Neke ljude ne treba puno objašnjavati – treba ih samo pustiti da govore. Upravo takva je snažna žena Sonja Švec Španjol, diplomirana povjesničarka umjetnosti i muzeologinja – u javnosti najpoznatija kao nezaustavljiva nezavisna kustosica. Stoga ne čudi da je nedavno ostvarila kustoski san – 300 otvorenih izložbi u samo 12 godina diljem Hrvatske. Takav hvale vrijedan pothvat ujedno je bio i povod za razgovor.
Sjećaš li se svoje prve izložbe?
Mislim da nikad neću zaboraviti svoju prvu izložbu, jer kako bi rekao moj suprug, imam slonovsko pamćenje. Prva izložba koju sam otvarala bila je ujedno i prva samostalna izložba mladog akademskog umjetnika Janka Ivčića. Otvorenje je bilo 11. ožujka 2013. godine u Galeriji Greta u Zagrebu. Nažalost, galerija više ne postoji. Sjećam se kako sam imala tremu jer sam osjećala veliku odgovornost da kvalitetno interpretiram i predstavim rad mladog umjetnika koji je po završetku studija kretao u samostalan umjetnički život. Nakon službenog otvorenja i održanog govora prišla mi je Jankova majka i pohvalila moj govor, ali i tekst u deplijanu izložbe, što mi je bilo iznimno drago jer znam koliko je roditeljima važno i koliko su ponosni na svoju djecu kada stasaju u samostalni odrasli život. I dandanas mi je drago da je moja prva izložba bila ujedno i prva izložba mladog umjetnika jer smatram da je upravo tako i trebalo biti.
Nedavno si obilježila veliku brojku – otvorila si 300 izložbi u samo 12 godina. Kako je to uopće moguće u prekarnom umjetničkom djelovanju?
Iznimno je teško, ali može se. U Hrvatskoj nema puno nezavisnih kustosa, nemamo ni neko zasebno udruženje, a kako vas na samim počecima rada nitko ne poznaje kako će vas onda angažirati? Naime, u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika (HZSU) smo svrstani u kategoriju književnosti, a ne vizualnih umjetnosti što je totalni apsurd, a u Društvu povjesničara umjetnosti Hrvatske većina članova su profesori s fakulteta ili kolege koji se bave znanstvenim radom, pa nas je teško i pronaći. Tako da u samim počecima, kada me nitko nije poznavao, puno mi je pomogao portal PerceiveArt koji sam osnovala 2013. godine i koji dandanas vodim i uređujem. Preko portala su umjetnici i suradnici mogli vidjeti kako i što pišem. Prvih pet godina je bilo teško i neizvjesno, a nakon toga je sve nekako prirodno krenulo. Umjetnici su bili zadovoljni našim suradnjama i počeli su me predlagati za suradnju i svojim kolegama, ali i sami angažirati za svoje buduće projekte. Uspostavila sam kontakte s divnim kolegicama i kolegama iz ustanova diljem Hrvatske i ostvarili smo dugogodišnje suradnje pa sam nakon nekog vremena i ja mogla predlagati umjetnike ustanovama i onda se iz godine u godinu povećavao i broj izložbi. Ali moram reći da ničega ne bi bilo da nisam predano i proaktivno radila, istraživala, kontaktirala i predlagala.Sve moraš sam napraviti – istražiti, osmisliti, predložiti i u konačnici dogovoriti suradnju. Barem u mom slučaju, jer nemam utjecajne roditelje i poznanike, a i da imam, ne bih nikada iskorištavala tuđi utjecaj i bila nekome dužna. Prioritet mi je da uvijek mogu sama stati iza svog rada i uspjeha (ili neuspjeha) i imati potpunu slobodu u radu kako bih mogla zadržati i poštivati kriterij kvalitete i profesionalnosti, a i samo u takvim uvjetima mogu mirne savjesti navečer zaspati i ujutro se pogledati u ogledalo. Ponosna sam što sam sve postigla samo i isključivo zahvaljujući vlastitom predanom radu.
Za koju izložbu si najviše vezana?
