Samosabotiranju i samoozljeđivanju su skloni nadprosječno inteligentni i senzibilni odrasli i djeca ( adolescenti, mladi ). Oni interioriziraju psihičko i fizičko nasilje kojim su izloženi od mediokritetske, grube i agresivne okoline u kojoj im je pre/živjeti. Ti su pojedinci obično, izvana i iznutra, lijepa ljudska stvorenja, a kako je takva ljepota znak prisutnosti nečeg božanskog u njima ona izaziva zavist bezbožno ružnih. Poznavao sam jednu izuzetno lijepu, senzibilnu i nadarenu djevojku koja si je oduzela život i tako nas, koji volimo i štujemo ljepotu, ostavila bez svoje prisutnosti u ovom ružnom i tužnom svijetu koji je, njenim bespovratnim odlaskom, postao još ružniji a mi još tužniji. Sjećam se da sam bio pročitao njen usputni komentar na fejsu „Ozlijedit ću se“ ali sam ga pogrešno shvatio kao frazu iz slenga njene generacije. Nisam bio upućen, nisam znao da je samoozljeđivanje česta pojava kod njenih vršnjaka a još češća kod mlađih od nje. Ja sam tada bio fokusiran na samosabotiranje ( u kojemu sam godinama postizao vrhunske rezultate ) koje je također samoozljeđivanje ali indirektno i usmjereno na duh a ne na tijelo.
Bolesno društvo je toksična, zarazna okolina, a osjetljivi, izuzetni pojedinci su vrlo prijemčivi na utjecaje okoline: da su bili pozitivni ta bi djevojka bila rascvjetano živa i iz ružičnjaka njenih talenata bi se širio plemeniti miris koji bi djelovao, kao aromo-art-terapija, na sve nas koji bismo dolazili u njegovu blizinu. Koliko je takvih zgaženih i pregaženih ružičnjaka u našem bolesnom društvu! Bolesnom na smrt, u koju prvi odu oni najzdraviji, najljepši i najtalentiraniji. A korov se, bez njih, lakše i brže širi jer nema više otjelotvorenih kriterija sklada i ljepote u njihovu susjedstvu. Da, Sallieri mora otrovati Mozarta jer je sam otrovan zavišću prema tom autentičnom razigranom geniju koji tako lako svojim notama dolazi do nebeskih visina, a taj dvorski, državni skladatelj ne može unatoč svakodnevnom, osmosatnom trudu i redovnim molitvama u crkvi na dnevnoj bazi.
Ubijanje dječaka
„Dječak u ružičastim hlačama“ je bio Andrea Spezzatena, dragi i talentirani dječak koji je volio čitati i gledati filmove sa svojom školskom prijateljicom, koji je pjevao i pred Papom u pjevačkom zboru i koji je napravio nešto što nije smio – doći u školu u ružičastim hlačama ( koje su dobile tu boju od crvenoga rublja prilikom pranja u veš-mašini ). Uslijedilo je, zna se, vršnjačko ruganje, ismijavanje i zlostavljanje, kako u fizičkom tako i u virtualnom svijetu ( na fejsu i društvenim mrežama ). Evil mastermind tog procesa ubijanja u pojam dječaka koji se razlikuje bio je upravo lik ( imenom Cristiano ) u kojeg je Andrea bio de facto zaljubljen ( sportski tip, visok, zgodan i tupo nesposoban za rješavanje školskih zadataka bez pomoći ružičastog dječaka ). To je bila ljubav osuđena na smrt, kao ljubav umjetnosti i sporta. Naravno, to što pretpostavljate je točno: Andrea se ubio dan nakon svog 15-og rođendana ( ne ostavivši nikakvu poruku iz sebe ).
Film je snimljen prema istinitom događaju, režirala ga je Margherita Ferri, a lani je bio hit u talijanskim kinima, s milijunima gledatelja, ostavivši iza sebe američke blockbustere „Gladijator 2“ i „Dina 2“ ( što me veoma veseli, obzirom da je prvi slab film, a drugi je dosadan kao pustinjski pijesak na vjetru ). Andreina majka je tek nakon sinove smrti saznala razlog njegova čina, kad je otvorila njegov FB-profil i vidjela što su mu vršnjaci sve učinili. Otada je njena životna misija, koju je započela napisavši knjigu „Andrea: iza ružičastih hlača“ a nastavila s nizom predavanja i javnih nastupa po talijanskim školama i u medijima. Smrt jednoga za živote mnogih. Žrtve vršnjačkog nasilja su dječaci i djevojčice koji se po nečemu dobrome razlikuju od većine koja ih maltretira, a oni uglavnom o tomu šute pred roditeljima, kupe u se ( kako se to kod nas kaže ) i kada nakupe toliko boli da je ne mogu više izdržati – dignu ruke na sebe. Ili, u blažoj varijanti, dignu ruku od sebe: od svojih snova, ambicija, želja i planova. A i to je vid samoubojstva kojeg izvršavaju da bi se prilagodili vladajućoj većini, masi i rulji, da ne bi bili izopćeni iz nje.
