Drama na francuskoj političkoj sceni se nastavlja. Ponovo je na pozornici “nesalomljivi” francuski premijer koji je prema pisanju portala osobno tražio glasovanje o povjerenju vladi, odnosno “test istine”, kako se sam izrazio. Na žalost, nije dobio povjerenje – francuska vlada je pala po peti put u relativno kratkom vremenskom intervalu. Ako smo pali, bili smo padu skloni, što bi rekao jedan veliki pjesnik. Premijer Fransoa Bajru je uoči sinošnje sjednice pored ostalog rekao kako je najveći rizik bio da se ništa ne poduzme, da se vodi politika kao i obično, pa nastavlja: “Velika većina vas vjerojatno najrazumnijih, smatrali su da je ovo nerazumno, ali ja mislim suprotno. Po meni je bilo važno pokrenuti povijesno pitanje “nacionalnog duga”.” Opozicioni lider Boris Valo, predsjednik francuskih socijalista optužuje Makrona da je odgovoran za krizu. “Zajedno s Makronom krivnju nose i njegovi slijepi sljedbenici, čiji ste vi, gospodine Premijeru, prvi apostol”, poručio je Boris Valo Premijeru Francuske. Kao što rekoh u uvodu, Vlada je pala ali nije predsjednik Makron. On traje i ostaje – vječan i velik kao Mont Everest. Tako je to sa našim divnim Francuzima – bez obzira koliko kriza bila duboka oni govore onako kako je to nekada radio Viktor Igo – nadahnuto i poetično…
Na braniku zadnje neosvojene tvrđave
Smatra se da plamičak duha, koji tinja u svakom čovjeku, ima jedno izvorište, jer postoji jedan jedinstveni izvor mašte, snova i duha. To ne negira jedinstvenost svakog bića. Ali svi manje ili više sanjamo jedan san. Bez obzira što je to najbogatiji ljudski resurs, njegovo porijeklo još i danas obavija veo misterije. Tehnologija pokušava da prodre u to neistraženo i neosvojivo polje slobode, jer na taj način može demistificirati brojne tajne koje se tiču čovjekove prirode. Ukoliko je mašta kosmička snaga, te je kao takva za nas daleka i maglovita, barem možemo zapaziti njenu neraskidivu vezu sa organskim tkivom, ali i materijom. “Misli kruže svemirom i od toga treba uvijek polaziti”, tvrdio je veliki Italo Kalvino. Ako na zemlji “misao” kao nesporiva manifestacija duha upravlja materijom, onda bi to moralo važiti i za svemir. “Meni je mnogo važniji Isus koji hoda po zemlji nego čovjek koji hoda po mjesecu”, izjavio je jedan od trojice astronauta iz čuvene misije “Apolo” nakon povratka na zemlju. Dakle, neophodno bi bilo istražiti manifestacije duha u drugim krajevima svemira, kako bi sklopili mozaik i počeli razumjevati tajne kosmičkih fenomena od kojih ovisimo. Zasad je mašta u tijelu zarobljena, kao i sam duh skupa sa svim svojim tajnama i misterijama. Mi pokušavamo nešto da premostimo jezikom, ali taj jezik nije adekvatno sredstvo. Zašto bi bio jezik adekvatno sredstvo? Jedan lingvistički alat, koji je prvobitni čovjek osmislio radi olakšavanja praktične strane života. Organizacije plemena, pomoći u poljoprivredi i lovu, u ratnim pohodima i tome slično. Zašto bi taj lingvistički sustav bio mjerodavan sam po sebi za samu prirodu duha. Njime se danas služe biološki strojevi, ljudski organizmi u društvenoj sferi, koja odbija zakone duboke podsvijesti. Koristan je na liniji fronta društvenog života, gdje biološki strojevi opslužuju mašine, kojom žele proširiti svoju dominaciju. Tako da se u jeziku uvijek otvaraju pukotine duboke kao bunar. Prva pukotina je ona koja pokušava premostiti rubove naše svijesti, na mjestima kontakta sa vanjskim prostorom ili drugim čovjekom. Kako idemo dalje, jezičke pukotine postaju sve dublje, sve dok ne dođemo do granice jednog jezika, to jest linije kontakta sa drugim jezicima. To je granica jezika, a svaku granicu je potrebno premošćivati, inače se stvori tenzija. Na tim mjestima, kad razumijevanje putem prevođenja zakaže, izbija nesporazum, pa i sukob. Ali se sukobljavanje dešava i na drugim točkama razdvajanja. Stoga, premda svi na planeti imamo isti plamičak duha, koji