Titram i vibriram. Kao takva relacijska energetska jednadžba i biće, postojim u svemu i sve postoji u meni. Sveukupno moje životno iskustvo, ono što sam iskusio kao egzistencijalna matrica u ovozemaljskom životu, sve što sam pojeo, popio, vidio, čuo, mirisao, dodirivao, sve to postoji u meni kao gradbena osnova mojeg bića. Naravno, ja sam suštinsko Duhovno biće koje dolazi iz dubine neizmjerne Tame, Izvor sam, po sebi sam, objavljeni Duhovni Element Organizam Žive Umjetnosti, permanentni energetski performans, aktivan i djelatan u polju Egzistencijalne matrice Andrej Zbašnik. Upravo kao Andrej Zbašnik, živim u Čabru (većinom) i Čabar živi u meni, a Duh spoznajem i naslućujem putem intuicije, inspiracije, imaginacije, čuđenja, ekstaze, kreativnog stvaranja. To sve navodim zato, jer je to moja metafizička konstelacija putem koje mi je lakše preživljavati i općenito živjeti unutar ovih ljudskih gabarita, unutar ljudskog iskustva u kojem trenutačno bivam u kontekstu života na planeti Zemlji. Interesantno je, kako unatoč jednostavnoj znanstvenoj činjenici, neka politička gledišta i institucionaliziranje vrijednosnih sustava, proizvodi trome, inertne i usahle valove povijesnog kretanja bića, što nekako umrtvljuje, pomalo.
Nisam mrtav i ne znam hoću li doista ikada umrijeti, odnosno znam da sam vječan kao životna struja, kao Duhovna Sila Ljubavi koja oblikuje Život i Smrt, a ta Sila je osnovi pokretač bitka, bivanja, bića i biti, u svim inačicama i smjerovima, ali ne znam pouzdano hoću li doista umrijeti i kao egzistencijalna matrica Andrej Zbašnik, jer, što ako sam izuzetak u cjelokupnoj kozmičkoj strukturi pa jednostavno neću umrijeti kao ta i takva egzistencijalna matrica, nego, jednostavno, možda kada dođe vrijeme, izvan samoga vremena i izvan svih kategorija i elemenata, iznad pojmljivog i relacijski spoznatljivog, možda jednostavno, promijenim frekvencijsku razinu postojanja i postanem drugačije energetsko pulsiranje u predivnoj zagonetci bivanja i snivanja.
Utopija je već odavno zamišljena, ali ljudski faktor je činjenica koja blokira da se ona sprovede u konkretnu realnost. Možda to i jeste neka metafizička utopija, ali, nas formiraju volja, vjera, snovi, vizije, svjesno ili nesvjesno, pa sam se našao u Čabru i sve struji kroz mene, mama, tata, sestra, teta Kona, žuta kolica u kojima me mama vozila u hladnim zimskim jutrima, a mačka je u noćnim satima spavala u njima, tako da su me zagrijana dočekala ujutro, tako je život mačke ulazio u mene putem topline, i možda upravo zato izuzetno volim mačke, zbog tog fizičko – metafizičkog razloga. Interesantno, ali sve je zamišljeno i postoji kao neka relacija mogućnosti i stanja koja su kompatibilna vječnim ljudskim težnjama, pa opet, ljudi i dalje ratuju, stradavaju, ubijaju jedni druge. Znam dakle što jesam, ali još uvijek moje postojanje ovisi o konzumiranju smrti, cjelokupna priroda bazirana je na proždiranju i ljubavnom dijeljenju i primanju, na svojevrsnoj multislojevitoj razmjeni i transformaciji energije, sva bića nužno ubijaju druga bića i kao mrtva tijela ih usađuju u svoju živu strukturu, dakle, vjerojatno se i neka bića s nama nevidljivih razina, na neki energetski način, hrane i našom životnom energijom. Priroda jednostavno proždire bića i tako živi, mesojedi, biljojedi, svejedi, svi jedu, a dostojanstvo lešinara i strvinara posebno je čisto i britko. Zašto se ljudsko kulturno – povijesno tkivo u nekim stvarima tako sporo i inertno kreće prema naprijed! Osjećam i mislim da će doći vrijeme u prostoru, kada nećemo više ovisiti o ubijanju drugih bića da bismo preživjeli, kada ćemo se hraniti čistim svjetlom i čistom tamom, upijajući u sebe energiju života i kada će naša tijela biti tako podešena, usklađena s razinom svijesti, da će sama upijati iz svjetla i tame sve potrebno za život tijela/duše, u vječnom duhu, dakle, zakon proždiranja smrti drugog bića, više neće biti egzistencijalno ni ontološki nužno. Eto, stvarno je divno biti u Čabru, u svetoj ideji čistog i svetog bretarijanstva.