I ta se pojava sve više širi u suvremenim zapadnim društvima ( kao i u onima koji se vole takvima nazivati ), formatiranima za nemilosrdno takmičenje i nadmetanje u cilju postizanja uspjeha ( ma šta on značio i koliko, sam po sebi, prazan bio ). Kako se svijet materijalno cijepa samo na dvije klase: na ekstremno bogatu manjinu i ogromnu većinu siromašnih, tako se i psihološki dijeli na manjinu samodopadno uspješnih i većinu luzera ( koji se onda ne dopadaju ni samima sebi jer su usvojili – preko potkupljenih medija – kriterije onih uspješnih ). Dakle, u svijetu u kojemu je na vrhu društvene piramide i top-ljestvice uzornih primjeraka današnjice Elon Musk, patološki bogat i uspješan lik, neizbježno je da se primjeri ranjive i krhke Ljudskosti, poput maloga velikog Andree, maltretiraju sve dok ih se nagna na samoubojstvo. Sistem je to okrutan ali sofisticiran pa neće on izvršiti ubojstvo nad takvim nekim pojedincem koji se po nečem dobrom ističe nego će mu stvoriti okruženje i pritisak koji će nagnati da sam izvrši ubojstvo nad sobom. O tomu je, uostaom, upečatljivo goroila i predstava „Građanin Matijanić“ ( o kojoj smo već pisali ).
„Dječak u ružičastim hlačama“ je topao i dirljiv film koji ne upada u sentimentalnost već se drži zlatne sredine u riječnom toku svoje naracije, želeći da ga dobro vide i osjete gledatelji s obje obale rijeke Vremena, kako oni s desne tako i oni s lijeve. Vremena su ovo teška i opasno bolesna, a Zemljina rotacija se ubrzava: moramo brzo djelovati kako ne bismo svi skupa u suzama zapjevali „Too late blues“. Redateljica je našla mjeru između zahtjeva filmske kritike i potreba filmske publike pa joj prva nema što osobito zamjeriti, a druga joj je zahvalna na takvom filmu. Na njegove projekcije u Italiji su se organizirano – i preventivno ! – vodili školarci, kao kod nas nekada na „Bitku na Neretvi“. I u jednom i u drugom slučaju radi se o bitci za ranjenike tj. za najslabije i najugroženije, a to su danas – u ovom Trećem svjetskom ratu – djeca, emigranti i siromašni kao tifusari 21. stoljeća?! Ovaj film je kao takav važan doprinos Trećem svjetskom artu od strane talijanskog Pokreta otpora dehumanizaciji i transhumanizaciji čovječanstva.
Novci i ovce
Glumica i umjetnica Lada Bonacci izvela je monodramu „Ostatak života“, u sklopu programa Splitskog ljeta, kao stand down ( a ne stand up ) komediju od koje se gledatelju češće plače nego smije, mada je bilo i mjestimičnog smijanja u najduhovitijim momentima predstave. Lada je Dalmatinka u Zagrebu, a već prvo nije lako biti obzirom na genetski program kojeg je naslijedila preko majke. Njegova ograničenja je pokušala nadići ( reprogramirati se ) višestranim školovanjem ali novougrađeni softwarei nailaze na trajni otpor snažnog hardwarea ( tvorničkih postavki ) te se Lada bori na dva fronta: u sebi i izvan sebe – s društvenim sistemom i njegovim imperativom Uspjeha. Kako je ona samostalna umjetnica, visoko educirana i još više senzibilna ( naročito na zračenja i značenja jezika ), njen životni put – u polupismenom društvu domaćega predznaka – ne teče mainstreamom već painstreamom, iz iskustva kojeg ona izvodi svoju dramatiziranu priču kao unutarnji striptiz. Otkrivajući svoje traume i probleme paralelno otkriva i neke bolne istine o društvu i njegovom Sistemu kojeg predstavlja institucija HAK-a, na čije se gramatički deformirane i nelogične testove posebno obrušava.
„HAK mrzi vas a voli vaš novac“ – jedna je od eksplikacija tog tipa. Druge se više tiču nje osobno, kao 40-godišnjakinje koja nije još uspjela ispuniti očekivanja Sistema: realizirati se kao supruga i majka i profesionalno se afirmirati ( čitaj: imati puno para ). Upisuje auto-školu i prolazi ispit iz četvrtog puta ( nakon dvije godine utrošenog vremena i puno potrošenih para ). Potpuno je razumijem: ja sam vozački ispit položio iz šestog puta, nakon što sam – nakon petog padanja – upriličio instruktorima skandalozni verbalni skandal, kad sam skužio o čemu se tu radi. Bio sam im, naime, zlatni pijetao kao što je Lada svojima bila zlatna koka. Tada sam još bio poznati novinar „Slobodne Dalmacije“ što je znatno uvećalo moć djelovanja mojih riječi na njih. „Pa nemojte tako. Mi smo vam svo vrijeme davali najlakše zadatke“. Tu sam spoznajno eksplodirao: „Dajte mi najteže! Što su zadaci lakši ja ih teže riješavam. Ne izlazite mi više na taj vaš način ususret nego na ovaj moj“.
Poslušali su me i ja sam slijedeći put glatko položio ispit. No, za mene kao i za Ladu svako sjedanje u auto je bilo traumatično iskustvo, a integracija u društvo vožnjom po asfaltu oboma se pokazala kao mission impossible pa smo na koncu oboje – kao samostalni umjetnici – pokazali srednji prst tom i takvom Sistemu te nastavili životno putovanje on our own way. Za tu odluku splitska je publika Ladu nagradila toplim pljeskom, radi kojeg se par puta morala vraćati na pozornicu, pa će valjda i mene jednog dana.
Istaknuta fotografija: Scena iz filma Dječak u ružičastim hlačama, Art-kino Croatia
#Dječak u ružičastim hlačama #Lada Bonacci