sanja isti san, on se ispoljava u drugačijim jezičkim formama. Procijep postoji između našeg tijela i duha u svakoj pojedinačnoj osobi. Naše “ja” koje kontemplira ili sanja je sasvim različito od onog našeg “ja” koje izađe na ulicu. Na ulici smo svi samo učesnici u saobraćaju. U sustavu raskrsnica i prometnih znakova, autentični duhovni svijet moramo potisnuti i jezik svesti na njegovu socijalnu pojavnost. Mi smo tada samo jedan biološki stroj, koji se kreće prostorom, koji regulira kretanje svih tijela, koja se nalaze u saobraćaju. Ako smo djetinjasto naivni da zakone poezije ili filozofije primjenimo na zakone saobraćaja u jednom gradu, vrlo lako možemo dobiti kaznu za “nepropisno parkiranje” ili pak možemo steći status osobe koja je malo skrenula u odnosu na uspostavljene norme. Jedna mi nedavno veli: “Dala sam žmigavac, ali još nisam skrenula”. Zakoni mašte su čudesni, ponekad znaju bit i duhoviti, dok ih držimo u potisnutoj formi ili dok o njima pišemo. Pisati o njima kao takvim je poželjno, jer su te teme uvijek zanimljive drugim ljudima za čitanje, a pukim pisanjem ne kršimo uspostavljene norme u interakciji društvenih tijela, koje su u stanju stalne borbe. Dualnost koja prolazi kroz svaki segment stvarnosti, prolazi i kroz nas u svakom momentu. Naše “ja” koje stoji u redu ispred biroa za zapošljavanje, nije ono naše “ja” koje u dubini noći prolazi kroz jedan unutrašnji put prema izvorima univerzalne mašte, kojom se napaja duh u snovima. Na birou nema kosmičkih zakona, već su tu poredana tijela, koja imaju određene socijalne potrebe. Čovjek kao biće je reduciran, i socijalne ga ustanove tretiraju u toj reduciranoj formi. Spomenuto svođenje na jednu ili nekoliko jednostavnih društvenih funkcija se zapaža u svim društvenim ustanovama, koje se “brinu” o nama. Ponovo je riječ o neadekvatnom praćenju dualnosti fizičkih i duhovnih zakona od strane društvenog sustava, koji preuzima čak i odgovornost za naše postojanje. Ako netko preuzme odgovornost za neku osobu, trebao biti spreman da problem sagledava u cjelini prije nego što donese neke odluke. To se na žalost ne čini, što može izazvati niz štetnih posljedica. Na žalost, mnogo toga je izostavljeno iz znanstvene, medicinske i sociološke dijagnostike. Zakonska regulativa uvijek kasni. Mnogo prije nje siva zona prepozna neke prednosti novih trendova, u koje se danas ubraja između ostalog umjetna inteligencija. Tek nakon niza zloupotreba, pojavi se prijedlog neke zakonske regulative u institucijama kojom bi se zaustavilo “skretanje s puta”. A mnogo toga biva potpuno izostavljeno, svjesno ili nesvjesno, od strane vladajućeg aparata. Niti jedna strana medalje (duhovno/tjelesnog) ne može potpuno prevladati, niti se može zanemariti. Problem je što ta dualnost stvarnosti često nije komplementarna, jer se pravi pukotina između dvije strane, dvije obale, koje je ponekad nemoguće na adekvatan način premostiti. Unutrašnji svijet se ne dodiruje sa vanjskim uvijek na isti način. Emigrant u nekoj stranoj zemlji ima drugačije modeliran identitet, jer se suočava sa jezičkim i kulturološkim barijerama, pošto se njegovo autentično biće duha drugačije ispoljava na mjestima socijalnog kontakta, u odnosu na domicijelne stanovnike te zemlje. Takvo ispoljavanje može biti različito i na druge načine, pa čak i ako boravimo unutar sopstvenog jezika. To je svojevrsno sudaranje našeg unutrašnjeg bića sa uspostavljenim režimom socijalnog ophođenja. Društveni sustav nije podjednako tolerantan prema svima koji se unutar njega nalaze. Neki su povlašteni, “jednakiji” su pred zakonom. Brojne socijalne skupine se diskriminiraju i isključuju. “Amarican dream” odnosno društvo jednakih šansi je još uvijek jedna sfera neostvarenih želja, premda se političari zaklinju da žele baš to. Zašto se to događa, ako svi ljudi na planeti imaju isti plamen duha, koji sanja otprilike iste snove i mašta na