Gradovi su živa tijela poput njegovih stanovnika. Bez stanovnika ne bi bilo ni gradova. Gradova nema ni ako ih se tekstualno ne predstavlja, ako se o njima ne piše na ovakav ili onakav način, ako ih se ne crta, slika ili na bilo kakav drugi način umjetnički i kulturno ne doživljava. Rijetki su gradovi o kojima se ne piše ili se nije pisalo. Možda takvi i postoje, no ti su gradovi mrtvaci iako u njima netko živi. Živi mrtvaci, poput zombija, zaboravljeni osim na geografskim kartama gdje stoji napisano njihovo ime. Osobno vjerujem da takvi gradovi ne postoje jer svaki grad ima svoju prošlost, rađanje, život eventualno i budućnost i o svakom gradu je nešto pa bila to barem jedna rečenica kazano i napisano ili barem to zaslužuje.
Za doživjeti grad kao pisano djelo potrebni su prvenstveno pisci. Bilo oni koji su samo na proputovanju kroz neki grad, bilo oni koji u njemu žive ili koji su u njima rođeni ili oni koji su nekad živjeli pa se sjećaju svog rodnog grada. Rijeka ima tu sreću da se o njoj dosta pisalo. O gradu postoje spominjanja još od drevnih vremena u povijesnim zapisima, no to je povijesni zapis, onog koga zanima književni doživljaj grada posegnut će za literaturom: romanima, putopisima, lirskim izričajem u kojem je glavni junak naš grad.
Grad kao lokalitet
Pisati o nekome gradu bez lokaliteta čini se apsurdno jer negdje moramo smjestiti našu radnju djela. Jedan francuski znanstvenik uvidio je da svaki urbanist treba pronaći svoje malo selo unutar grada. Točku oko koje se vrti radnja. Tako je recimo za jednog autora Stari Grad, Kapucinska crkva, Korzo neki od topografskih znakova kojima se kreću autorovi junaci. Drugi uzima lokalitet Korzo, Trsat, trsatske stube ili trsatsku gradinu, periferiju Rijeke, luku i oko toga gradi priču. Nedjeljko Fabrio u svojoj kronisteriji Vježbanje života gdje je glavni junak grad kreće se lokalitetima kao što je kvart u Starom Gradu tzv. Gomila iz kojih crpi neke svoje junake. Zalazi u kavane i prostor u kojima običan puk živi svoj jednostavan život oko kojih ispreda pučke i literarne fabulacije. Piščevi lokaliteti u djelu su i dvokatnica na Mlaki, brežuljak na Kozali, riječka luka, riječka gimnazija, gostionica “Mala Pešta”, Gomila, “Dom” mamme Flore, Podmurvice, no i mjesta u neposrednoj blizini Rijeke uz more poput Kostrene.
Lokaliteti Rijeke i okolice prisutni su i u putopisima pisaca 19 stoljeća, pa se Antun Nemčić dok putuje prema Rijeci opisuje Grobničko polje, romantične razvaline Frankopanskog kaštela, Trsat, luku i Kvarnerski zaljev. Dragutin Hirc u putopisu Hrvatsko primorje divi se životu na riječkom Korzu, kavanama Cafe Europa i Cafe Maritimo Mercantile gdje se sastaju pomorci i brodovlasnici. Fran Kurelac u svojoj nedovršenoj pjesmi Pustinjak s Vučke uzima za lokalitet Učku s koje gleda Rijeku.
Rječina ima posebno mjesto kao lokalitet u riječkom literarnom diskursu. Ona nije samo rijeka koja protječe kroz grad, ona predstavlja i nekadašnju granicu između dva grada, danas spojen u jedan, no još su uvijek to dva grada. Na jednom od mostova preko Rječine naslonjen je i Janko Polić Kamov, najveći riječki pisac, promatra prolaznike dok razmišlja o svojim europskim putovanjima. Njegov brat Nikola Polić kroči kroz svoje feljtone Sušačke subote lokalitetima Sušaka, opisujući svoj san o Rijeci, grad doživljava s druge strane Rječine kroz nostalgiju utopljenih noći.
