Šesto izdanje programa Kvarner u kratkom, održano u Art-kinu povodom sedamnaestog rođendana kina, donijelo je večer posvećenu kratkom filmu lokalnih autora, ali i nešto više od pukog presjeka recentne produkcije. Iako publike nije bilo mnogo, atmosfera je bila koncentrirana, tiha i pažljiva. Filmovi su prikazani jedan za drugim, ostavljajući ipak prostor da se dojmovi talože.
Program je otvoren kratkim dokumentarcem (PS) Aleša Suka, filmom koji je svoju premijeru imao na posljednjem Liburnia Film Festivalu. Film je izazovno opisati klasičnim filmskim rječnikom jer prije svega djeluje poput vizualne pjesme ili osobne meditacije. Iako je film nastajao sedam godina i sniman u suradnji s Klarom Dujmović, opći dojam je da se radi o izrazito intimnoj, gotovo samotničkoj opservaciji prostora. Početna ideja bila je snimiti portret posljednjeg stanovnika otočića Vele Srakane, Silvana Skrivanića, no kada je on smješten u dom za starije osobe, film se postupno transformirao u antropološko i poetsko promatranje otoka koji ostaje bez ljudi, ali ne i bez života. U tom pomaku fokus se s čovjeka prenosi na sam otok, koji s vremenom postaje glavni protagonist filma. Srakane u filmu nisu mrtav prostor; bogate su florom i faunom, ovce, guske i kokoši nastavljaju živjeti bez ljudske prisutnosti, a priroda preuzima ulogu tihog čuvara vremena. Film se bavi i napuštanjem, betonizacijom i prolaznošću, ali bez izravnih poruka ili komentara. Umjesto toga, Suk gradi atmosferu kroz detalje, ritam i tišinu, prepuštajući gledatelju da sam odluči kako će film čitati i osjećati. Upravo u toj suzdržanosti leži njegova snaga.
Dubok dojam na publiku ostavio je i dokumentarni film Suha roba Tonija Jelenića, filma koji na posljednjem STIFF-u proglašen najboljim dokumentarnim filmom. Riječ je o filmu koji se pred gledateljem polako razotkriva, gotovo oprezno, bez objašnjenja i bez konteksta koji bi odmah otkrio o čemu se radi. Gledatelj koji ulazi u film bez predznanja, do samoga kraja ostaje u stanju nelagodne znatiželje. Kroz naraciju, glas gospođe Nade koja piše pismo sestri, pratimo svakodnevne radnje koje u početku djeluju enigmatično: skupljanje odjeće, grane, snijeg, rijeku, pranje u perilici, sušenje… Pitanja se nižu sama od sebe: čija je ta odjeća, kome je namijenjena, zašto se pere, je li se netko utopio, tko se utopio? Tek postupno shvaćamo da Nada, umirovljenica skromnih primanja, na granici Hrvatske i Slovenije prikuplja odbačenu odjeću migranata koji prelaze Kupu, pere je i ostavlja onima kojima je najpotrebnija. U završnici filma, dok Nada gazeći po snijegu ostavlja kutiju sa suhom robom na obali rijeke, u pismu se prisjeća očevih riječi da je ponekad najbolji način pomoći nekome onaj u kojem ostaješ neprimjetan. Taj trenutak tihe geste, bez patetike i bez spektakla, nosi snažan emocionalni udarac. Film završava podatkom da se više od 200 migranata utopilo pokušavajući prijeći rijeku i granicu, čime se intimna priča jedne žene širi u sliku globalne tragedije. Suha roba je film koji ne moralizira, ali ostavlja gledatelja „pokošenog“, s osjećajem srama, divljenja i nemoći istovremeno.
Prikazan je i studentski film Nije smiješno redatelja Jelene Lopatić i Juraj Bačića, a nastao u produkciji Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci, u čijem je stvaranju sudjelovalo pedesetak studenata. Iako je snimanje filma trajalo samo pet dana, pripreme za njega trajale su tri mjeseca. Film gradi distopijski svijet u kojem svaki čovjek ima svog klauna čija je zadaća zabavljati, no klaunovi pritom svjedoče nasilju i zlostavljanju. U tajnosti se dogovaraju kako intervenirati i spasiti žrtve, riskirajući vlastitu egzistenciju. Scenarij je nastao kolektivno, na temelju sna jedne od glumica, što filmu daje dodatnu slojevitost i osjećaj zajedničkog autorskog impulsa.
U igranom filmu Fatamorgana redateljice Sare Grgurić, naizgled banalna situacija ljetovanja pretvara se u precizno režiranu studiju odnosa, moći i latentne agresije. Dinko i Marija odlučili su rezervirati najljepše apartmane na moru, očekujući idiličan odmor, no umjesto opuštanja dočekuje ih noćna mora: vlasnica apartmana tvrdi da njihova rezervacija ne postoji, dok strani turisti sve više okupiraju dvorište i prostor koji su smatrali svojim. Kako napetost raste, postaje jasno da se ne radi samo o logističkom nesporazumu, već o pukotinama u odnosima i tihoj borbi za kontrolu. Ono što je trebalo biti ostvarenje ljetnog sna postupno se raspada, pretvarajući se u nedostižnu fatamorganu. Film je dinamičan te vješto gradi eskalaciju koja kulminira snažnim završnim udarcem. Kroz suptilno vođenu dinamiku bračnog para u kojoj ona djeluje dominantnije, a on naizgled pasivno, film postupno razotkriva gdje zapravo leži stvarna moć i na koje se načine ona može manifestirati. Fatamorgana je premijerno prikazana na ovogodišnjem Cinehill festivalu, gdje je zapažena upravo zbog precizne režije i psihološke napetosti koja se zadržava i nakon završetka filma.
Večer je zaokružena filmom Ljubi, jesmo dobro? Nine Damjanović, intimnom pričom o mladenačkoj ljubavi dviju djevojaka na ljetovanju. Redateljica je istaknula kako je dugo tražila glumački par s uvjerljivom kemijom, ali i kako ju je posebno zanimalo razdoblje između adolescencije i odrasle dobi, vrijeme u kojem se osjećamo odraslima, a zapravo smo još uvijek izgubljeni. Film svjesno izbjegava klasičnu coming out naraciju i umjesto toga nonšalantno, prirodno prikazuje ljubav kao univerzalno iskustvo, sa svim svojim nesigurnostima i intenzitetima.
Šesto izdanje Kvarnera u kratkom tako je ponudilo raznolik, ali koherentan program u kojem su se osobne priče, društvene teme i poetski pristupi ispreplitali bez potrebe za velikim gestama. Iako brojna publika nije ispunila dvoranu, filmovi su učinili ono što je najvažnije, ostali su s gledateljem i nakon što su se svjetla upalila.
Istaknuta fotografija: Marta Ožanić
#Art-kino #kratkometražni film #Kvarner u kratkom #Kvarner u kratkom 6 #rođendan
