Kako pristupiti razgovoru s mladima koji se identificiraju kao nešto što ne razumijemo? Zašto je slušanje važno, i što podrazumijeva otvoreni dijalog? Kako se (ne)korištenje dijaloga u politici i ratovima odražava na kaotično stanje u svijetu? Koja je uloga medija u razumijevanju stanja kao što je ovisnost, ali i psihologije općenito?
Dijalog i ovisnost već su godinama dva temeljna fokusa češkog psihologa i edukatora Pavela Nepustila, koji je ovoga vikenda boravio u Rijeci kao predavač na gostujućim seminarima. Kroz dugogodišnji psihoterapeutski rad s ljudima, istraživanja, edukaciju, objavljivanje radova i neiscrpnu znatiželju prema navedenim temama, Nepustil zagovara otvoreni dijalog, a njegovo je razumijevanje ključno za razriješavanje kompleksnih problema pojedinca pa tako i društva.
Iako smo se u razgovoru dotaknuli raznih aktualnih tema, Nepustil se tijekom boravka u Rijeci usredotočio na svoja najvažnija polja interesa.
– U Brnu organiziramo brojne seminare i radionice, ali ovoga sam puta za promjenu ja bio u ulozi gosta. Drago mi je da sam imao priliku držati radionice o dvije teme koje su mi vrlo važne: dijalog i ovisnost. Već se dugo bavim njihovim istraživanjem, a trenutačno sam najviše okupiran spajanjem tih dvaju koncepata.
Kakvo je stanje dijaloga u svijetu danas?
– Za početak je važno pitati se što mislimo pod terminom dijalog. Ja ga shvaćam prilično široko, rekao bih da je dijalog život. U prirodi je svaki element povezan s drugim elementom, i sve je zapravo u kontinuiranom reagiranju na nešto drugo, a reagiranje, odnosno odgovaranje, je temelj dijaloga. U tom smislu, ne možemo živjeti bez dijaloga, on je svugdje.
Iskreno, brine me stanje dijaloga, jer gubimo nešto što je važno za njegovo funkcioniranje, a to je slušanje.
Dijalog nije samo razmjena riječi, ideja i mišljenja, on je ukorijenjen u slušanju – to je najključniji faktor, a u današnjem društvu nismo baš dobri u tome.
Gdje se tu smješta otvoreni dijalog?
– Termin otvorenog dijaloga koji se koristi u razgovoru o mentalnom zdravlju potječe iz sjeverne Finske. Način rada stručnjaka koji se bave mentalnim zdravljem promijenio je sustav psihijatrije na tom mjestu, i termin je postao vrlo popularan u našim profesijama.
I dijalog i ovisnost nazivate zagonetkama.
Teško je stupiti u dijalog u nekim situacijama. Primjerice, kad si unutar određene krize, dijalog izostane. Ljudi osjećaju hitnost, žele donijeti brze odluke i nešto odmah adresirati. U takvim situacijama imamo posebne uvjete za stvaranje dijaloga. Rat je slična situacija – u ratu nema mnogo dijaloga. I to je veliki izazov, kako unijeti više dijaloga u ratne situacije. Švedski lingvist i teoretičar dijaloga Per Linnell naveo je kao primjer monologa, suprotnosti dijaloga, upravo vojsku. Tu na komunikaciju naredbe postoji samo jedan odgovor, dok u dijalogu postoji prostor za promišljanje smjera i mogućih odgovora. U svakoj je strukturi hijerarhije to otežano.
Kada govorim o ovisnosti, također često volim izbjegavati tu riječ. Mogu reći da je netko ovisnik o konkretnoj supstanci, ali u mnogim slučajevima gdje netko mora nešto kontinuirano činiti, možemo govoriti o navikama. A navike imamo svi. Ponekad se previše razbacujemo terminom ovisnost, kao i dijalogom. Pa čuli smo i Putina kako govori o tome da je spreman za dijalog – a čisto sumnjam da je spreman na ikakvo slušanje.
