Petar Brajnović: Kruh s neba za sve ili o arheologiji kruha

Kako kaže Kropotkin: „U borbi za kruh potreba mora biti ispred dužnosti“
Petar Brajnović: Kruh s neba za sve ili o arheologiji kruha
Galerija Rigo, Novigrad, 14. 7. – 6. 8. 2023.
Kustosica: Jerica Ziherl


„PITANJE KRUHA VAŽNIJE JE OD SVIH OSTALIH PITANJA.“ Navedenim slobodarskim citatom Predrag Matvejević u svojoj knjizi Kruh naš među brojnim knjigama na koje referira daje spomen i na anarhističku knjigu Osvajanje kruha Pjotra Kropotkina, gdje spomenuti „crni knez“ navodi da u borbi za kruh potreba mora biti ispred dužnosti. Čini mi se prikladnim upravo tim citatom otvoriti ovu krušnu izložbu o arheologiji kruha, ili kako kaže njezin tvorac Petar Brajnović – izložbu o purifikaciji kruha, i to ne bilo kakvoga kruha – riječ je o beskvasnom kruhu. Umjetnik pritom sâm peče beskvasni kruh i poziva se na biblijske citate bliske ovdje navedenim slobodarskim određenjima o osvajanju kruha u Petrovom pristupu religioznosti kroz usta. Stoga krušnom izložbom i dominira centrično postavljen bijeli Kovčeg Saveza u kojemu se, među ostalim, sakralnim simbolima nalazila i mana, zrno korijandera (lat. coriandrum sativum), a ispod njega simboli trgovačkih centara – plastične ili papirante vrećice za kupovinu kao osnove otpadocena, kako Marko Armiero, u svojoj knjizi Wasteocene: Stories from the Global Dump, označava antropocen, odnosno kapitalocen.


Za Petra Brajnovića očeva umjetnička i etička ostavština o konceptualizaciji kruha važnija je od svih ostalih pitanja. Kruh s neba za sve očeva je želja, želja Marčela Brajnovića (Rovinjsko Selo, 22. VI. 1934. – Rovinjsko Selo, 12. IV. 2021.), umjetnika poznatoga i kao samoproglašenoga proroka Ilijaha iz Veleposlanstva Kraljevstva Božjeg na Golom Brdu, jednim od predstavnika vizionarnoga nadrealizma, koji se 1964. godine u performativnom činu proglasio Kraljem slikara neba i zemlje i time oformio jedinstveni Centar slikarstva neba i zemlje na Golom Brdu (gomili, gumili). Kontekstualno vezano uz ovu izložbu o purifikaciji kruha podsjećam da se 2008. godine obitelj Brajnović, otac Marčelo te sinovi Petar i Tomislav, predstavila u KuC Lamparna (Labin) u sklopu festivala Transart izložbom Oprosti im, Bože, jer ne znaju što rade uz tematsko predavanje Vino i kruh naš sušnji. Naime, Marčelo je govorio svome najmlađem sinu Petru da će nakon njegove smrti on prodavati kruhove; tako su forma i sadržaj očevi, a izvedbena i izložena akcija u toj aproprijaciji – sinov koncept.
U brojnim je svojim manifestnim proglasima koji nastaju kao sinteza politike, vjere i umjetnosti Marčelo Brajnović otvoreno kritizirao svjetske militarističke i korporativne centre moći i vojne sile, i to kroz kristološki martirij. Stoga je i epicentar ove izložbe (iako izložbeno izmaknut) Petra Brajnovića bijela kartonska kutija s vinom i beskvasnim kruhom (očev multipl/a s fontom nalik na rimsku kapitalu u crno-crvenoj boji na bijeloj podlozi). Riječ je o očevoj, Marčelovoj zamisli da se u trgovačkim centrima moći, trgovinama i shopping centrima pod svim zastavama merkantilizma – od Lidla do Konzuma, u takvom formatu prodaje vjerski sadržaj sakramentalnoga kruha i vina. No, patentni zavod taj je religijski merkantilizam odredio uvredljiv za domaće potrošače jer takav bi multipla/ multipl kruha i vina pretpostavljao da bi se kupovala Kristova krv i tijelo bez crkvenoga blagoslova.

Mana, Petar Brajnović


Beskvasni kruh, kao što je poznato, simbolički je ispunjen u dvjema religijama zapadnoga kruga – judaizmu i kršćanstvu. Prema nekim tumačenjima u okviru antropologije hrane kruh s kvascem simbolizira grijeh. Drugoga dana Pashe valjalo je odnijeti u Hram mjeru žita (omer) za prinesene kruhove (lehem ha-panim). Ta se sintagma često prevodi kao „kruh za prikazivanje“ ; u doslovnom značenju “kruh pred licem” koji se nije jeo. Dakle, Petar Brajnović uzeo je kockasti format kruh iz navedene hebrejske tradicije – kruh koji je stajao pred Gospodinom, na pogled Gospodinu, ali se nije konzumirao. Pečenje kruha Petar je obavio u izloženim aluminijskim kalupima sa šarafima i natpisima NERON, DRECK BREAD EZEKIEL, SURPLUS s asocijacijama na vojnički, ratni kruh od Neronove, rimske vojske preko Američke revolucije do suvremenih ratova. Kustosoica Jerica Ziherl navedene je trojne kalupe položila na galerijski pod lijevo od Petrova Zavjetnoga Kovčega.