Najviše sam vezana za izložbu povodom 5. obljetnice portala PerceiveArt koju sam 2018. godine organizirala u Galeriji Zvonimir u Zagrebu. Izlagalo je ukupno 17 umjetnica i umjetnika koji su u prvih pet godina predstavljeni na portalu, a na otvorenje je došlo jako puno dragih ljudi – obitelj, prijatelji, suradnici i umjetnici. Bilo je lijepo svjedočiti tome da vaš rad ima pozitivan učinak na zajednicu i da su ga ljudi prepoznali i podržali. Također sam vezana uz veliku izložbu iz fundusa povodom jubilarne 50. obljetnice ZILIK-a, jer je to bio ogroman posao kojem je prethodilo opsežno istraživanje i upoznavanje s dokumentacijom od samih početaka nastanka ZILIK-a 1974. godine do danas i to je bilo jedno emotivno iskustvo, jer mi je ZILIK jedan od najdražih i najvažnijih projekata na kojem imam privilegiju raditi sad već skoro 10 godina. Kada sam čitala dokumentaciju i dojmove djece i umjetnika iz 70ih i 80ih godina što ZILIK znači za njih, htjela sam napraviti reprezentativnu izložbu iz fundusa koja će prenijeti sve te emocije i veliku ulogu koju ZILIK ima u životima djece i umjetnika. Uz navedene grupne izložbe, vezana sam i uz niz samostalnih izložbi za koje znam da su puno značile umjetnicima kao i publici. Ako bih baš morala izdvojiti jednu, to bi svakako bila samostalna izložba”Unutarnji mostovi” Sandre Radić Parać, danas Sandre Abou Abdo, u Galeriji sv. Krševana u Šibeniku 2021. godine. Naime, Sandra je iselila u Berlin 2014. godine, a izložba u Šibeniku je bila Sandrina prva izložba u domovini nakon iseljenja i to je bilo jako emocionalno iskustvo i za umjetnicu i njezinu cijelu obitelj, a bogami i za mene, jer sam imala čast otvoriti i Sandrinu izložbu 2014. godine u Trogiru koja je bila svojevrsna “oproštajna” izložba i zatvaranje jednog životnog poglavlja, ali i započinjanje novog. Puno je takvih priča, mogla bi se knjiga napisati. Osobno uvijek osjećam zahvalnost zbog ukazanog povjerenja da svojim radom sudjelujem u tako ključnim životnim i umjetničkim prijelomnicama u životu pojedinog umjetnika.
Postoji li neka izložba u koju s ovim odmakom ne bi upuštala?
Postoji, naravno da postoji. Čovjek uči dok je živ i zahvalna sam na svakom iskustvu. Naravno da nije sve med i mlijeko, daleko od toga. Postoji nekoliko izložbi koje sam profesionalno i odgovorno odradila do kraja, ali su međuljudski odnosi bili iznimno narušeni u samom procesu i ta iskustva su ostavila jako gorak okus u ustima, ali i veliku lekciju za daljnji rad. Znala sam ući u suradnje sa starijim umjetnicima koji su narcisoidni i egoistični pa bi se iživljavali na meni, jer su mislili da je moja uloga ispunjavati njihove hirove i prohtjeve. Neki su si dopuštali slati mi poruke u pola tri po noći i mijenjati koncept izložbe pet dana pred otvorenje pa kada bi im rekla da je to neizvedivo poklopili bi mi slušalicu. Kada sam bila na samim počecima samostalnog djelovanja, ušla sam u projekt s kolegicom gdje nam je stariji kolega bio mentor u pripremi i realizaciji izložbe istraživačkog karaktera. Nakon što smo kolegica i ja vrijedno i predano odradile ogroman istraživački posao, dotični kolega si je odlučio pripisati zasluge i autorstvo za cijelu izložbu. Iako sam bila mlada, posve nepoznata i s vrlo malo iskustva, oduvijek sam jako osjetljiva na nepravdu i nisam htjela to pustiti. Izašla sam u medije s pričom, čime sam si vjerojatno već na samim počecima naštetila i otežala mogućnost razvoja i daljnjeg djelovanja, ali bila sam svjesna rizika i nikad nisam požalila. Nakon medijskog istupanja javilo mi se jako puno i umjetnika i povjesničara umjetnosti s vlastitim pričama kako su im profesori uzimali njihove ideje i radove i potpisivali sebe kao autore što je tužna činjenica u Hrvatskoj. Ako je moj istup spriječio barem jedan pokušaj takvog manipuliranja, isplatilo se.
Što je najljepše u kustoskom svijetu?
