Siječanj u riječkom Art-kinu donosi program vrijedan pažnje i posjećivanja, a na rasporedu (u četvrtak, 8. siječnja) našao se i jedan od najpopularnijih filmova prošle godine: Bugonia. Ako niste upoznati s posljednjim ostvarenjem grčkog redatelja Yorgosa Lanthimosa, onda ste vjerojatno barem čuli za 6-minutni aplauz na venecijanskom filmskom festivalu koncem ljeta. I iako se duljina aplauza glavnim glumcima i filmskoj ekipi ne bi trebala uzimati kao mjerilo kvalitete filma, u ovom je slučaju reakcija bila relativno opravdana. No koliko je razlog stvarno izlaženje iz okvira ili očekivani “pomaknuti” umjetnički izričaj redatelja poznatog po filmovima kao što su The Lobster, Poor Things i The Favourite, ostaje na individualnim očekivanjima.
Prije svega, za one koji cijene Lanthimosov rad, ali nisu po defaultu skloni hvaliti svaki njegov film, Bugonia je mogla ići u dva smjera – oduševiti ili zaintrigirati ali uz dobru dozu strpljenja oko pretjeranosti svega i konačni mlaki dojam. Ljestvica je visoko postavljena u oba slučaja, jer jedno je sigurno: njegov novi film će privući pažnju, na ovaj ili onaj način, glumačka će postava biti izvrsna, a tijekom gledanja vrlo vjerojatno nećete zaspati. S Bugonijom je to definitivno slučaj, a na sreću zadovoljava i ostale kriterije te donosi i formu i sadržaj. I sama premisa je odlična – otmica korporativne kraljice Emme Stone od strane teoretičara zavjere, i njen pokušaj razuvjeravanja da nije vanzemaljka.
Kao slobodna reinterpretacija korejskog filma Save the Green Planet!, Bugonia ne funkcionira kao puki remake, već kao Lanthimosov povratak paranoidnoj matrici koja danas, u razdoblju teorija zavjere, ekološke anksioznosti i raspada povjerenja u institucije, djeluje gotovo proročanski. No tamo gdje bi konvencionalna politička satira tražila jasno usmjerenog krivca, Lanthimos ostaje dosljedan svojoj poetici: krivnja je difuzna, raspodijeljena, ukorijenjena u samoj strukturi društvenog odnosa.
Naslov filma Bugonia upućuje na antički mit o pčelama koje nastaju iz raspadnutog tijela vola, tj. sliku rađanja života iz smrti koja se u filmu prelama u mračnu alegoriju suvremenog svijeta. U središtu priče nalazi se Teddy, antiheroj kojega tumači odlični Jesse Plemons (čije smo lice već spojili s dojmom apsurdnog, izopačenog zla u onoj Startrekovskoj epizodi serije Black Mirror), pčelar čiju egzistenciju razara postupni nestanak pčela, a čije se ogorčenje kanalizira u paranoičnu potragu za krivcem. Za njega je taj krivac jasno lociran u ekološkom nasilju koje proizvodi golemi maloprodajno-farmaceutski konglomerat, hladno i bešćutno vođen od strane Michelle (Emma Stone). Jessejev partner u otmici Michelle je neurodivergentni i empatično nadmoćniji i humaniji Don (Aidan Delbis). Dinamika njihovog odnosa gradi i blagu duhovitu okosnicu filma, minus momenti kada Dona zbog Teddyjevog odrješitog i manipulativnog pristupa jednostavno poželimo izvući iz čitave situacije.
Ekološka katastrofa u Bugoniji nije apstraktna prijetnja, već duboko osobna trauma – ista je korporacija teško ozlijedila Teddyjevu majku Sandy (Alicia Silverstone), kroz eksperimentalne lijekove za odvikavanje od opioida. Pozadinska obiteljska priča daje kičmu Teddyjevim motivima, ali ne preuzima radnju, pogotovo ne atmosferski. Kao da je sve napravljeno kroz prizmu Teddyjevog pomaknutog razmišljanja, ali uz zadržavanje racionalnih dijaloga, posebno kroz lik Emme Stone, koji izniveliraju sve artistične te vizualno i dramski prenaglašene trenutke akcije. Bez spoilanja, na kraju se sve nedoumice i diskusije o Michellinoj istini razriješe, u kulminaciji i zaključku koji efektno zaokruži cjelokupni dojam.
Istaknuta fotografija: Bugonia, Art–kino Croatia
#Art-kino Croatia #Bugonia #Film #Osvrt
