S tugom javljamo kako nas je u nedjelju popodne, 8. lipnja napustio pijanist, skladatelj i vođa malih sastava Matija Dedić čiji je rad obilježio posljednjih 30 godina hrvatske glazbe. Sin legendarnih Arsena Dedića i Gabi Novak, Matija je u glazbu zakoračio kroz klasiku, da bi se s vremenom etablirao kao jazzer generacije. Njegov jedinstveni klavirski touch često se uspoređivao s osjećajem kojim je batiće na vibrafon spuštao doyen Boško Petrović.
Iako je bio duboko ukorijenjen u jazz, Matijin utjecaj seže daleko izvan žanrovskih granica. Na posljednjem koncertu Ladies Live feat. Matija Dedić Group, održanom na Majčin dan 11. svibnja u Kinu SC, nastupio je s Josipom Lisac i predstavio kćer Lu, uz plejadu pjevačica Ivanu Husar, Tinu Vukov, Miju Dimšić, Antonelu Doko i Stefany, čime je ponovno dokazao svoju svestranost i otvorenost prema drugim glazbenim izričajima.
Kako neslužbeno doznajemo od sugovornika koji nisu željeli javno istupati, Dedić u posljednje tri godine od potresa naovamo, nije bio u stanju pronaći emocionalnu ravnotežu. Nije mogao spavati više od jednog sata dnevno, što ga je dovelo do stanja nemogućnosti komponiranja.
Lično je bio sugovornik bez zadrške, čovjek koji je za instrumentom susreo neke od naših zajedničkih idola i u tom pogledu pružao satisfakciju da razgovor iz glazbenog polja ne moraš prenositi s engleskog na hrvatski. U tranziciji s klasike na jazz, predano je igrao košarku za klub iz Graza, iako je bio visok samo 167 centimetara.
Za novine smo razgovarali triput: prvo za Večernji list, drugi put za izdanje časopisa Cantus te posljednji put, 2010. godine za srpski portal Jazzin. Stoga za posljednji pozdrav, uzimam izjave glazbenika s kojima je tijesno surađivao.
Sjećanje na Matiju: Perspektiva Darka “Charlieja” Jurkovića
U želji da se dostojno oprostimo od Matije, donosimo svjedočanstvo riječkog gitarista Darka “Charlieja” Jurkovića, dugogodišnjeg suradnika i bliskog prijatelja. Njihovo prijateljstvo seže u 1992. godinu kada su se upoznali na Musikhochschule u Grazu, a zajedno 1997. diplomirali jazz. “U šoku sam otkako sam jučer navečer doznao tu gorku istinu – da Matija više nije s nama”, shrvano govori Jurković. “Matija nije bio samo suradnik s kojim sam surađivao, već mi je bio istinski i veliki prijatelj. Kad sam imao problema sa zdravljem, došao mi je u posjetu u bolnicu u Zagreb…”
Jurković, poznat po tappingu, svom specifičnom sviranju gitare vodoravno, koje podsjeća na sviranje klavira, često je surađivao s Dedićem. “Tapping-sviranje mu je bilo jako interesantno, mi smo snimili dosta toga zajedno. Bio mi je gost na prvom albumu, “My Contribution”, a imamo i zajedničkog Porina, za album “Jazzy Bach” iz 2015. godine. Gostovao je potom i u kvartetu Sensitive.”
Kao glazbeničku crtu Matije Dedića, Jurković posebno ističe njegov “posebni pijanistički touch” i smisao za improvizaciju. “Najbolje je za tehniku, a za klavir posebno, kad netko ima klasičnu naobrazbu i dođe u jazz”, istaknuo je.
Za obojicu je, na prvom mjestu, bio maestro Keith Jarett, potom Bill Evans, a generacijski najbliže Brad Mehldau. S ritam-sekcijom potonjeg je snimio i zajednički album. Upravo zahvaljujući Jarretovu pijanističkom djelovanju, odnosno osovini Jarret-Mehldau, kao generacijski bliskijoj, Matija je bio jedan od rijetkih [kod nas] koji je njegovao solo-nastupe, bez obzira svirao Arsenovu muziku („Matija svira Arsena”, 2016.) ili svoju. Jurković ističe da klavir najbolje dolazi do izražaja u malim sastavima.
Dedić je cijenio ECM Records, iako je bio svjestan da je Amerika kolijevka jazza. Njegovo klasično obrazovanje bilo je evidentno, ali rođeni improvizator kakav je bio, ne bi izdržao kao koncertni majstor u svijetu klasike. “Volio je slobodu u muzici. Raditi muziku iz ničega. Da krene iz nule, volio je improvizaciju, bio je nadaren – to ne može svatko”, zaključio je Jurković, odajući počast jedinstvenom talentu Matije Dedića.