Grad kao nostalgična priča
Nostalgija ili tužaljka za izgubljenim ili napuštenim zbog raznoraznih razloga gradom nije ništa novog u literaturi. Od davnih vremena o tome se pisalo zato što je progonstvo (prisilno ili dragovoljno) napuštanje obitavališta trauma, kompleks u domaćoj ili svjetskoj književnosti poznat još od starodrevnih zapisa. Jedan Ovidije prognan iz Rima po nalogu cara Augusta ostavio je iza sebe tužaljku Ex ponto gdje se kao prognanik iz daleke kolonije na Crnom moru, grada Tome, opisom svoje nesreće jada caru u jalovoj nadi da će car opozvati odluku o Ovidijevom progonstvu stalno prizivajući u sjećanja svoj Rim u koji nikad više neće kročiti.
Motivi raseljenosti Rijeke i Riječana u naših autora poput npr. Nedjeljka Fabria mogu se naći u Jadranskoj trilogiji, ili kod Rakovca.Također raseljenost i nostalgija za izgubljenim gradom, toj bolnoj traumi, progovara iz drugog kuta (kuta esula, odnosno optanta, ovisi kojoj smo strani skloni) Marisa Madieri u kratkom autobiografskom romanu Vodnozeleno. Između redova provlači se bol, čežnja za zavičajem, za domom, za onim poznatim gdje je nekoć obitavala. Njena priča jest osobna povijest. Ne krivi nikoga, no čitajući djelo znamo prema komu je krivica adresirana. Gubeći grad kao dijete izgubila je dio sebe.
O gradu kao toposu, izgubljenom i zapriječenom prostoru možemo naći i kod Nikole Polića i Krleže. Tu je situacija sasvim drugačija od one u djelu Marise Madieri. Rijeka kod njih je nesretna Rijeka (Krleža), mrtvi grad izbušen fašističkim streljivom (Polić) ili jednostavno napušten grad (V. C. Emin). Ništa čudno kad znamo da to dolazi od književnika hrvatskog nacionalnog korpusa. Svaka strana vidjela je i osjetila u određenom vremenu na svoj način gubitak grada, nostalgiju za njom ili privremeno ili stalno raseljenje.
Nostalgija za Rijekom u Mađara (još jednih upravitelja grada) predstavljen je sasvim drugačijim uspomenama od onih u talijanskoj književnosti. Tu nema one gorčine zbog napuštanja kraja, rezignacije, nema prognaničkog poniženja. A nema možda jer Mađari su rijetko bili rođeni Riječani. Ovdje su se naseljavali kao administracija ili kao vojnici ili mornari za vrijeme služenja vojnog roka. Mađarski pisci kad progovaraju na stranicama svojih djela, Rijeka za njih predstavlja more, luku. Oduševljeni su morem, arkadijskim prizorima što se pred njih otvaraju putujući vlakom, otkriva se kvarnerski horizont s otocima i nebesko i morsko plavetnilo. Ferenc Fejto i Deszo Kosztolany, dva pisca čiji junaci (Sentimentalno putovanje, Kornel Esti) putuju željeznicom od mađarske panonske ravnice prema Rijeci ne mogu dočekati i s nestrpljenjem iščekuju morski prizor. Krive glave nakon svakog zavoja, a nakon što prođu Zlobin i Plase ostaju fascinirani epifanijskim prizorima Kvarnera.
Kod običnih Mađara Rijeka je više zapamćena kao luka ratne mornarice ili luka iz koje se selilo za Ameriku, a manje kao kulturno-turistička odrednica, no Rijeka danas za Mađare nije zaboravljena. Počev od izvornog riječkog grba koji krasi mađarski parlament u Budimpešti, preko nekih čudnih političkih karata s ucrtanom Rijekom kao dijelom mađarskih zemalja, školskog programa gdje se o njoj uči pa do onog najbenignijeg kojeg Riječani vide svako ljeto, a to su mađarski turisti.
Grad u romanu
Solidan je broj pisaca bilo rođeni ili naseljeni u njemu tematizirao svoj grad. Među njima bili su to Viktor Car Emin s Danuncijadom, opsežnim i estetskim romanom urbanog tona. Car Emin povodi se političkom temom danuncijevskom-riječkom epizodom i prevrtljivošću fijumanskog setebandjerizma. Kroz ironiju i grotesku autor prikazuje gradsku scenu, političku i svakodnevnu obilježenu mnogim prijeporima.
