Kada glumac ima vremena nastaje čista umjetnost

5. Međunarodni festival suvremene umjetnosti „ŠKURE“ je iza nas. Kao i svake godine, program je obuhvatio sve vrste umjetnosti. Tako se otvaranje održalo izložbom Luke Dedića „Na putu za raj“ nakon koje je slijedio dokumentarni film „Na domaćem terenu“ Lidije Zelović. U popodnevnim satima održavao se i program za najmlađe „ŠKURE za djecu“ u kojem su najmlađima predstavljene slikovnice, OFF program u kojem je Monika Herceg vodila radionicu „Otpor poezije i poezija otpora i Palestina“, „Naše pjesme, naši snovi“ dramskog studija Ivana Jelić HNK Šibenik, „Pronađi publiku“ za sve one koji čitaju i pišu…

Adisa Bašić je predstavila svoj roman „Knjiga o Almiru“, Gabrijela Rukelj Krašković „U kući i u vrtu je bilo mnogo cvijeća“, Slobodan Šnajder je predstavio svoj nagrađivani  roman „Anđeo nestajanja“,  Nataša Govedić osim što je bila moderatorica, predstavila je i svoje novo djelo „Knjiga prve pomoći u programu Poezija kao prostor intimnog i javnog, Ivica Đikić s „Divljim kvasom“…

Teško je bilo popratiti cjelokupni program i sve lokacije na kojima je tih dana zaživjela umjetnost po šibenskim štradama, ali vidjeti Snježanu Banovac u šetnji sa Slobodanom Šnajderom ili Miljenka Jergovića u jednom od šibenskih kafića kako zainteresirano promatra prolaznike ili umjetničku direktoricu Olju Runjić kako svako malo brzim korakom prolazi preko Male lože bilo  je kao san gdje sam se svako malo morala uštipnuti da shvatim kako je sve to ipak stvarnost.

Koliko god mi sve to izgledalo kao tvornica čokolade Willya Wonke  svoje apetite sam morala usmjeriti cilju kojega sam čekala pet godina, radionici „Glumac ima vremena. Glumica ima vremena“ koju vode Jelena Graovac Lučev i Leon Lučev. Ove godine ona je bila posvećena velikom šibenskom pjesniku Arsenu Dediću pod naslovom „Arsen, čovjek kao ja“.

Moja ljubav prema Arsenu utkana je još od djetinjstva kada mi je majka prije spavanja gurnula u ruku njegovu zbirku „Brod u boci“. Od te večeri do dana odluke da jednostavno moram biti dio ovogodišnje radionice prošlo je puno godina, a svaka godina zrelosti sve me više približavala Arsenovu pogledu na život. Odati počast takvom poeti pod mentorstvom Jelene Graovac Lučev i Leona Lučeva podigla je taj san na još veću ljestvicu koju ni u snovima nisam mogla zamisliti. Trodnevna putovanja od stotinu kilometara preko Vrpolja bila su najmanji problem, Talija je već bila na mojoj strani. U nadi da ću napokon doživjeti unutrašnjost „Kuće umjetnosti Arsen“ saznajem promjenu lokacije, radionica se održava u  galeriji „Matija“. Ni Šibenčani nisu sigurni gdje se nalazi, ali su jako susretljivi tako da na prvi susret ipak nisam kasnila. Mali, zagušljivi prostor iz kojeg je vidljivo da se nekad tu i znala pojaviti nekakva umjetnost i četrnaest članova koji se uglavnom poznaju još od prvih “Škura” čine me uljezom te se još više povlačim u sebe. Primjećuju to voditelji kao i članovi te me brzo razoružavaju, nestaje straha, ukočenosti i distanciranosti. Prihvaćaju me kao svoju i kreacija može početi.

Ako sam nešto naučila s radionica koje godinama pohađam to je sigurno energija koju nose ljudi koji se nalaze u procesu, vođeni u ovom slučaju Jelenom Graovac Lučev i Leonom Lučevom.  Ugodna atmosfera, proces raspadanja nad Arsenovim stihovima i ponovnog sastavljanja uz pomoć Lučeva nakon tri dana urodila je plodom. Ni sami nismo primijetili da smo bezbolno došli do samog kraja procesa stvaranja koji je iznjedrio djelo kao posvetu jednom od najvećih dalmatinskih pjesnika. Dok smo zdvajali nad Arsenovim stihovima lomeći stihove, jezike i emocije Jelena i Leon su slagali scensku izvedbu koja je izvedena na završnoj večeri pred prepunim gledalištem. Bilo je tu domicilno stanovništvo koje bi znalo barem jednu priču o Arsenu, ali bili su tu i sudionici „Škura“. Ne znam od kojih me više hvatala trema, ali zato su nas do samog kraja bodrili naši voditelji koji su nam se ravnopravno pridružili na pozornici. Ono što gledatelji nisu znali je situacija da se za vrijeme Jeleninog predstavljanja performans već počeo odigravati kroz objašnjenje gdje se nalazi galerija „Matija“.