“Solo-piano format, dakle, album “Köln Concerto””, prisjeća se Jurković, „to smo najviše slušali. Matija je bio veliki ljubitelj, imao je puno CD-a. U vremenima kad svi prže CD-ove, ja ih kupujem, volim imati original, isticao je, kao pravi audiofil.”
Apsolutno je imao poseban, jedinstven i prepoznatljiv touch. Jako je dobro vladao dinamikom. Njegova muzika ima širinu, čujete svašta – od klasike do pop-muzike i be-bopa.” Kao dodatnu inspiraciju, Jurković ističe zarazu rukopisom pijanista Kennyja Kirklanda, koji je svirao sa Stingom iz cijenjenog kvinteta Brandforda Marsalisa.
“Volio je biti prisutan u svim žanrovima, preko tate i mame, pratio ih je, compao od malena. Nije mu bilo strano”, ističe Jurković. “Žanrovski nije bio strogi be-bopper. Volio je fuzijsku glazbu, spoj različitih vrsta glazbe. Bez obzira volio pop-glazbu ili što već, ono što čuješ kad upališ radio.”
“Jednom mi je rekao, kada bi netko i komentirao, “Ah, kako je ovo napisano.” “Ne, sve je dobro! Sve treba odsvirati.” Prema svemu je imao respekt. Nema tu fuliranja, ovo je lako, ovo je teško”, prisjeća se Jurković, naglašavajući Matijin profesionalizam i posvećenost glazbi.
Kruno Levačić o Matiji Dediću: “Elder brother from another mother”
Bubnjar Krunoslav Levačić, Matiju poznaje kao „brata po duši”, a zajedno su svirali u kvartetu Boilers, odnosno u Matijinom triju. U svoje su vrijeme Boilers uvršteni u izbor najboljih jazz-sastava izvan Ujedinjenog kraljevstva, prema časopisu Time. Prisjećajući se nastupa Boilersa na Ljubljana Jazz Festivalu 2001. godine, uoči nastupa kvarteta tenor-saksofonista Davida S. Warea, evociram kako je bubnjar Guillermo S. Brown na vršcima prstiju ispratio elektrizirajuću svirku, pogotovo osovinu Dedića i Levaćića.
“Prvih šest sati sinoć uopće nisam mogao spoznati”, odgovorio nam je veteranski glazbenik. “Do dva ujutro kod sebe doma sam tješio neke zajedničke frendove — ovo mu je najveće oslobođenje, jer nije prihvatio težinu vlastitog života… Razgovarao sam s njim i rekao mu da me boli gledati ga. Morao sam se odmaknuti jer – tu pomoći nema. Matijica sad lebdi negdje i super mu je.”
Elvis Penava: Znakovita suradnja s Josipom Lisac
„Surađivali smo isprva s Gabi, imali smo par nastupa, ali od tada je dosta već prošlo”, o počecima suradnje govori riječki gitarist Elvis Penava, inače, član Jazz Orkestra HRT-a. „Otkako smo se upoznali, zapravo smo se uvijek smijali i zezali. Sve je bilo ok. Za razliku od priče s drugim kolegama, nas smo dvojica uvijek pričali o jazzu. Zadnja tema bio nam je Miles Davis. Da, baš je imao Davis-fazu, slao mi je mnoge linkove iz njegove zadnje faze i sve se svodilo na Milesa. Pričali smo o muzici, što je neobično kad druge muzičare sretnem, ne priča se samo o mjuzi – svakakve su teme prisutne… No, s Matijom bismo se uvijek dotakli – što je novo, kako je nešto dobro!”
Kao stalni suradnik Josipe Lisac unatrag deset godina, Penava opisuje Matijino uzbuđenje oko posljednjeg koncerta s Josipom Lisac. „Jako se veselio koncertu u Kinu SC koji smo svirali. On ga je i organizirao, bio je ‘busy’ oko toga, svi su ga zivkali. Njemu je bila stvarno želja nastupiti s Josipom. Jer nikad prije, nije došlo do toga, ne znam kako se to tek sad desilo. On je bio uzbuđen iskreno oko toga. Bilo mi je simpatično da je imao kao tremu, iako je netko tko je [nominalno] veliko ime. Poslije mi je rekao, „Shvatio sam. Josipa je – Miles.””
Simbolika zadnje faze Milesa Davisa provlačila se kroz razgovore koje su vodili. „To je zadnja faza sa saksofonistom Kennyjem Garrettom, bio je fasciniran nastupom gdje izvode skladbu „Portia”, te glazbenici jedan po jedan napuštaju pozornicu. Prije desetak dana mi je poslao link s tom snimkom. Mislim da je to bilo znakovito.”
