U Rijeci se ponekad dogodi nešto što ne izgleda spektakularno, ali poslije shvatiš da je važno. Ne zbog “teme”, dobro možda i zbog teme, ali definitivno i zbog načina na koji su glavni akteri o njoj progovorili.
Nakon tribina o Antifašističkoj Bologni u Dnevnom boravku, Primorskim antifašistima u Španjolskom građanskom ratu u Pop Artu, Antifašističkoj Korčuli u Malom Rocku i Antifašističkom Šibeniku u The Rock Pubu, u Klubu Palach održana je tribina “Antifašizam i Crkva”. Večer u kojoj se, barem na par sati, prestalo glumiti da su vjera i lijevo, Crkva i antifašizam “nespojive kategorije”. I večer koja je otvorila pitanje koje nas. i kao grad i kao društvo, još uvijek muči: zašto je dio crkvene povijesti koji se opirao fašizmu ostao u sjeni, prešućen i prepušten manipulacijama?
Moderator, teolog Goran Stanić, ušao je u temu rečenicom koja je istodobno nasmijala i pogodila: “Ne znam bih li rekao braćo i sestre ili drugarice i drugovi…” U toj maloj nelagodi bila je cijela Hrvatska. I cijela potreba da se stalno nekome opravdavamo, kako je to i sam Stanić primjetio.
Uz Stanića, gosti su bili teolog i povjesničar Marko Medved te teologinja i kulturologinja Greta Grakalić Rački.
Stanić se pozvao na definiciju kolege Branka Sekulića: “Antifašizam nije ideologija, nego odgovor na ideologiju fašizma.” A zatim je, govoreći o teologiji oslobođenja, podsjetio na riječi Dom Héldera Câmare: “Kada dajem hranu siromašnima, zovu me svecem. Kada pitam zašto su siromašni, zovu me komunistom.”
Govorio je o Gustavu Gutiérrezu i pojmu “grijeha struktura”, o bazičnim zajednicama u Latinskoj Americi u kojima su radnici i seljaci čitali Bibliju zajedno sa svećenicima, o sindikatima koje su podržavali ljudi u reverendama, o svećenicima koji su zbog toga proglašavani hereticima ili državnim neprijateljima. O Camillu Torresu koji je govorio da bi Isus danas bio gerilac. O Vatikanu i Josephu Ratzingeru koji je pokušavao obuzdati taj pokret. O CIA-inim dokumentima, odredima smrti i plakatima u El Salvadoru s porukom: “Budi domoljub – ubij svećenika.”
– Teologija počinje onog trenutka kad prestane biti samo utjeha, a postane pitanje struktura. Grijeh nije samo osobni. Postoji i grijeh struktura, sustava koji proizvode siromaštvo, nasilje i nepravdu. A fašizam je njegov najogoljeniji oblik, rekao je Stanić.
Posebno se zadržao na liku Óscara Romera, ubijenog 1980. godine usred mise, u trenutku podizanja hostije. “Najprije te proglase opasnim, onda te uklone, a tek kasnije, kad više nikome ne smetaš, proglase svetcem”, rekao je.
Iz tog konteksta otvorio je pitanje koje je lebdjelo nad cijelom večeri: imamo li i mi vlastiti otpor prema fašizmu, i zašto o njemu tako malo govorimo?
Na njega je odgovorio Marko Medved, bez uljepšavanja i bez potrebe da ikome povlađuje. Upozorio je na razliku između historiografije i javne povijesti, između znanstvenog rada i politike pamćenja.
– Dvadesetak godina se bavim ovim temama i nikada nisam sudjelovao na skupu koji bi ih ovako otvoreno obrađivao. To pokazuje da je riječ o tabu temi. Zato najprije moramo razlikovati historiografiju od javne povijesti. Javna povijest trebala bi pomoći sazrijevanju društva, rekao je Medved.
Govorio je o potrebi samokritike, činjenici da u kod nas postoji desetak povijesnih odsjeka, koji rade brojne projekte, a imaju slabe rezultatate i mnoga su važna pitanja povijesti 20. stoljeća i dalje otvorena. Govorio je i o svom istraživanju riječke Crkve u doba fašizma, o literaturi nastaloj u politički opterećenim vremenima, pa na kraju ne znaš što je istina iz dijela huškačke i dijela objektivne historiografije.
Da bi pokazao kako tabu nastaje i u demokraciji, Medved je naveo tri gotovo školska primjera.
Prisjetio se 2017. godine u Pazinu, kada je tadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u govoru istaknula zasluge istarskog svećenstva za pripajanje Istre Hrvatskoj, osobito Bože Milanovića. Dio publike reagirao je zvižducima jer je govor doživljen kao pokušaj suprotstavljanja svećenstva antifašističkom pokretu. Podsjetio je i na događaj u Krašiću, dvadesetak godina ranije, kada je na misi u Stepinčevu rodnom mjestu umirovljeni riječko-senjski nadbiskup Josip Pavlišić rekao da je zahvaljujući i hrabrosti i mudrosti Josipa Broza Tita Istra postala Hrvatskom. Taj je dio, prema Medvedu, u crkvenim medijima prešućen. Treći primjer bio je sasvim aktualan: objava Marina Miletića koji je prosvjed protiv fašizma unaprijed proglasio protukatoličkim i protucrkvenim, iako među ljudima koji idu na misu ima i onih koji su išli na prosvjed, kao što je to i Medved sam. Ta jednostavna činjenica, upozorio je Medved, ruši cijelu karikaturu i pokazuje koliko se olako proizvode podjele.