Osobno nalazim iznimno puno ljepota u kustoskom svijetu – od ulaska u atelje i upijanja energije i priče novih radova umjetnika, preko pretakanja misli u tekst kojim ću približiti likovni opus umjetnika/ice široj javnosti, pa sve do kreativnosti prilikom osmišljavanja likovnog postava koji će svako pojedino djelo staviti u kontekst i fokus da može ispričati svoju priču. Također uživam u osmišljavanju autorskih kustoskih koncepcija, a nestrpljenje i znatiželja me preplave prilikom pregleda prijava pristiglih na godišnje ili tematske natječaje za izlaganje kao i istovremeno otkrivanje novih imena na likovnoj sceni.
Uglavnom na izložbama vidimo finalni proizvod i fokus stavljamo na umjetnike čija je izložba, a zaboravljamo „ljude iz sjene“ bez kojih ona ne bi bila moguća. Što sve čine kustosi odnosno ti, a javnosti je manje poznato ili uopće nije?
Hvala na ovom pitanju, jer doista veliki dio posla koji kustosi rade je posve nevidljiv javnosti i često se uzima zdravo za gotovo. Moj posao je podijeljen na više segmenata. S jedne strane posvećena sam savjetodavnoj funkciji gdje pomažem prvenstveno mladim umjetnicima sa smjernicama kako složiti kvalitetan portfolio i/li prijavu za natječaje, zatim s informacijama gdje mogu pronaći natječaje i kako selektirati koji su najbolji za njih i ono što žele ostvariti u svom umjetničkom radu. Potom kod izložbi često umjetnicima pomažem kod selekcije radova za izložbu kako bi se prikazali u najboljem svjetlu i kako bi njihov ciklus bio smislen i cjelovit te ispričao priču koju žele predstaviti svijetu. Nakon definiranja ciklusa i radova za izložbu kreće istraživanje građe i pisanje predgovora koji neovisno ima li 2 kartice ili 10 kartica teksta zahtijeva ovaj prethodni korak istraživanja. To ističem jer ljudi često znaju reći ”pa što, ti napišeš tekst za pola sata”. Ne, niti jedan kvalitetan, smislen, cjelovit i pismen tekst se ne napiše na brzinu, jer mu uvijek prethodi niz radnji da bi on bio kvalitetan i na razini dostojnoj izložbe.
Vrlo često sam i urednica deplijana/kataloga izložbi pa sudjelujem u pripremi vizuala za izložbu (plakat, pozivnica i deplijan/katalog). Uvijek sudjelujem u PR-u i marketingu izložbe što podrazumijeva prikupljanje materijala i pisanje tekstova za medije. Želim da svaka izložba na kojoj sudjelujem bude vidljiva u javnosti,jer su umjetnici zaslužili svojim predanim radom da,u moru nažalost dominantno negativnih i senzacionalističkih vijesti, pročitamo i informacije o kvalitetnim umjetničkim sadržajima. Uoči izložbe uvijek sudjelujem i radim likovni postav izložbe, te često sama pripremim i legende za izložbu. Na otvorenju održim govor kojim uvijek nastojim na jednostavan i zanimljiv, ali i dalje stručan način, približiti sadržaj koji su umjetnici utkali u svoj rad. Ako nemamo službenog fotografa na otvorenju, onda i fotografiram izložbu i nakon otvorenja šaljem foto press u medije kako bi oni koji nisu stigli na otvorenje mogli vidjeti što se događa u njihovom gradu i kako bi ih potaknuli da dođu pogledati izložbu dok je otvorena. Osim organizacije izložbi, u suradnji s udrugama i ustanovama osmišljavam autorske kustoske koncepcije ako ustanova želi pokrenuti ili održati grupnu žiriranu izložbu, djelujem i u funkciji članice žirija za pojedine žirirane izložbe ili kao članica umjetničkog savjeta pojedinih ustanova i udruga.
Također sam izbornica i voditeljica ZILIK-a, prije sam organizirala i neke druge kolonije, te djelujem kao umjetnička voditeljica programa izložbi za Omišalj u prošloj i ovoj godini. Iznimna mi je čast kada mi ustanova ili grad ukažu takvo povjerenje, a pritom mi daju potpunu slobodu da osmislim program, jer onda znam da mogu dati maksimum za zajednicu. U više navrata je upravo zadovoljstvo sudionika i posjetitelja potvrdilo da kada se stručnoj osobi povjeri da radi svoj posao prema vlastitim strukovnim kriterijima onda se postižu najbolji rezultati. Uz sve navedeno, tu je naravno vođenje, uređivanje i pisanje za portal PerceiveArt koji ove godine puni 12 godina od osnutka.