Beskvasni kruh koristio se i u rimskoj vojsci jer se mogao peći u tanke biskvite bez soli koji nisu vukli vlagu; bili su lako prenosivi u vojničkim torbama. Ali da bi se konzumirao, morao se lomiti i topiti u vodi. U Američkoj revoluciji poznat je hardtack, vrsta jeftinoga i dugotrajnoga gustog keksa ili krekera napravljenoga od brašna, vode i ponekad soli. Koristi se za prehranu u nedostatku kvarljive hrane, tijekom dugih pomorskih putovanja, kopnenih migracija i prije svega – vojnih pohoda. Na svim tim ratnim pohodima tijelo postaje „surplus“ (vojni surplus, doslovno čizme, kaputi, jakne koji ostaju od vojske prodaju se građanstvu).


Tu su i Petrova razmišljanja o Ezekijelu kao performeru nad performerima koji je kruh pekao na kravljoj i/ili ljudskoj balezi. Naime, Jahve je proroku Ezekijelu postavio zahtjev da napravi maketu Jeruzalema, zatim da uzme gvozdenu ploču i postavi je kao gvozden bedem između sebe i grada te da demonstrira kako će grad biti uništen. Zatim mu Jahve naređuje da legne na lijevu stranu i preuzme na sebe grijeh naroda – i da tako leži 190 dana, prorokujući propast. Dok je ležao, smio je jesti samo određeni kruh; danas poznat kao Ezekijelov kruh – od pšenice, ječma, boba, leće, prosa i raži pečen na kravljem i/ili ljudskom izmetu (Ez 4, 9–15). Tu je i nebeska bijela peć u kojoj Petar peče beskvasni kruh, kao i bijela vaza, vrč s ispisanom porukom STAGE 1 KRUH S NEBA, KOSMOS, MANA – u značenju pozornice gdje se blaguje taj kruh.


Mala priča, intermezzo furiosum o iznimnom Petru od Kule. Obično se navodi da je nepredvidljiv, što bismo prikladno rekli – temperamentan. Nadalje, divlje je naravi, što bismo opet uljudno rekli, riječ je o umjetniku koji se bori protiv monolitne svijesti bilo jednoumlja bilo dakako maloumlja. A povjesničarima umjetnosti Petar je zanimljiv zbog sustavnoga, svakodnevnoga negiranja pravila koja su nažalost hoćemo-nećemo (više nećemo, no ipak moramo) potrebna za stvaranje umjetničke karijere. I u svijetu umjetnosti, želite li za života uspjeti, da, da, daaa (poslušajte glasove svojih predšasnika/ica) morate se pridržavati receptura. Stoga Petar i živi u Kuli daleko od centričnosti rajsko-monolitnoga Zagreba. Kula i travnati prostor oko nje nalik je na fragment neke pomaknute, postmanirističke Gaudíjeve građevine u spoju s Parkom čudovišta, Svete šume u Bomarzu. Sve je navedeno dokumentirao Željko Kipke u svome 24-minutnom dokumentarcu Petar od Kule (2013.) i, recentno, Matija Debeljuh u 15-minutnom videu Gumila (2022., u produkciji Muzeja Lapidarium).


Jedna je od Petrovih izvedbenih intervencija i izlazak na terasu na vrhu k/Kule i zov njegove konceptualne trube koja se čuje u okolnim krajevima. I sada deset godina nakon tih jerihonskih truba dolazimo do Petrove krušne peći s beskvasnim kruhom, ostavštini, poslanici njegova oca. Petar je odmaknut u svome divljem prostoru Gologa Brda, spajajući proroštva, i to u posljednje vrijeme sve više na latinskom, s medijskim citatima, jer kao što veli Žižek – danas je jednostavnije govoriti o kraju svijeta nego o kraju kapitalizma. To svakako. Da, Petar je dosljedan umjetnik, izniman u zadržavanju divlje misli. A ta divlja misao, kako je određuje Claude Lévi-Strauss, ovom izložbom o arheologiji kruha i religioznosti kroz usta dovodi nas i do prane. No, o tome svakako pitajte Petra.

Nasumičan izbor

Upišite pojam za pretragu ili pritisnite ESC za povratak na stranice

Skoči na vrh