U riječkom HNK Ivana pl. Zajca premijerno je izvedena predstava „Balkanski špijun“ redatelja Miloša Lolića. Nakon što su se ugasila svjetla na pozornici, riječkom kućom kulture prolomio se dugotrajan pljesak, moglo bi se reći i prigušene ovacije. Publika je prepoznala trud, rizik i energiju sjajne glumačke postave i autorske ekipe. I teško je bilo ne zapljeskati, premda je ostalo upitno jesmo li gledali remek djelo ili tek iznimno hrabru i inovativnu predstavu? I jesmo li uopće gledali “Balkanskog špijuna” kakvog smo očekivali.
Kultna drama Dušana Kovačevića, koja je kroz film iz 1984. godine postala dio kolektivnog pamćenja, u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca u režiji Miloša Lolića dobila je formu koja nije klasična adaptacija, nego dijalog – s medijem, s originalom i s publikom.
Na pozornici se vrti film bez tona. Glumci taj isti film prate na monitoru i uživo reproduciraju sve zvukove u njemu – govor, šumove, djelom i atmosferu, zvuk automobila, pa i legendarnog Moskviča, jer „koja su to kola bolja od Moskviča?“ Pred nama se stvara neobična kombinacija kazališta, nijemog filma, live sinkronizacije i performativne proizvodnje zvuka tijelom i predmetima. Sve je to istodobno tehnički zahtjevno, glumački rizično i povremeno koncentracijski iscrpljujuće.
No, unatoč svemu, baš u tome predstava dobiva svoju najveću snagu.
Ansambl, Jelena Lopatić, Anastazija Balaž, Jelena Graovac Lučev, Damir Orlić, Jasmin Mekić, Edi Ćelić, Mario Jovev i Deni Sanković, funkcionira kao savršeno uigran mehanizam. Uloge se rotiraju, svi glume sve, energija je konstantna, preciznost gotovo matematička. Nema skrivanja iza režije, sve ovisi o koncentraciji i ritmu, a ritma ne nedostaje, energija na sceni, svih zajedno i svakog ponaosob, zaista je dojmljiva. U pojedinim trenucima teško je odlučiti treba li pogled držati na filmskoj slici ili na scenskoj izvedbi, a upravo ta podvojenost postaje dio nesvakidašnjeg iskustva.
Ivona Rieger u adaptaciji razgrađuje original i povremeno ga smješta u lokalni kontekst. Umjesto legendarne “Godine su proletele” čujemo “Kad se male ruke slože”, ubacuju se suvremene reference koje od lokalnih (Kraš, Burger King, riječke ulice) i dobro znanih (Galeb, LNG terminal) dosežu čak i do Epsteina, a paranoja Ilije Čvorovića postaje mehanizam cijele predstave. Teško je razlučiti tko ostaje ogoljen kada film stane, a zaustavlja se tijekom predstave nekoliko puta, likovi na sceni ili publika u gledalištu.
Važno je reći: nitko na sceni nema ambiciju zasjeniti Danila Batu Stojkovića, Miru Banjac ili Boru Todorovića. I dobro je da je tako. Takve se uloge ne pobjeđuju, njihovu karizmu nemoguće je nadomjestiti. Ali moguće je redefinirati paranoju. I to je ono što Lolićeva režija pokušava – i u velikoj mjeri uspijeva. Paranoja je njezin lajtmotiv.
“Balkanski špijun” riječkog HNK oblikovan je između ironije i intelektualne provokacije. Izvedba bi se mogla dovesti u vezu s medijskom stvarnošću današnjice, s količinom informacija koje su nam svakodnevno servirane, teorijama zavjere i trajnim osjećajem ugroze. Današnji Ilije Čvorovići možda više ne špijuniraju iz ideološke lojalnosti, a možda je baš danas ideologija pogonsko gorivo broj jedan u javnosti, uz stalnu prijetnju strahom, sumnjom, neizvjesnošću.
Predstava, međutim, nije laka za praćenje. Stalna podvojenost između filma i pozornice povremeno dovodi do zasićenja, a koncentracija gledatelja biva testirana. Oni koji su u kazalište došli po “Balkanskog špijuna” kakvog pamte – sigurno ga nisu dobili. Ali su dobili nešto drugo: kazališni eksperiment koji destabilizira očekivanja. Naročito onih koji su na premijeru došli uz poveću dozu nostalgije. Nostalgija u ovom slučaju nije saveznik, ona kvari percepciju. Jer danas više nije pitanje kakav je bio Ilija Čvorović 1984. godine, već tko je Ilija Čvorović 2026. godine?
Jasno je da kazalište nije i nikada neće biti film. Film je zatvorena priča, kazalište je živo, dinamično, komunikativno, tu su važni napor, rizik i trenutak. A svega toga u ovoj predstavi ne nedostaje. Možda je najveća vrijednost ove inscenacije upravo u tome što publiku ne ostavlja ravnodušnom. Nakon završetka ne ostaje samo emocija, nego i potreba da se o svemu na miru promisli.
A to je, u vremenu u kojem se sve konzumira brzo i bez zadrške, već ozbiljna ambicija.
Istaknutu fotografiju snimio Dražen Šokčević
#Anastazija Balaž #Balkanski špijun #Damir Orlić #Deni Sanković #Edi Ćelić #HNK Ivana pl. Zajca #Jasmin Mekić #Jelena Graovac Lučev #Jelena Lopatić #Mario Jovev #Miloš Lolić