Iza tebe je, kako je već spomenuto, 300 izložbi – možeš li ispričati neku anegdotu vezanu za neku izložbu koju i danas pamtiš?
Joj, ima puno anegdota, većinom su crnohumornog karaktera pa ću onda jednu takvu i ispričati. U 2017. godini organizirala sam putujuće izložbe Ive Šebalja i Ive Friščića po Hrvatskoj. I na otvorenju izložbe Ive Friščića u organizaciji udruge Val kulture u jednom gradu uoči službenog otvorenja i govora, ravnateljica je došla do mene kako bi me upoznala s gradonačelnikom. Rukovali smo se, a gradonačelnik je sa smiješkom na licu, ponosno držeći deplijan izložbe u ruci, upitao: “A gdje je umjetnik da se upoznamo?”. Naime, da je samo prolistao deplijan ili pročitao kratku biografiju od pola kartice teksta na poleđini deplijana znao bi da je umjetnik preminuo 1993. godine. Srećom pa je pitanje uputio meni prilikom upoznavanja, a ne u sklopu službenog otvorenja izložbe pred svim posjetiteljima.
Što je najteže kod kustoskog posla, a što čini da i dalje guraš naprijed?
Najteže je kad nemaš financije za realizaciju odličnih projekata i/li kad naiđeš na potpuno inertne i nezainteresirane kolege unutar ustanove koji ne vole svoj posao ili imaju preveliki ego pa ne razumiju što je bit naše struke pa u konačnici otežavaju umjesto da olakšaju realizaciju pojedine izložbe. Najteže je kada vidiš tko je postavljen da vodi najveće i najutjecajnije muzeje i galerije u Hrvatskoj, poput osobe koja je bila bliska s ministricom kulture, a uništila bi svaki muzej u kojem je bila imenovana za ravnateljicu, a pritom znaš da ima odličnih i kompetentnih pojedinaca koji bi radili taj posao profesionalno, ali sa srcem i dušom. No, s druge strane divni umjetnici i umjetnice, kolegice iz ustanova s kojima surađujem i odlična publika koja dođe i istinski uživa u umjetnosti i upoznavanju naših umjetnika su najveća potvrda da se isplati truditi i gurati dalje. Sve dok ima tako divnih ljudi, ja nastavljam raditi, pa dokle ide.
Koja je najveća nepravda koja se događa samostalnim umjetnicima u našoj državi?
Najveća nepravda je to da imamo uistinu posvećene, kvalitetne i vrijedne umjetnike, a da su oni, zajedno s područjem umjetnosti općenito, u potpunosti marginalizirani i nedovoljno valorizirani i zastupljeni u društvu. Velika je nepravda da područje likovnog umjetničkog djelovanja uopće nije uređeno – ne postoji tržište umjetnina, ne postoje porezne olakšice na kupovinu umjetnina i likovni umjetnici u pravilu nisu plaćeni za samostalne izložbe, a na novi Zakon o umjetnicima čekamo više od jednog desetljeća. Umjetnost oplemenjuje naše živote, inspirira nas, hrani našu dušu i um i potiče na kritičko razmišljanje. Hrvatska umjetnost i umjetnici su zaslužili daleko više od pozicije u kojoj se trenutno nalaze.
Možeš li nam kazati neko osobno iskustvo koje te ponajviše oblikovalo kao kustosicu?
Rekla bih da me najviše oblikovala činjenica što mi je majka dala potpunu slobodu u odabiru mog školovanja, ali je istovremeno rekla da moram preuzeti odgovornost za svoje odabire i odluke u životu. A kao najveće inspiracije baš u kustoskom poslu, navela bih svog mentora na Filozofskom fakultetu Zlatka Jurića i kolegu Nikolu Albanežea. Moj mentor Zlatko Jurić uopće nije povjesničar umjetnosti, već arhitekt po struci, ali nas je najviše od svih profesora naučio kako kritički razmišljati, kako pisati seminare i kako argumentirati i izboriti se za svoj stav i mišljenje. Nikola Albaneže, koji nas je nažalost prerano napustio, bio je moj profesor na dodatnom studiju muzeologije i nikad nije nastupao prema nama s autoritetom i predrasudama, nego otvorena srca i dobrih namjera. Upravo je on kao urednik artmagazina Kontura dao priliku studentima koji su predani, vrijedni i posvećeni da se okušaju u pisanju tekstova. Po završetku studija uvijek je bio dostupan za savjet, pomoć i razmjenu mišljenja. Bio je jedan od rijetkih čestitih, poštenih i dobronamjernih kolega koji nije bio vođen egom nego etičkim kriterijima struke. Mislim da me sukus svih iskustava – i dobrih i loših – oblikovao u osobu koja sam danas.