Koja je uloga medija u stvaranju otvorenog dijaloga i koji su izazovi komuniciranja tema kao što je primjerice ovisnost?
Mediji imaju moć transformiranja javnog mišljenja, ali isto ih tako često znaju replicirati. Kada govorimo o ovisnosti, postoji jako puna mitova, stigmi i etiketa koje se u znanstvenom svijetu više ne koriste. Mediji žele da ih čitatelji shvate, što je posve razumljivo, ali korištenje naziva kao što je na primjer narkoman samo potpomaže stigmatizaciji.
Komuniciranje kompleksnih tema poput ovisnosti i mentalnog zdravlja u medijima nije lako, ali važno je razumjeti termine, ne sudjelovati u stvaranju mitova i donositi slojevite, bogate informacije umjesto šutnje.
Unatoč tome što nam nedostaje razumijevanja otvorenog dijaloga, i u medijima i u društvu, o nekim se temama – kao što su mentalno zdravlje i identitet – sve otvorenije govori, osobito među mlađim generacijama. To je važno i nužno, no može li razgovor o tome ikada otići u drugu krajnost, stvoriti određenu preopterećenost?
Sviđa mi se novi diskurs u kojem mladi ljudi mogu biti otvoreniji i koristiti više vokabulara o identitetu da objasne što se događa s njihovim emocijama i životima. Mislim da je dobro da mladi imaju opcije i da mogu čuti njihove idole kako se s time nose. No istina je da orijentiranje u svemu tome može postati zahtjevno i kaotično. Mislim da u tom trenutku trebaju nekoga tko će ih saslušati, jer se s time ne mogu nositi sami. Netko im može reći da je to u redu, ili im pak sugerirati da se usredotoče na nešto drugo – ali ključno je slušanje.
Trenutačno radim s jednom obitelji, dijete je u osmom razredu, rođen kao djevojčica, a sada se identificira kao dječak. Međutim, osim svog rodnog identiteta, propituje i je li uopće čovjek, je li s ovoga svijeta. Već dvije godine radim s njima, i tu je moja najvažnija uloga slušanje. Slušam o njegovim unutarnjim konfliktima, odnosu s vlastitim tijelom, utjecaju toga na odnose s drugima… On kaže da sam jedina osoba koja to čini, kada recimo tome govori majci, ona to iz straha ne može slušati, koliko god otvorena bila. Zato je važno slušanje. Ne moram se s njime nužno slagati, ali to je njegovo iskustvo koje je vrlo stvarno, i njemu je najvažnije da ga netko o tome sasluša bez ismijavanja i osuđivanja.
Sve se više mladih za slušanje i razgovor o osobnim problemima okreće i AI alatima kao što je ChatGPT. Postoji li tu realna prijetnja, i koliko se to uopće može shvatiti kao forma kvalitetnog dijaloga?
Umjetna inteligencija može biti izvrstan pomagač, ali mislim da još uvijek nema opasnosti od preuzimanja uloge psihologa. Primjerice, AI alati mogu odlično poslužiti osobama s mentalnim poteškoćama. Mogu im olakšati svakodnevicu, pomoći oko praktičnih zadataka koje sada obavljaju osobe koje se brinu za njih. Tada bi te osobe mogle preuzeti drugu potrebnu ulogu, a to je to budu tu za njih kao emocionalna podrška, kao netko tko ih, kao što smo maloprije istaknuli, sluša. Osim toga, nije inteligencija ono što nas čini čovjekom, i ne tražimo nužno inteligenciju kao svojevrsnu utjehu i način povezivanja s drugim ljudima. Ali tražimo emocije, zbog toga smo ljudi, i zato mislim da umjetna inteligencija ne može zamijeniti našu ljudskost.
Istaknuta i ostale fotografije: Franka Blažić
