Popularna Kockica svjedočila je u srijedu predstavljanju jedne posebne knjige. Iz pera Velida Đekića svjetlo dana ugledala je monografija „Rafinerci i zvijezde“, posvećena razdoblju Rafinerije nafte Rijeka od 1945. do 1991. godine, koje je sam autor opisao kao političko-gospodarsko-kriminalistički triler prepun dramatičnih obrata, industrijskih rekorda i sudbinskih priča radnika.
Predstavljanje ove jedinstvene monografije okupilo je u Kockici znatan auditorij. Velika većina gostiju itekako je dobro znala o čemu govore Velid Đekić, Josip Žgaljić i Dražen Bevandić, ljudi koji su s mnogima u publici godinama dijelili rafinerski kruh svagdašnji.
Čast da prvi predstavi Đekićevu knjigu pripala je Ervinu Dubroviću, nekadašnjem ravnatelju Muzeja grada Rijeke i povjesničaru umjetnosti koji je velik dio razdoblja opisanog u knjizi promatrao s distance. Prisjetio se trenutka kada je upoznao Đekića, prije tridesetak godina, dok mu je bio recenzent prve knjige. „On je tada već bio ugledni književni kritičar i novinar, činilo se da će tim putem ići cijeli život. A onda se zaposlio u INA-i, ušao u ambijent rafinerije i neobično se s njim saživio. To je postala njegova strast“, rekao je Dubrović, naglasivši kako je Đekić svoj stil oduvijek gradio na jasnoći i čitljivosti: „Ono što napišeš mora biti jasno i čitko onima koje želiš pridobiti. Pogotovo kad pišeš o temama s uskim krugom publike. A gospodarska povijest upravo je to.“
Iako, kaže, o rafineriji zna vrlo malo – niti je to područje koje ga osobito zanima – knjigu je pročitao s istinskim zanimanjem. Posebno je pohvalio ozbiljnost izdanja, vizualnu raskoš i važnost fotografija: „Ovakve knjige moraju biti pošteno ilustrirane. Kroz njih se vidi i društvo i vrijeme – široki plan Jugoslavije preslikan na uski plan rafinerije. Polet, zamor, problemi – sve je tu, ali ispričano na zanimljiv i pitak način.“
Zašto naslov „Rafinerci i zvijezde“, zapitao se zatim Josip Žgaljić, napomenuvši da mu je već nakon čitanja uvoda postalo jasno da naslov precizno odgovara sadržaju. Knjiga je, istaknuo je, tematski i kronološki čvrsto strukturirana. Počinje 1945. godine, nedugo nakon što je Rijeka ostala bez rafinerije – srušene, bez proizvodnje. A već iste godine pokrenuta je nova proizvodnja. Pedesete donose ekspanziju: izvoz, širenje pogona, gradnju tristo stanova između 1947. i 1958., te dolazak vizionara Stjepana Korena – Benđe, prvog koji je govorio o potrebi izgradnje veće i modernije rafinerije. Urinj je od ideje postao stvarnost između 1960. i 1965.
Treće poglavlje knjige obuhvaća godine rekorda, od 1965. do 1980.: prvi tanker na Urinju, nova postrojenja, rekordna prerada od 5,5 milijuna tona nafte 1979. godine, najveća ulaganja, najširi raspon proizvoda. Nakon toga uslijedile su godine zastoja…
„Knjiga ima tristo stranica, isto toliko arhivskih priloga i fotografija. Čitao sam sve što je ikada napisano o rafineriji, mislio sam da za ovakav posao treba desetljeće, čak i više. No kad sam vidio što je Đekić napravio u nekoliko godina, shvatio sam koliki je to kapacitet. Od srca mu čestitam.“
Dražen Bevandić, čovjek koji rafineriju poznaje iz svakog kutka, dao je tehničku i ljudsku perspektivu. „Drago mi je vidjeti toliki broj rafineraca. To je znak ljubavi. A ima i onih koji nisu radili u rafineriji – i njima hvala. Ovo je bila jedna od najkompleksnijih rafinerija na širem području, izvan granica Jugoslavije. Iskorištena je svaka tona nafte, proizvodilo se od bitumena do maziva i goriva. A uvijek je bila prisutna briga o zaštiti okoliša, o obrazovanju, o radnicima.“
Podsjetio je da rafinerija nije čekala radnu snagu, nego ju je sama stvarala – ulagalo se u školovanje, zdravstvo, rekreaciju, kulturu, gradili su se stanovi, obnavljao se dom na Učki, stvarala su se igrališta, pomagalo riječkim tvrtkama čiji je opstanak često ovisio o kooperaciji s rafinerijom. „Knjiga je izvanredno čitka, jasno napisana i bogato opremljena. Drago mi je što je rafinerija, koja je radila u 19., 20. i 21. stoljeću, konačno dobila ovakvo djelo“, zaključio je Bevandić.
Na kraju se obratio i sam autor, Velid Đekić. Priznao je da mu prvotna ideja nije bila pisati o Jugoslaviji, nego o razdoblju rafinerije u doba Italije – neistraženom i intrigantnom. „Ali onda sam se predomislio. Ajde, napiši o vremenu u kojem si i sam bio tamo.“
Tu se, kaže, rodio i naslov. Zvijezde su bili pogoni i njihovi ljudi – radnici koji su tada imali najviše plaće, najbržu stanogradnju, najviše ulaganja, od odmora do školovanja, od kulture do sporta. „Rafinerija je davala nevjerojatno mnogo – ne samo radnicima nego i gradu. Četvrtinu izgradnje Krčkog mosta financirao je upravo ovaj kolektiv.“
Rafinerijska povijest nije bila samo idila. Đekić je prvi put javno iznio podatak o podmetnutom požaru na Mlaki 1949. godine – udaru pete kolone u vrijeme sukoba Jugoslavije i SSSR-a. „Tada je postalo jasno da rafinerija mora izaći iz centra grada. Taj događaj otvorio mi je oči i pokazao koliko je ovo područje isprepleteno dramatičnim, ponekad opasnim zapletima. Pravi kriminalističko-gospodarski triler.“
Ipak, središnje mjesto knjige zauzimaju ljudi. „Ako su naši prethodnici mogli raditi takve nevjerojatne stvari – a nisu bili superheroji, nego ljudi od krvi i mesa – onda možemo i mi. Nemojmo govoriti da smo mali. Može se.“
Knjiga je, kroz godine istraživanja, postajala sve deblja – i, kako kaže autor, sve je jasnije nadilazila granice jedne tvornice. „Ovo nije samo monografija rafinerije. Ovo je važan dio hrvatske gospodarske povijesti.“
Istaknutu fotografiju snimio Pero Lovrović
#Ervin Dubrović #Rafinerija nafte Rijeka #Velid Đekić