Vokalna si na društvenim mrežama oko umjetničkih i društveno-političkih tema. Imaš li bojazan da će ti takvo djelovanje zatvoriti neka vrata?
Naravno da strah postoji. I ja sam samo ljudsko biće sa svim emocijama, strahovima i nesigurnostima koje posjeduju i ostali ljudi. Moje aktivnosti, javno progovaranje i ukazivanje na probleme zasigurno su mi zatvorili mnoga vrata i mogućnosti suradnje, a bogami stekla sam i moćne i toksične neprijatelje koji su već cijelo desetljeće fiksirani na mene i opstruiraju me u radu kad god im se za to ukaže prilika. Ali u prirodi mi je da reagiram, jednostavno iskonski ne mogu ostati sjediti prekriženih ruku dok svjedočim svim neuralgičnim točkama u našoj struci i društvu. Ne mogu svjedočiti nepravdi i okrenuti glavu i reći da me se ne tiče, jer eto direktno ne utječe na mene. Smatram svojom moralnom i društvenom odgovornošću reagirati i djelovati kako bih doprinijela boljoj situaciji i uvjetima rada u društvu kako za umjetnike tako i za moju struku, a u konačnici i za cijelu zajednicu.
Imaš li dojam da umjetnici i umjetnice bez obzira na medij u kojem djeluju u našem društvu previše podliježu autocenzuri?
Nažalost, umjetnici često podliježu autocenzuri jer itekako dobro znaju u kakvom društvu žive. I ovako se teško etablirati i uspjeti kao umjetnik u našoj malo zemlji u kojoj su davanja za kulturu i umjetnost ispod svake razine humanosti, a privatni sektor ne investira i ne podupire umjetnike već ulaže u nekretnine, automobile i dizajnerski namještaj. Unatoč činjenici da smo od 2013. godine članica Europske unije i da navodno živimo u sekularnoj državi, umjetnici su svjesni da smo konzervativan narod koji počiva na podjelama u društvu, a mržnja se sve više i više potiče, umjesto da se ublažava i nestaje. Ako ste društveno angažirani i želite putem svoje umjetnosti ukazati na probleme u društvu i senzibilizirati javnost, odmah vas kategoriziraju, jer po Hrvatima postoje samo dvije kategorije: jedni su tradicionalisti s vjerom i domoljubljem, a drugi su aktivisti s progresivnim i liberalnim idejama. I ne možete vi većini dokazati da svijet nije crno-bijeli. Što ako netko poštuje i cijeni tradicionalne vrijednosti, ali uvažava i podržava različitosti i osobne slobode? Čim vas ne mogu svrstati u kalupe, svesrdno će se truditi etiketiranjem, jer ne mogu pojmiti više i šire od toga. I zato se umjetnici autocenzuriraju, jer čim istupe u jednom smjeru stigmatizirani su i povratka nema. Kod nas je i ženski akt i dalje tabu tema, pa fotografi s takvim ciklusima rijetko dobiju mogućnost prezentirati svoj rad u javnim ustanovama. Da ne govorim o umjetnicima koji se usude kritizirati državnu vlast?Poznajem nekoliko divnih mladih umjetnica koje su napravile ingeniozne likovne koncepte i cikluse koji propitkuju sve ono “što je sveto” u našoj zemlji, a da ikoga vrijeđaju, ali otvaraju teme i pozivaju na dijalog. Koliko znam, one su svoje izložbe uspjele realizirati tek u rijetkim ustanovama. Nećemo daleko stići, ako tako nastavimo. Umjetnost je uvijek dijalog, nikada monolog.
Što si na početku karijere mislila da umjetnost treba biti, a što danas znaš da jest?
Na početku sam mislila da je umjetnost važna kao činjenica u prostoru i vremenu u smislu da je svjedočila i često reagirala na aktualna zbivanja te ukazivala na drugačije viđenje istoga. Danas bih rekla da je umjetnost puno više od toga. Ona je istraživanje, emocija i komunikacija. I moram reći da radeći s mnoštvom najraznolikijih umjetnika svih generacija i područja izričaja, 99% njih kaže da je najvažnije svojstvo umjetničke kreacije igra i sloboda.
#Sonja Švec Španjol