Iza Jelene pozornicu preuzima Danijela Martinović pjesmom „Rebus“ u kojoj Arsen spaja poznate šibenske lokacije s ekspresionističkim motivima koje je Danijela s velikim dostojanstvom izgovorila odajući počast šibenskom poeti.  Izvedba se povezala pjesmom „Posljednji tango u Đevrskama“ koja „ima zvuk umornog Arsenovog kabarea“, kako bi zaključio Miljenko Jergović u jednom od svojih intervjua još iz 2002.

Blok „Ludi kupus“ donosi pjesmu „Tri mora“ u izvedbi Hane Crvelin, Vanje Belamarić i Borisa Milutina u kojoj na dva oprečna doživljaja iznose ljubavne emocije.

Pridružuje im se Željko Dragutin „Tromiljom“ koji iz dubine dijafragme iznosi čistu, sirovu emociju čovjeka šibenske Zagore.

Nadovezuje se Sineva Jurković pjesmom „Nitko više ne sanja“ kao opreka Dragutinu koja melankolično i odlučno zaključuje kako se vremena mijenjaju i nestaju sanjari.

Vanja Belamarić se nastavlja proročkom pjesmom „Svi će biti poznati“ u kojoj je Arsen predvidio moć vizualnih medija zbog kojih će nestati radne snage pa nam neće tko imati ni kuće graditi. Leon Lučev izviruje iza nas kao netko koga nismo očekivali s „Trigonometrijom zavičaja“ u kojoj se, kao rođeni Šibenčanin, obračunava s rodnim krajem koji ga nije štedio čime pjesma postaje još osobnija. Branka Rajević u pjesmi „Zamor materijala“ pokušava doći do prvoga reda ne bi li publika i nju primijetila jer i ona nosi važnu Arsenovu poruku.

Senka Skorić pjesmom „Svi smo mi mi“ poigravanjem osobnim zamjenicama u stihovima šalje jednostavnu poruku zajedništva koja se u ovoj grupi itekako osjetila. 

Prije „Intimnog bloka poslušali smo “Ono sve što znaš o meni“ kao uvertiru u intimno stanje koje je otvorila Dora Pilepić pjesmom „Kratak susret“ u kojoj su ostali članovi grupe iznijeli zvuk  jeke kao odraz nekih prošlih vremena. Martina Martin Lemac izrecitirala je poznatu pjesmu „Prijatelj“ s kojom se može svatko poistovjetiti jer svi smo kad- tad u životu imali takvog prijatelja. Patrizia Karađole pred svojom majkom je izvela „Mutter Courage“ i time na pijedestal podigla sve majke, dok je Ana Matijević secirala nedjeljivost boli. Mirjana Baica  je preuzela tu bol i nastavila pjesmom „Kuća pored rijeke“ na koju se nadovezala glazba „Kuća pored mora“.

Ratni blok je otvoren pjesmom „Mostovi“ Patrizie Karađole i Nikoline Šarić gdje su im se pridružili ostali članovi čineći preko cijele dužine povezanost držeći se za ruke. Snažan moment u kojem se dalo naslutiti da ratni blok ne čini samo ratna tematika već pobjeda čovjeka nad ratom. Most se pretvara u vod iz kojeg bježi Boris Milutin i na fontani recitira pjesmu „Dom bez domovine“. Kao tužan glas razuma Hana Crvelin recitira „Odlaze dječaci“ dok joj oponira Senka Sorić pjesmom „Soldatuše“. Krug se zatvara uglazbljenom pjesmom „Amigo“ i zajedničkim parolama pjesme „Poeta preko razglasa“. Jelena Graovac Lučev zaključuje pjesmom „Jezik“ kao dokaz njegove važnosti, pjesma kroz koju se reflektiraju problemi onog vremena, ali i problemi s kojima se i danas susrećemo u jednom drugom obliku.

Prepuno gledalište je disalo s nama, a mi smo mu, zahvaljujući predivnom mentorstvu Jelene i Leona, nesebično podijelili Arsenovu emociju.

Koliko god na trenutke sve izgledalo patetično s godinama shvaćamo koliko je to zajedništvo teško postići, a Leon i Jelena znaju to prenijeti i biti dio tog procesa u stvaranju čiste nepatvorene umjetnosti, u ovom slučaju izrečene Arsenovim jezikom.

A Šibenik i „Škure“?  Samo  su nam pokazali kolika je moć umjetnosti i kako još uvijek postoji jedna Lijepa Naša gdje svi možemo biti kao jedno.