućih bebastih obraza – odlični K. Penn – ima revolver i cilja u Mr. Whitea. On, uvijek mirne ruke kad je oružje u pitanju, ima pištolj uperen u Cabotovo srce. I odjeknu hici. Cabot i Nice Guy Eddie mrtvi. Mr. White smrtno ranjen puzi prema Mr. Orangeu. Koji jedva izgovori: ja sam policajac. Katastrofa. I zagonetka: tko je ubio Nice Guya Eddieja? I sprdnja, u skladbi Coconut s odjavne špice. Kod Quentina Tarantina uvijek možemo birati.