Srećko Cuculić obrađuju grad kroz prikaz nekoliko generacija mlađih Riječana (Fijumanka). To je riječka ljubavna priča koja se kreće jednim elitističkim pa i trivijalnim fonom. U romanu čitatelj Riječanin, može prepoznati riječke prostore, vedute i ulice sve to potkrijepljeno lokalnim žargonizmima i čakavskim fijumanskim idiomom. Također drugi njegov roman (Harlekin) jest drugačije intoniran. Ovdje se radi o intelektualnoj prozi gdje se portretira u podtekstu riječki slikar Vladimir Udatny.
Rijeka napokon dobiva pravi roman gdje tumači samu sebe. Radi se o romanu-kronisteriji Nedjeljka Fabria (Vježbanje života). Ondje daje prikaz dviju obitelji, jedne talijanske i druge hrvatske Fabrio pokušava problematizirati sve antagonizme, bilo političke socijalne ili povijesne kroz dva stoljeća grada. Fabrio pokazuje kako povijest vježba živote pojedinaca neovisno kada su, gdje su, pa čak i od koga su rođeni. Ovo djelo nije samo međusobni odnos žitelja višenacionalnog grada koji je uvijek bio turbulentan, to je u isto vrijeme i prikaz povijesti civilizacije i industrijalizacije grada (izgradnja rafinerije i željeznice, izum parobroda…)
Od suvremenih pisaca Rijeke treba izdvojiti i Bekima Sejranovića. Njegov roman Nigdje niotkuda jest put mladića koji se našao u primorskoj sredini, njemu potpuno nepoznatoj. On, prožet traumom odlaska iz zavičajnih, kontinentalnih, mentalitetno posve drugačijih mjesta pokušava preispitati asimilaciju i tzv. kulturni otpor u mjestima gdje privremeno boravi a svoje sazrijevanje pripada i gradu Rijeci.
Riječke epizode
Valja se dotaknuti i riječkih epizoda u svojim sjećanjima cijenjenih spisatelja s međunarodnim ugledom i karijerom. One su poput nebrušena dijamanta jer nam kazuju da je grad imao ono nešto kad su mu posvetili svoja sjećanja. Vladimir Nabokov bio je tek dječarac kada se našao u Opatiji sa svojom obitelji. Bilo je to za vrijeme rusko-japanskog rata 1904./05. U svojim sjećanjima spominje jednu riječku kavanu gdje je jeo sladoled da bi ne pojevši ga bio grubo odvučen od stola. Njegov otac, naime primijetio je za susjednim stolom dvojicu japanskih časnika. To Nabokova aristokratska obitelj jednostavno nije mogla tolerirati. Zemlja je ipak bila u ratu. Riječka epizoda srpskog avangardista Miloša Crnjanskog intonirana je u pozitivnom svjetlu. Došao je u Rijeku pred Veliki rat u Trgovačku akademiju. Imao je u tadašnjoj Fiume bliskog rođaka komu ga je majka uputila i rodnog Csongrada u današnjoj Mađarskoj. Grad je prepun talijanaša i ne osjeća se baš dobro u njemu, no preko Rječine na Sušaku već je kako piše druga situacija. Ondje je počeo igrati nogomet u klubu Viktorija. Pokušavao je vježbati i mačevanje u Akademiji ratne mornarice Austro-Ugarske. Zapise o Rijeci kojom je oduševljen predočava slikama Gradskog tornja, divi se azurnoj boji mora, a ponekad i bjelini snijega na Učki. Te slike kako sam kaže ostaju ugravirane u sjećanju čitav život. Za Slobodana Novaka gdje se našao pred talijansku kapitulaciji 1943. Rijeka je sjećanje na sušačke dane, nastavnike i učenike, na polaganje mature pri Prvoj sušačkoj gimnaziji koje je opisao u crnohumornom tonu (profesore).
Istaknuta i ostale fotografije: Marta Ožanić