sličan način? Sve ono što bi trebalo da nas spaja i ujedinjuje postaje barijera. Jezici postaju sredstvo nesporazuma, a religije razlog za mržnju i razdvajanje. Zašto imamo etničke zajednice, ako je čovječanstvo na planeti iste prirode, to jest jedinstveno? Zašto imamo različite religije i različite konfesije unutar jedne religije, ako je Bog jedan? Ono što bi trebalo da nas ujedinjuje, postaje sredstvo segregacije i nesporazuma. Da li se ono što je univerzalno može na adekvatan način uliti u nešto što egzistira na zakonima entiteta i plemenske vizure. Po svemu sudeći ne može, jer zakoni cjeline nisu komplementarni zakonima fragmenta što je i razlog zašto se ljudski identitet još uvijek ne može adekvatno modelirati prema nekim univerzalnim standardima. To je i razlog zašto izbijaju sukobi na linijama kontakta – jezičkih, religijskih ili nekih drugih identiteta. Stoga se okrećemo snovima, jer tek u njima slutimo onaj praizvor u čijim dubinama je voda ostala biserno čista. U tom prvobitnom rezervoaru mašte, duhovna bića egzistiraju u čistim formama. Jezike na zemlji je čovjek izmislio, oblikujući mogućnosti prvobitnih neartikuliranih krikova, koje su vremenom zamijenili lingvisticki znakovi. Jezik ipak nije bogom dan. Ono što nas istinski ujedinjuje sa izvorima nema veze sa jezikom, a rad naše duboke svijesti nije jezički uvjetovan. Baš stoga što se u društvenom životu kreira jedno stanje koje odudara od zakona naše istinske prirode, dolazi do nesporazuma i konflikta između pojedinaca i društvenih grupa. Sve više živimo opsadno stanje. Stanovnici današnje Europe, koja je do juče bila barem prividno stabilna zajednica, sve više imaju osjećaj da ih je netko okupirao a da ne znaju ko ih je okupirao. Gradovi se pretvaraju u logore, kojima se upravlja putem tehnologije. Nameće nam se režim interakcije sa virtuelnim svijetom kompjutera. Naš stvarni partner je kompjuter u koji unosimo svoje emocije, bez obzira što nam to na kraju ubija emocije, radi čega postajemo bića koja više ništa ne osjećaju. Postajemo sterilni i emocionalno hendikepirani. Algoritmi socijalnih medija u nama ubijaju sposobnost za dubinsko razmišljanje i kritičko sagledavanje problema, plasirajući nam sadržaje koji čak i ne razdvajaju adekvatno ono što je istinito od lažnog. Sve su to preduvjeti kojim se čovjek lišava svoje humane prirode, što vodi ponovnim obnavljanjima izolacije, u formi logora ili na druge načine, jer će jedinu i stvarnu socijalnu interakciju preuzeti tehnologija, dok će čovjek biti izoliran. U takvo stanje bivamo sve više utjerivani, a slobode koje nam se jednom oduzmu, jako teško mogu biti vraćene, bez velike borbe. Evo što Tin Ujević piše u eseju “Protiv poezije i filozofije hipnotičara”: “U Upanišadi Brhadaranyaka već je petsto godina prije Krista data klasična apologija sna. Klasična, jer bi joj se i danas imalo malo šta dodati u raznome smislu. No i Upanišadski mislilac ili teolog govori o snu bez sanja, o dubokom snu u kojemu se gube priviđenja, zablude, želje i pohote. Jednom riječju fiktivna nagrada za hrapavu i kompleksnu stvarnost. Kako bismo danas čitali prost komentar C. G. Junga tu su vrata na kozmičku pranoć koja je bila duša kada još zadugo nije bilo svijesti i koja će biti duša preko onoga svega što bi mogla da dostigne lična svijest. Zato je njena koncepcija drugačija, čišća, viša nego ovih modernih hipnotičara. Upanišada je htjela dosegnuti jedinstvo vasione ili, da govorimo kao Jung, “opću povezanost tamne duše”. To je nešto drugo nego sebičnost i lična infatuacija. Ali metafizika sna vodi do introvertita koji sanjaju pri otvorenim očima, koji somnabulski žive na javi dok sadašnji grubi život kriza i materijalne brige s neumitnom borbom trpi samo ekstravertite, koji se umiju snaći i okrenuti, koji smiju i jurišati, koji su budni i čak u drugom smislu nego je htio neprijatelj sna Budha (“probuđenim”).”
