Postoje frapantni primjeri na glazbenoj sceni regije, pogotovo na tankoj granici susreta između umjetničke pjesme i estrade, na čija se estetska usmjerenja sjajno nadovezao pokojni Arsen Dedić, rekavši da “oni mogu napuniti stadion, ali ne mogu kazalište”. Lako moguće da bi se stari cinik danas nadovezao na slučaj pjevačice-kantautorice Vesne Pisarović čija karijera traje već više od 20 godina: Pisarović može bez problema napuniti zagrebačku Arenu ili Dom sportova, no to joj naprosto ne ide za rukom u klubu Dva Osam, bivšoj Jabuci, uz koju je vezan njezin izdavač, zagrebački PDV Records.
Netko bi rekao da u svojoj umjetničkoj viziji, Pisarović ide “glavom kroza zid”, poput protagonista istoimenog njemačko-turskog filma ceste Fatiha Akına, filma o jednom manjincu i očajniku s berlinskog asfalta. Ta živjela je u Berlinu, s karizmom se “one cure s Eurosonga” probijajući po špelunkama i ad hoc koncertima, gdje je upoznala američkog skladatelja, kontrabasista i improvisora Grega Cohena, ne samo Madonninog i Waitsovog šogora, već i suradnika istarsko-talijanskog benda East Rodeo i ambasadora sevdaha Damira Imamovića.
Sevdalinka ili sevdah – za jedne prema sawda (arap. crna žuč), za druge saudade (port. samoća) – tradicijska je gradska i narodna pjesma u Bosni orijentalna prizvuka, oplemenjena utjecajem sefardske emigracije s Iberskog poluotoka. Iako ova priča bježi iz drugog poglavlja romana „Derviš i smrt” Meše Selimovića, njezin novi album „Poravna” objavljen proljetos, u slijedu između novih izdanja Plazmaticka i Stratusa – diplomatičnije je reći da autorica ide srcem protiv razuma. Tu je Cohen i suputnici s vrhuške europskog freeprova: Berlineri Axel Dörner, trubač i Tony Buck, bubnjar The Necks, te pariški gitarist Noël Akchoté.
Ovaj skladatelj i improvizator francusko-srpskog porijekla, vlasnik jedne od najvećih Bandcamp-datoteka na svijetu, Akchoté je mogao shvatiti otprilike o čemu se radi, budući da je kao mladi glazbenik surađivao s francusko-bosanskim pijanistom Bojanom Z-om. Nadalje, Akchoté je prije 20 godina, bio gostujući urednik jedne od najpoznatijih edicija art-diskografije, Winter & Winter. Nakon albuma dueta s gitaristom Marcom Ribotom, objavio je “So Lucky”, aranžmane australske pop-dive Kylie Minogue, za “suhu” solo-gitaru. Na toj se frekvi može naći poveznica s izborom repertoara Pisarović, od njezinog prvog jazz-albuma s pjesmama Elvisa Presleya “Suspicious Minds”, preko “Velike jugoslavenske pjesmarice”, e da bi na snimanjima započetim koronskim sessionom u Berlinu, a dovršenima 2022. u Zagrebu, susreo orkansku melankoliju “Poravne”… Pojam koji znači pjesma dugog daha.
Druga je veza što je Cohen dezertirao Berlin, kao što će to napraviti Pisarović, a putevi im se intenzivnije ukrštaju nakon što je napustio Imamovićev kvartet s kojim je snimio “koronski” album “A Singer of Tales”. Prvi je dojam da je iskra frcnula kao izlet u neistraženo područje, uz oprez kojeg Zapad ima pred kulturološkim imidžem Balkana promatrajući ga uglavnom iz “sigurnosne zone” crvenog tepiha. Album otvara kvartet gorespomenutih s “Pita Fata Halil mejhandžiju”, tu je podulji Dörnerov solo, s „Vrbas vodo, što se često mutiš?”, bubnjar Buck s metlicama pokreće kolektivnu improvizaciju, ali bend se drži postrance, tvoreći pozadinu za autoritativne vokalne dionice u maniri sramežljivog komplimenta. Stoga se kvartet ne uspijeva razmahati – njihov je smjer ponajviše dokument povijesnog sevdaha. Onaj tužne žene koja plače iza zida, a uz „tu neke” koji tome prešutno svjedoče, album poprima obrise portugalskog fada, mrtve prirode, unutarnje emigracije ili implozije.
Duet Akchoté-Pisarović, “Dunjaluče, golem ti si”, evocira Dunjaluk domaće indie-sevdalije. Dok je Ćapeta u bakćanju „sevdah-standardima” na terenu “lupača” komentara ili lajkova po gitari, francuski kolega gitarist “hoda po jajima” na tragu prog-countryja. Doduše, od toga je napravio svoj trademark, proaktivnim slušanjem se ne povlači pred glazbenim pitanjima – ekspresivan je čak i kad ide u nepoznato. I album se diže na duete bilo s njim ili Cohenom, odnosno trio s obojicom. U „a capella” izvedbi pjesme „Na obhodi, prema Bakijama” Pisarović se referira na „prtljagu” bake neofolka Meredith Monk, koja u svirkama s ansamblom baš nije došla do izražaja. Iako se u zraku osjeća tajanstveni muzički svjetonazor autorskog opusa Vesne Pisarović, kao neistražena fuzija istoka i zapada, ostavio je više pitanja nego odgovora. Ključno pitanje ima gorki prizvuk, tko je to njezina publika – tko su ti ljudi? A ta gorčina, to je – sevdah.
#Balkan #Domaći izdajnici #Poravna #Vesna Pisarović #Vid Jeraj