Uostalom, ljudski faktor je uvijek nepredvidljiv. Kao što je sve valne i tvarne prirode, tako su valjda i snovi i ideali uvijek u nekom sažetku, postojanost koja stremi prema nekom svom cilju. Dakle, ako donekle naslućujem što jesam po sebi ja sam, da li sam i u kojoj mjeri svjestan onoga što ja nisam! Ako je Čabar sav u meni i ja sav u Čabru, postoji li uopće bilo što, što nisam ja, kao pretpostavka mogućeg! Ja nisam sve ono što još nisam doživio kao svjesno iskustvo, bez obzira na kvalitetu i razinu doživljenog, ali bez obzira na nesvjesnost i nemanifestiranost toga nečega u vlastitom egzistencijalnom polju, ipak, čak i ono nisam je sastavni dio mene kao Bića koje je Sveukupnost Svega i Ničega. Nemojte misliti da je ovo neka petlja identiteta, ne, ja sam odavno napustio idejnu ovisnost o identitetu i identifikacijama s kulturološkim i sociološkim obrascima i modelima, iako egzistencijalno i na razini materijalizirane fenomenologije, još uvijek ovisim i krećem se unutar egzistencijalno – povijesnih gabarita, ovisim još uvijek o hrani, skloništu, novcu, svim povlasticama koje mi nudi kultura, a sve je kultura što je čovjek stvorio i što čini uopće ljudski svijet drugačiji od čiste prirodne datosti. Kao istinski Čabranac, volim se ujutro probuditi i općenito proživljavati vlastito postojanje, iako, kao pjesnik, radostan sam i potpun tek kada sam u inspiraciji, čuđenju, ekstazi i zanosu, jedino tada mogu lakše podnositi svoju egzistencijalnu bijedu i ljepotu u svim dimenzijskim smjerovima, tada je ljepota postojanja, njena bujnost i dubina, lakše podnošljiva, a kao ljudski faktor i činjenica, kao Čabranac i zemljanin u ovom iskustvu, priznajem, moj život i priča koju nosi i koju stvaram, malo odudara od uobičajenih okvira, to ne govorim iz nekih taštih i oholo egocentričnih i „egotripičnih“ gledišta, nego, jednostavno, iz činjeničnih i objektivnih valorizacija moje dosadašnje životne priče/pripovijesti, u povijesti, i izvan povijesti. Sve se kreće i postoji kao mogućnost. Titram i vibriram, osjećam milost, blaženstvo, mržnju, prezir, gnjev, sve ljudsko pleše u meni valcer tajne misije i doista, sve što trebam naučiti u životu je ispravno osjećati i misliti, ustvari, naučiti se ispravno i kvalitetno voljeti, te ne stvarati bol i patnju drugim bićima.
U svakom slučaju, mislim da se svijet kreće prema nekom konstruktivnom području oblikovanja vizija i težnji. O sebi imam određeno mišljenje i osjećam sebe na sebi svojstven način, ali, sve je pomalo solipsističko, subjektivno idealistično, jer, možemo li išta pouzdano znati izvan sebe samih u odnosu na iluziju i čistu objektivnu realnost, u odnosu na subjektivnost i objektivnost. Možda je to mnogo toga, samo optimistično ironična zapreka realnosti. Institucionalizirani sustavi su uvijek postojani s obzirom na svoje vrijednosne sklopove, a oni su okrenuti prema nekom sistemu stvaranja predložaka potencijalne realnosti. Upravo nastojim živjeti svoju poetsku realnost, doduše, ne ide mi baš jednostavno, jer to i nije jednostavan posao, strah me uči mnogim stvarnostima, on me uči kako voljeti i kako na ispravan način podešavati vlastitu misiju u nekim realno – egzaktnim okvirima u odnosu na sveukupnost u meni i izvan mene.
Samoga sebe sam definirao kao poetsko biće/bitak i kao egzistencijalno biće/bitak i kao takva životna forma, jedino me sinteza života i umjetnosti unutar mene koji Jesam Organizam Žive Umjetnosti, unutar životne poezije u cjelokupnoj kreativnoj ludosti i svetosti, vrlinama i manama, može spasiti i oblikovati kao Biće sa smislom. Predivan san i predivna činjenica u odnosu na sve moje psihijatrijske dijagnoze i u odnosu na sve moje životne relacije u kojima sam to što jesam, tragatelj i začuđeni i zaigrani pjesnik koji uči živjeti da bi smrt shvatio i prihvatio.
Pomalo me, ponekada i oživljuje i umrtvljuje činjenica, da postojim u svijetu u kojem sam povijesno potrošen i smrvljen. Evo, upravo me ovo svjedočanstvo i pisanje oslobađa i u meni budi nadu, da ću možda uspjeti sve više živjeti inspiraciju, nadu, stvaralačku imaginaciju, kritičku svijest, ali i pjesničku slobodu, bez obzira na sve svoje egzistencijalne limite, ograničenja i slabosti, jer, kao pjesnik, Čabranac, kao Organizam Žive Umjetnosti u iskustvu Andrej Zbašnik, nekako ću ipak opstati, ustvari opstajem i nestajem, pomalo sam u svemu, ali radostan i strastven, i da, volim kavu, volim divna ženska bića, volim sva bića, osjećam sve u sebi i sve izvan sebe, stvarno, preživjet ću sebe čak i bez sebe, ovdje u Čabru, jer Čabar nosim u sebi i Čabar nosi u sebi, mene. Sve to možda ovisi o vlastitim ambicijama i kreativnosti, ali intuicijom nazirem, da ću na kraju ipak biti spašen i da će me vlastita životna putanja oblikovati kao biće koje će moći reći; ah, bilo je tako divno, sada, jučer, sutra, ah da, u vječnosti.
Informatički nomad
#Andrej Zbašnik #biće #Čabar #Crtice iz Čabra #energija
