Bolji poznavatelji scene s početka ’80-ih godina, sjećaju se zagrebačkog benda Trobecove Krušne Peći, ali i njima nije preostajalo puno više, nego se sjećati se sebe samih, kao žrtava nepostojećeg neovisnog izdavaštva u zemlji koja je imala zavidnu diskografsku industriju. Objavom su trećeg albuma „Radost” proljetos, s dijelom repertoara live-albuma „Aether”, snimljenog u splitskoj Kocki prije par godina, oprali usta zlomislićima koji tvrde da Hrvatska nema dobar živi rock-bend. Pretendenata je puno, a na Trobece se, po deafultu – zaboravlja…
Teksturu disanja za kragnu iz uvodnih stihova pjesme „Sajam sisa” („Na granicu privatnog i javnog stigli su putnici”), nastavlja potonja „Đavo je bio vruć”. Kao strip o inkviziciji bendovog gitarista Ivice Vinskog otela se izvornom mediju objavom u fanzinu „Majdanska garaža”, ali političnost ne ostaje samo na granicama intimnog. Ona se širi i eksplicitno politizira s krilaticom „No pasaran” u pjesmi „Diavolo” o besmislu sudjelovanja u društvenom životu današnjice. A da je to – tek resume A-strane. B-stranu otvara „Vrištala je” („Saft, sluz, slina, znoj/ Ljepota joj nije ulje na platnu/ Pogled ispod oka/ Vrištala je”)… Nije li u današnja brza, površna i samobirokratska vremena ovaj naslov dovoljan za povod nekoj poluzi cancel-kulture? U eter će radija prije – Satan Panonski…
Iako je riječ o četvorki pred penzijom, ne treba zaboraviti da su se kao studenti povezali 1981. godine u Zagrebu, djelujući kao ovnovratni hobiti s ramena divova tadašnje novovalne scene. Prozvali su se po Metodu Trobecu iz okolice Dobrove u Gorenjskoj – prvom serijskom ubojici bivše Jugoslavije, osuđenom na smrt zbog silovanja i spaljivanja žena u krušnoj peći sredinom sedamdesetih. Netko je, dakle, i na jugo-rock sceni, ipak morao prodati dušu sotoni, baš kao i prvi blueseri! Ta je crnohumorna dosjetka, bila u skladu – ako ne i u duhu [sic!] – tradicije rock n’ rolla, u kojoj su se vođe bendova s imenom i prezimenom svoje prateće sastave skrivali pod kolektivni nazivnik.
Djelujući u nepromijenjenoj postavi od osnutka do dana današnjeg, scenska karizma avangardnog gitarskog post-punk zvuka utjelovljenje je scenske nelagode divlje horde s visokim i žilavim vokalom na pramcu, nabijenim odrastanjem između odlaska u JNA, vlati gandže i „markanja” vjeronauka. Prljavi zvuk funk-rocka oplemenjen uši- i oči-jukanjima s individualizmom dramatičnih persona No-Wave-scene grecao je tek zarasle kraste kolektivnog otklopa iluzija – kupovanjem prvih levisica u Trstu ili dovlačenjem vinila sa skijanja kao zabranjenog voća.
I lirski arsenal urbanog pleksus-realizma je rođen, muzika pijukanja i bageraže uz melodičnu avant-funk bas-gitaru Marija Barišina-Bare (suosnivač Brujača, svirao na albumu „Bolero” grupe Haustor – op. aut.), kao neugodnih predosjećaja kojih je na zalazu Jugovine bilo podosta… Današnje sudjelovanje Trobeca u performansima Kuće ekstremnog muzičkog kazališta i notorne Šahtofonije ne bi trebalo nikoga iznenaditi. Kroz totalno rušenje četvrtog zida scene – nastavljaju ono što su započeli još u vrijeme “socijalističkog mraka”, kada su korak s njima držali Regoč, SexA ili još koji od aktera čije uratke polje javnih kataloga ne bilježi. Indoš je Trobecima pozivom na suradnju odao neskriveni hommage. Ako je Šahtofonija baš i na valnoj duljini s ritualima japanskih Boredoms – onda su barem na vlastitoj frekvenciji titranja lubanje koja i dalje para kroz slojeve supkulturne buke.
I na stranu opće mjesto kritike da su pandan Gang of Foura, kojima su predgrupirali na Bijenalu 1983. godine… Ta, više su – Clock DVA, sjetimo se njihovog nezaboravnog ukazanja u Palachu tijekom „Peek & Pokea” prije deset godina. „Radost” je daleko najambicioznija i najraznovrsnija ploča trobecovske diskografije, iako ne u potpunosti i uspjela, ali funkcionira kao komentar prvijenca „’85” – neambiciozno prozvanog prema godini proizvodnje kao da je riječ o nekoj skici. Objavljen ’92. godine na kazeti, 2013. poprima naziv „S mukom žvaču trubadurov vrat” kao LP. Live-koncert iz Kopra 1987. godine, objavili su kao prvo izdanje “Ta krvava prošlost…”, za etiketu Produkcija Slovenija, a bend se iste godine raspao… Tri u jedan – očito previše!
Time su „tropci” postali svojevrsni „case study” kreativne unutarnje emigracije kojem je suradnja s agentom mogla biti od velike pomoći… Što album objavljen za LA Agency valjda napokon i miče s percepcije o draftu starom 30 godina? Među prvima su spominjali teror nadzora kao društveni kontinuitet s Kafka-Caprijevim tenor-saksofonom koji je ovo profano evanđelje osvijetlio poput Lucifera. I pošteno je da se, u ovako kasnom stadiju, bend „koji ima još puno toga za reći” osvrće preko ramena na grijehe mladosti, ludosti i nepromišljenosti. Jer, na „Radosti” se uspio iščupati kompleksu povlaštene vrijednosti undergrounda, podvući sam sebe ispod crte „stare slave” i grešaka u koracima – da oni koji ih danas pionirski susreću ipak donekle uvuku zadnji shot s filtera osamdesetih…
#Aether #album #Domaći izdajnici #Radost #Trobecove krušne peći