Dedić je bio uzbuđen i oko pratećeg benda u kojem je, pored Penave, njegov izbor bio pop-rock bubnjar Branimir Gazdik koji svira s Gibonnijem. Basista Roberta Vrbanćića zna otprije, on ima R&B-grooverski sound. „Bilo je smiješnih momenata na koncertu. Imao je u glavi ideje tipične za Milesovu električnu fazu, sintesajzer s padovima, izlet u nešto novo.”
A kao i Jurković, Penava ističe autentični pijanistički izirčaj. „Stvarno je imao touch – nikad nisi znao što će odsvirati, ali će biti prelijepo. Imao je eteričnost u sviranju, suludu liriku. Stvarno mislim da smo izgubili snažnog lika na kojeg smo se svi muzički ugledali. Bio je stvarno poseban i dosta je bio pažljiv i obziran lik. Brinuo se uvijek je li svima sve okay. Nije mislio samo na sebe. Jako divan lik, mislim da smo izgubili nekog umjetničkog vođu scene, sa svima je radio. Sa svima je svirao. Uvijek je bio on, toliko jak voice je imao. Njega su svi zvali da bude – Matija. Uvijek je prihvaćao muziku maksimalno ozbiljno. Pričali smo više o mjuzi, nego li o svakodnevici. Bio je duboko – unutra.”
Osvrčući se na odnos prema Arsenovoj glazbi, Penava ističe da je bio klasičar, ako gledamo na ono što se smatra primijenjenom glazbom starijeg Dedića. „Matija je dolazio iz klasike, a kad je svirao Arsenove stvari – to je prelazilo granice. Genijalno, valjda mu je bilo u DNA, da kad krene svirati – to je bilo jako. Gledaš u čudu, da nije samo „odsvirao”. Jedna tipka je nosila pomak – van planete. Za te skladbe [koje svi znamo s televizije] imao je posebnu poveznicu.”
Toni Starešinić: Oproštaj iz drugog kuta
Klavijaturist Toni Starešinić, poznat po svom radu u jazz-rock i eksperimentalnim žanrovima, nudi još jednu perspektivu na umjetničku putanju Matije Dedića. „Matija mi je iskreno bio čovjek koji je prerastao sviranje, koji je postao – glazba. Jako malo ih je – kao Nestorović, kao Levačić, koji su muzički došli na nivo koji rijetko tko postiže. Ne sviram jazz, nisam uspio nikad ni približno svirat kao on, ali mogao sam ga razumjeti, sto posto je živio za to, prolazio je kroz teške trenutke i bio je ranjiv, emotivac.”
Prisjećajući se vremena kad se tek doselio u Zagreb, krajem 90-ih, spazio je Dedića kao umjetnika visokog kalibra, koji je već kao „beba” djelovao sa starijim glazbenicima. „U to su vrijeme, Boilersi bili aktivni. Jedan od najboljih albuma te ere mi je „Abstract Lights”, kao i svi albumi koje je radio s Tamarom Obrovac i Mister KK”. Teško mi je izdvojiti, odličan je i „Matija svira Arsena”, ali bio je izuzetni Kvartet Boilers.”
Osvrćući se na Matijine uzore i stil, Starešinić spominje liričare – Evansa i Jarretta. „Iskreno, iznenadio sam se da je jako poštovao to što radim. Bilo mu je zanimljivo da sam našao svoj put, učinio nešto svojom glazbom i nekomercijalnom pričom. Matija je išao na europsku stranu, obitelj mu je pružila i ljubav prema šansoni i talijanskoj glazbi. Mislim da je i njemu sjelo nakon oduševljenja Amerikancima da ipak pripada europskoj struji, da su tu i klasika i lirski element, emocija na prvom mjestu. Ali, da, kao jazz-pijanist, imao je nešto od Monka, obožavao Jarreta i Mehldaua dok je od McCoy Tynera poprimio spiritualni moment. Slušao je i Lyle Maysa s Methenyjem, iako nije toliko otišao u fusion kao ja. Bio je veliki prijatelj s Vasilom Hadžimanovim, koji je bio bliskiji jazz fusionu Weather Reporta i Joe Zawinula.”
Za kolegu, s kojim je dijelio senzibilitet istog instrumenta, Starešinić nikad nije stekao dojam da su al pari – da može sjesti s njim, on je bio toliko ispred. „To je sad nemoguće. Možda nije bilo ni potrebno. Pogodilo me je što je otišao, makar nismo bili bliski prijatelji ali osjećao sam se kao da sam izgubio pravog prijatelja, teško mi je palo. Svakako jedan od najvećih, teško će ga biti nadomjestiti.”
Istaknuta fotografija: Foto: Matej Grgić/JazzHR
#In Memoriam #Jazz #Matija Dedić