Sve navedeno proizvodi jedan čudnovat sociološki fenomen. Pred našim očima se kreira društveni sustav (to se tiče prije svega državnih institucija i medija) u koji se najveći dio autentičnog, domaćeg stanovništa zemlje ne može uklopiti, jer je zajednički jezik sa njihovim punim bićem zanemaren i reduciran. Baš kao da nam netko ko je udaljen i tuđ modelira društveni okvir s kojim bismo se trebali identificirati. Nekad smo bili stranci u stranoj zemlji, a sada sve više postajemo stranci u vlastitoj zemlji, dok u njoj upravo stranci postaju domaći i svoji na svome, jer je vlast i modelirana prema njihovim potrebama. Može biti da je to jedan od razloga zašto građani Europe imaju osjećaj da su okupirani u svojoj zemlji od strane neke treće sile, koja im nije do kraja poznata. U vrijednosni sustav koji oni nameću, gotovo niko ne vjeruje. Država-ideja je ubijena. Pod državom-idejom se podrazumijeva jedan utopijski sustav, u kojem su svi stanovnici nošeni vjerom u ideju na kojoj se zasniva država-ideja, što je jedini put da se svi ujedine u projekat vlastitog progresa. Sama ideja kao nit vodilja je također u krizi, a još od Platona znamo da svijetom vladaju upravo ideje.Taj sveti ideal je napušten i zaboravljen. Danas svijetom vlada novac – “Geld regiert die Welt”, što bi rekli Nijemci. Sve je manje država-ideja na planeti, a sve više nekih nametnutih duhovno opustošenih kula Babilonskih, u čiju ideju sami građani ne vjeruju, ali ih se prisiljava da to prihvate i da se pretvaraju kao da u sve to vjeruju. “Sjeđasmo i plakasmo na obalama rijeka Babilonskih”, kako se nekada govorilo. To dolazi otuda što takvi sustavi ne komuniciraju sa onim dimenzijama identiteta, koje društveni sistem ne pokriva niti prepoznaje. Možeš imat moje tijelo, ali dušu ne – rekao bi Sejo Sekson u jednoj pjesmi “Zabranjenog pušenja”. Tin Ujević je bio protiv utjehe sna. On želi gaziti stopama po svijetu koji dozvoljava slobodu i kreativnost po mjeri poezije, želi san u stvarnosti koja je sačuvala prostor za stvaralačku energiju, a ne samo da se zadovoljava fiktivnom slobodom u svijetu snova, kojom bi se zamijenilo odsustvo života prije smrti. Međutim, vidimo da je takve slobode sve manje, kao i to da su baš snovi još preostali kao posljednja neosvojena tvrđava, koju je potrebno braniti zadnjim atomima snage. Jer samo snovi i ideje mogu pokrenuti ljude u nove intervale borbe, kojom bi se otvorile staze jednog novog svijeta, koji je dovoljno širok da ponudi prostor za život po mjeri poezije. Ideje su zapravo oduvijek bile lokomotive revolucije. Pukom slobodom u snovima se ne bi trebali zadovoljiti, jer to znači da smo sve bitke u ratu sa silama mraka već izgubili. Da bismo nekako povratili onaj Kamijev borbeni duh ne smijemo pristati na režim dehumanizacije i zaboraviti svoje iskonsko biće, koje je danas već prognano u najtamnije uglove društva. Ali isto onako kako nam sustavno tehnologijom ubijaju emocije, eksperimentiranje umjetnom inteligencijom uzima u fokus i snove, u čije tajne želi prodrijeti, kako bi iznova modelirali identitet, i napravili konačnu konverziju populacije na planeti prema robotiziranom čovjeku novog vremena. Ideje, emocije, ideali i snovi jednostavno pripadaju nekim davnim vremenima Če Gevare i sličnih revolucionara koji su zapravo bili veliki sanjari. Njihovi ideali polako izumiru pred našim očima, dok novi tip čovjeka, kojemu je sve navedeno nepotreban balast, već polako preuzima u svoje ruke sve bitne elemente postojanja. Kažu da nada umire zadnja, ali vjera i nada tom novom čovjeku također nisu potrebne.
#drama #Francuska #Francuska vlada #Marko Raguž #politika