Posebno je inzistirao na cjelovitosti pogleda. Podsjetio je da je nakon Drugog svjetskog rata, a ponegdje i tijekom samog rata, bilo obračuna sa svećenicima i vjernicima, da su postojale žrtve o kojima se desetljećima šutjelo, te da je i to dio povijesti koji zahtijeva ozbiljno istraživanje.
– Bilo je manipulacija s antifašizmom. Danas bismo morali biti dovoljno zreli da uključimo i spomen na te žrtve i sudionike. Ako to ne učinimo, a bilo ih je i u Rijeci, prepuštamo teren revizionistima, onoj najgoroj grupaciji koja falsificira povijest. Ako sami ne istražimo sve aspekte prošlosti, uključujući i neugodne, otvorit ćemo prostor onima koji povijest svjesno krivotvore, upozorio je Medved.
Kao primjer naveo je i rasprave o riječkoj Sinagogi, u kojima se odgovornost za nacističke zločine pokušava prebaciti na komuniste. “Ljevici se može zamjeriti što dugo nije imala dovoljno osjetljivosti prema javnom obilježavanju Holokausta, ali to ne smije postati alibi za povijesne krivotvorine”, dodao je.
Govorio je zatim o Boži Milanoviću, Svetozaru Rittigu, Josipu Pavlišiću, Kuzmi Jedretiću, Joakimu Pilatu, Andriji Račkom i drugima, o ljudima koji su u fašizmu vidjeli zlo, a u antifašizmu moralnu obavezu. O iskustvu talijanizacije, o zatvorima, progonima, Dachauu, o odluci da se stane uz potlačene čak i kada to znači sukob s vlastitom hijerarhijom.
Kad je riječ preuzela Greta Grakalić Rački, ton se promijenio.
Objasnila je kako feministička teologija raste iz teologije oslobođenja, ali i iz njezinih slijepih pjega: teologija oslobođenja prepoznala je “izmučena tijela”, ali prečesto nije vidjela – ili nije htjela vidjeti – ženska tijela: silovana, preopterećena, potplaćena, iscrpljena neplaćenim emocionalnim radom. Zato feministička teologija kaže da žene nisu objekt brige, nego subjekt teologije.
– Nema feminizma bez antifašizma. Svaki fašizam počinje kontrolom tijela. a ženska tijela su uvijek prva na udaru, rekla je Greta Grakalić Rački.
Spomenula je Edith Stein, Majku Mariju Parišku (Mariju Skobcovu), Mary Daly, Rebeku Anić i mnoge druge glasove koji su se suprotstavljali antisemitizmu, fašizmu i patrijarhatu.
U jednoj brutalno preciznoj usporedbi citirala je tezu da je tražiti punu ravnopravnost žena u Crkvi ponekad kao da crna osoba traži ravnopravnost u Ku Klux Klanu. Rečenica koja ne služi da bi ponizila vjernike, nego da pokaže koliko su strukture otporne na promjene.
Posebno se osvrnula na molitelje na trgovima, porast fundamentalizma i budućnost u kojoj se nasilje sve češće maskira jezikom svetog.
– Naši oponenti žele kontrolu ženskih tijela. To je zajedničko i religijskom fundamentalizmu i političkom ekstremizmu, upozorila je Grakalić Rački.
I gotovo kao poziv, dodala je da se žene moraju držati zajedno – i sekularno i vjernički.
U raspravi se otvorilo i pitanje nacionalizma. Marko Medved podsjetio je na Rittigov govor iz 1943. i na Strossmayerovu tradiciju, naglasivši da je nacionalizam nespojiv s kršćanstvom.
– Kršćanstvo ne apsolutizira granice. Ono ih probija. Idolizacija nacije uvijek završi kao izdaja evanđelja, rekao je Medved.
Na pitanje iz publike je li riječki nadbiskup Mate Uzinić antifašist, odgovori su bili odmjereni. U njemu su prepoznati elementi otvorenosti, dijaloga i socijalne osjetljivosti, osobito u kontekstu pontifikata pape Franje, koji je pokazao da katoličanstvo ne mora biti monolitno ni konzervativno.
Na samom kraju došlo je pitanje koje je ostalo visjeti u zraku: postoji li prostor između antifašizma i fašizma? Kako izgleda čovjek koji nije ni jedno ni drugo? Postoji li uopće?
– Pitaj gradonačelnicu, odgovorio je Stanić polušalom, ali s ozbiljnom porukom o lažnoj neutralnosti.
Sve u svemu, “Antifašizam i Crkva” s razlogom je u Palachu okupio znatan broj zainteresiranih. Nije to bila samo tribina. Bila je to lekcija o hrabrosti, o potrebi da se ne pristaje na jednostavne podjele, o odgovornosti prema prošlosti koja ne bi smjela služiti dnevno-političkom prepucavanju, nego kolektivnom sazrijevanju.
U vremenu u kojem se sve češće traži alibi za šutnju, ova je večer podsjetila da savjest nije luksuz. Antifašizam nije etiketa. On je minimum ljudskosti.
Istaknutu fotografiju snimio Kristian Sirotich
#Antifašizam i crkva #Goran Stanić #Greta Grakalić Rački #Marko Medved #Palach
